Danijela Popović i Liberalna partija brane Duklju od vjere, nošnje i zdravog razuma

Nije grijeh biti član manje relevantne stranke. Nije grijeh ni kad vas više znaju po nekoj suludoj inicijativi nego po ijednom konkretnom doprinosu kulturi, nauci ili društvu. Grijeh je, međutim, kad vam jedini javni nastup postane pokušaj da oblatite Crkvu, istoriju, narod – i mitropolita Amfilohija, čovjeka čiji je grob postao mjesto hodočašća i za one koji nijesu vjernici, ali jesu ljudi.

Gospođa Danijela Popović, funkcionerka ne baš vidljive Liberalne partije, u saopštenju koje više liči na dnevničku ispovijest srednjoškolke ogrezle u ideološkoj zlobi, kazala je, između ostalog: „U pokušaju dokazivanja ‘nebeskog’ statusa, najstarijeg naroda od kako je čovjekoliki majmun evoluirao u Homosapiensa, crkva Srbije je sa ambasadorom Srbije… organizovala sabor na Duklji?!“

Naravno, kad čovjek ne razumije ni nauku ni istoriju ni Crkvu, onda mu je i Darvin dobrodošao u politički pamflet. Ne razumije gospođa Popović ni šta je kulturno nasljeđe, ni šta je sabor, ni šta znači narodna nošnja na arheološkom nalazištu – ali zna da mrzi. Zna da se zgražava nad „igranjem kolca na Duklji“ više nego nad prazninom sopstvene misli.

Problem nije u tome što se, kako kaže, „na arheološkom nalazištu… igra kolce u tradicionalnoj srpskoj narodnoj nošnji“, već u tome što gospođa Popović, i slični njoj, vide svetogrđe u svemu što ima veze sa srpskim imenom, kulturom i vjerom. Da su umesto kola igrane zapadnjačke koreografije ili sniman neki „zapadnjački napredni performans“, verujem da bi to bilo pozdravljeno kao kulturna revitalizacija.

A mitropolit Amfilohije? Da, i njega mora spomenuti – da se ne zaboravi koliko duboko sežu njene predrasude. „Obožavateljka Amfilohija Radovića“, kaže za ministarku kulture, jer je odobrila podizanje spomenika jednom od najznačajnijih duhovnika u novijoj istoriji Pravoslavlja. I u tom spominjanju, više mržnje nego što jedna mlada žena smije da ponese u sebi, a kamoli da je javnosti servira.

Znate, gospođo Popović, ne brani se Duklja mržnjom. Ne gradi se evropska budućnost na podsmjehu nad mrtvima, nad narodom, nad Crkvom. Nije vas niko vrijeđao, nije vam niko ništa oteo – samo vam je narod, i to mirno, bez parole i transparenta, pokazao da pamti, slavi i igra.

I možda je to ono što najviše boli.