Daničićevo dvoimenovanje srpskog jezika i protivljenje Laza Kostića
1 min read
Piše: Ognjen Vojvodić
Prvo dvoimenovanje srpskog jezika je izvršio i `ozvaničio` filolog Đuro Daničić u svom najznačajnijem djelu ,,Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika“. Đura Daničić, pravo prezime Popović, ime Đorđe, rođen je u Novom Sadu 1825. godine, a umro u Zagrebu 1882; svoje prezime je promijenio prvo u Jugović, a zatim u Daničić, a ime u Đura. Bio je sin pravoslavog sveštenika, ali se školovao u protestantskoj gimnaziji u Požunu. (Bratislava-Slovačka). Bio je prvi saborac i branilac Karadžićeve i Kopitarove reforme srpskog jezika i pravopisa. Na poziv hrvatskog biskupa Josipa Juraja Štrosmajera, Daničić 1867. godine odlazi u Zagreb, gdje je postavljen za sekretara Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti, i za prvog urednika `Rječnika srpskog ili hrvatskog jezika`.
Daničić je rečnik radio u Zagrebu, i rečnik je objavljen u Zagrebu posle Daničićeve smrti, i naravno latničnim pismom. (Daničić je radio i na sređivanju hrvatskue latinice, preuredio je nekoliko slova: za đ je uveo znake đ Đ, za dž – g, G, za nj – ń Ń, za lj – ļ Ļ. ) Prelazak Daničića u Zagreb je jedan od prvih političkih prohrvatskih poteza sa srpske strane, da se jedan poznati srpski lingvista prihvati posla hrvatskog prisvajanja i preimenovanja srpskog jezika u hrvatski, to jest stvaranja i promovisanja hrvatske nacije. Preko Daničića hrvatska nacionalna i jezička politika, i ‘hrvatski jezik’ su promovisani u svijetu slavistike i slovenskih naroda.
Biskup Juraj Štrosmajer, kao i Jernej Kopitar, bio je poslanik rimokatoli- čke misije za Balkan, Njemac, kapelan bečkog Dvora, potom biskupa u Đakovu – centru rimokatoličke misije za Bosnu i Hercegovinu, osnivač i rektor Jugoslovenske akademije, radnika na projektu jugoslavizma – odbrane od pravoslavlja, i misije prozelitizma prema pravoslavnima.
Daničićevo dvoimenovanje srpskog jezika je prva normirana deklaracija o srpskom jeziku kao `zajedničkom` i višeimenom to jest, posle Bečkog književnog dogovora 28. marta 1850. kao pripreme za Daničićev `Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika`. Bečki književni dogovor su potpisali Daničić i Vuk Karadžić sa hrvatskim i slovenačkim ligvistima o zajedničkom jeziku. U tekstu Bečkog književnog dogovora ime `zajedničkog` jezika se ne navodi, tako da se može reći da je to privi dokument o bezimenovanju srpskog jezika. Kardžić i Daničić su samozvano u ime srpskog jezika i naroda potpisali sa pet hrvatskih i jednim slovenačkim književnikom dogovor o jedinstvenom jeziku i pravopisu. Hrvatski i slovenački predstavnici su bili delegirani od svoje nacionalne zajednice, koje su bile dio rimokatorličke kulturne politike austrijske carevine, dok su Daničić i Karadžić postupali prema svojim ideološkim ubjeđenjima, nezavisno od kulturne politike Srpske pravosalvne crkve,Kraljevine Srbije i Crne Gore. Bečki književni dogovor nije imao zvaničnog značaj u Srbiji i Crnoj Gori, niti u srpskim kulturnim ustanovama u Bosni i Hercegovini,već incijativu poput današnjih nevladinih organizacija.
Kao i Karadžićeva reformatorska djelatnost ni Daničićev rad nije prolazila bez protivljenja srspkih nacionalnih prvaka i književnika. Protiv Daničićevog jezičkog projekta prvi je pisao Lazar – Laza Kostić, srpski književnik, pjesnik i publicista, poručujući Đuri Daničiću: ,,da ne pravi Hrvatima jezik, neka ga oni prave sami, a da se on bavi srpskim jezikom“, ističući da je jednačenje ,,istoga sa istijem“ politička, a ne lingvistička stvar. U radu `Osnova lepote u svetu sa osobitim osvrtom na srpske narodne pesme` – Letopis Matice srpske 1880. Laza Kostić piše lingvističkoj i političkoj namjeri Daničića: ,,Đuro Daničić je prvi književnik i filolog, ne na slovenskom jugu, već i u svetu, koji je nazvao jezik što ga govori i piše hrvatskim ili srpskim (u predgovoru svojih ,,Korjena“ kaže: valjda radi punog pariteta: srpski ili hrvatski. Svi ostali prvaci filologije u stranih naroda zovu taj jezik prosto: srpskim.
Tako na pr. čuveni nemački naučenjak Šlajher među živim jezicima hrvatskoga nikako ne poznaje; a prvak među svima na svetu znaocima jezika, Maks Miler, slaže se u tom pogledu sa Šafarikom, te ovako veli: The Kroatian. According to Safarik, should not be reckoned as a separat language; the provincial Kroatian hcing but a continuation of the Slovenian, while the language cirllic Kroatian, as spoken on the military frontier, is simply Serbian (Mah Muler, The languages o i’ Uie s cat olwa r in ih c East . London and Edinbourgh. 1855) .
Prema tome što takvi autoritet, kao što je Šlajher, hrvatskoga jezika ne poznaje. kad starešina svih filologa, Maks Miler. s kojim se u pogledu naučenjačke veličine naš Đuro Daničmć, pored svih svojih ogromnih zaslugaza nauku, nieće nikad moći uporediti, kad i on veli , da hrvatski jezik ne treba uzimati kao zaseban jezik, jer onaj jezik što se govori u provincijalnoj Hrvatskoj, to je samo nastavak slovenskog (kranjskog), a onaj, što se govori uhrvatskoj krajini, toje „prosto srpski“: kad sve to uzmemo na um, onda nam jesasvim jasno, da Đuru Daničića nisu mogli rukovoditi naučni razlozi kad je svoj jezik nazvao ,,hrvatskim ili srpskim“. Razlog mu je jedino mogao biti politički, i to književno politički.
Pa da li je Daničićev književno-politički smer imao kakv uspeh? Do sada nikakvoga. Od srpskih književnika i novinara još gde-gde može čitati kompromisna fraza: srpsko-hrvatska književnost, ali u tako zvanih hrvatskih pisaca, tj. onih što pišu srpski jezik latinicom, nestala je ta fraza, u koliko je nekada bilo, sasvim bez traga.
Po tome se vidi, da taj smer ne samo da nije imao željenog uspeha, nego je postigao protivno od onoga što je hteo. To je prava tragičnost. Junak te tragedije, Đuro Daničić, nije postao manji književnik te ima pravo na našu simpatiju. Nama ta simpatija daje za pravozamoliti ga, da se okane politike, te da se vrati čistoj nauci ako neće da ga dalji razvitak te tragičnosti dovede do katastrofe. U politici kompromisi imaju mesta, jer praktična politika i nije drugo do sistem kompromisa. Al’i u nauci kompromisi mogu kompromitovati, ako ne nauku, a ono barem naučnike.“
