Damjanović za IN4S: Turska želi da ponovo „vedri i oblači“ na Balkanu
1 min read
Tomaš Damjanović, istoričar
Istoričar Tomaš Damjanović ocijenio je da Turska pokušava da se pozicionira kao najznačajniji regionalni geopolitički igrač, bez čijeg se učešća ne može zamisliti niti jedan novi dogovor ili preraspodjela uticaja na Balkanu.
–Ostaje otvoreno pitanje u kojoj mjeri je njihovo nastojanje usklađeno sa realnom snagom da se silama od globalnog značaja – prvenstveno SAD, u perspektivi Rusiji i Kini – nametnu kao relevantan faktor, kazao je Damjanović za IN4S.
On se osvrnuo i na sve veći broj turskih investitora, koji dolaze u Crnu Goru.
-U sferi ekonomije, turski investitori nalaze interes u činjenici da njihova matična država subvencijama stimuliše one firme koje osnuju ispostavu u inostranstvu, a Crna Gora im, u tom pogledu, predstavlja pogodniji teren, jer nije članica EU, ističe Damjanović.
Šta su Osmanlije donijele na ovaj dio Balkana i koje su tekovine Turske imperije i dan danas žive?
-Pitanje zvuči jednostavno, ali je odgovor, zbog dužine trajanja osmanlijske prevlasti na Balkanu i mnogostrukosti njenog uticaja, veoma složen. Prvo, valja podsjetiti na činjenicu da, za razliku od moderne epohe, u poznom srednjem vijeku, kada Osmanlije pokoravaju Balkan, pravo svojine nad zemljom nemaju oni koji je obrađuju i na njoj žive nego feudalci kojima se, prosto rečeno, polažu računi. S tim u vezi, srpski seljak srednjeg vijeka nema političku težinu, tj. on nije nosilac političkog suvereniteta. Ideja o građaninu (pojedincu) kao nosiocu političkog suvereniteta dolazi znatno kasnije, a realizuje se, kako gdje, tek nakon Francuske buržoaske revolucije. To znači da jedan srednjovjekovni osvajač, u ovom slučaju Osmanlijsko carstvo, serijom ratnih pobjeda i slamanja feudalaca – koji ili ginu ili prelaze na stranu novog hegemona – faktički zauzima i uvodi u svoj upravni sistem zemlje čije stanovništvo, dominantno, nema pravno i političko uporište za izjašnjavanje o vlastitoj sudbini, a ni njihov psihološki sklop nije bio takav da im omogućava promišljanje u kategorijama koje im savremeni čovjek, projektujući vrijednosti svoje epohe, neutemeljeno učitava. Iz ovoga nije opravdano izvlačiti zaključak koji bi upućivao na jednodimenzionalnost njihovog identiteta – kroz neomarksističko svođenje istog na klasni momenat – ali je fakat da ih eventualna svijest o jezičkom, vjerskom ili etničkom određenju nije činila političkim faktorom.
Ovakav koncept uređenja jedne srednjovjekovne države je Osmanlijama olakšavao osvajačke pohode i posljedično uspostavljanje vlastitog upravljačkog sistema. Osmanlijski cilj – u eri uspona, koju, uslovno, možemo zaključiti njihovim porazom kod Beča, 1683. godine – bio je, u neku ruku, obojen kontradikcijom. S jedne strane, ta država je, u duhu islama kao pokretačkog duha, težila uvećavanju broja muslimana u novopripojenim oblastima – bilo doseljavanjim istih iz već utvrđenih sredina, bilo prevođenjem domicilnog stanovništva u svoju vjeru – dok joj je, s druge strane, prilično složen upravni sistem, posebno onaj dio koji se poreza i obrade zemlje, nalagao da jedan dio pokorenog stanovništva ostavi van domašaja islama. Takav pristup ostaje dominantno određenje osmanlijske države sve do vremena kada ona ulazi u jednu dugotrajnu fazu urušavanja, praćenu neposlušnožću nižeg činovništva i nasiljem prema hrišćanskom stanovništvu.
Koncept islamizacije nije uvijek bio zasnovan na prisiljavanju ili želji za fizičkim uništenjem hrišćana – to postaje politička praksa u poznoj fazi odumiranja Osmanlijskog carstva, koje je, u graničnim sandžacima, u mnogo čemu slično anarhiji – ali je sistem vlasti koji je hrišćansko stanovništvo dovodio u krajnje ponižavajući položaj, ne dopuštajući mu da ostvari bilo kakvu prohodnost kroz državnu administraciju, a da ostane vjeran svom kulturnom i vjerskom identitetu, objektivno bio takav da ga, u terminološkom i pojmovnom smislu, nije moguće označiti kao posljedicu slobodne volje. Vjerujem da je sa tim elementom povezana i naša nemogućnost da, u savremenim okolnostima, stupimo u administrativni aparat države čije je stanovište sasvim suprotnoj našoj polaznoj osnovi, a da se pritom ne premetnemo u ideološke ili nacionalne konvertite. Iskustvo druge Jugoslavije ili sadašnje Crne Gore nas nedvosmisleno upućuje na takav zaključak.
S tim u vezi je i tradicija kontraidentiteta: konstitutivni element za crnogorska, brdska i hercegovačka plemena je bio protivosmanlijski sentiment, kao garant opstanka. Posljednjih sto i kusur godina, od faktičkog odlaska Osmanlija sa našeg dijela Balkana do danas, ispunjeno je različitim identitetskim, političkim i nacionalnim određenjima, koja, na jednom dubljem nivou, jesu manifestacija nemoći da jedna zajednica prevlada usud negativnog samoodređenja. I danas možemo posvjedočiti pokušajima da se negativan odnos prema jednoj naciji pozicionira kao društveno homogenizujući momenat za više različitih nacionalnih zajednica. Dakako, mijenjaju se uloge, ali je cijela scenografija, u osnovi, na fonu pređašnje nemoći da se prevaziđe gubitak određujućeg segmenta identiteta.
Jedan, uslovno rečeno, mongolski pristup uređenju osvojenih pogodovao je očuvanju jezika autohtonog stanovništva pa mi tako danas, za razliku od većina Latinoamerikanaca ili sjevernoameričkih domorodaca, ipak govorimo vlastitim, a ne turskim jezikom. Ipak, činjenica je da je taj koncept državnog uređenja onemogućio razvoj autentične kulture – osmotrimo to kroz sljedeće tačke: Crna Gora dobija štampariju 1493. godine, a onda, poslije 341 godine nepostojeće kulturne produkcije, opet dobija štampariju – a sam jezik je, od raskoši kojom obiluje srednjovjekovna književna građa, u vrijeme Vuka Karadžića imao jedan krajnje sveden stil.
Nemoguće je teško svesti viševjekovno trajanje jedne imperije u nekoliko redaka, a da to nema prizvuk ozbiljne redukcije, koja sobom nosi rizik odstupanja od onoga što je bilo stvarno obilježje jednog vremena. Ipak, ako bismo se opredijelili za taj pristup, onda bismo zaključili da smo, naizgled paradoksalno, sa Osmanlijama imali mnogo više sreće nego američki domoroci sa protestantima/katolicima – ili, napokon, Srbi u Hrvatskoj sa Hrvatima – ali to, ni u kom slučaju, ne daje afirmativan ton osmanlijskoj vladavini, pošto smo, kulturološki i psihološki, iz te države izašli na nivou znatno nižem od onog na kom su bili naši preci u 15. vijeku.
U Crnoj Gori trenutno postoji 2.097 turski preduzeća, što znači da se oni nalaze u ekonomskoj ekspanziji. Kako tumačite „povratak“ turske ekonomske moći u Crnu Goru?
-Tursko ekonomsko prisustvo u Crnoj Gori ima i ekonomsku i geopolitičku dimenziju. U sferi ekonomije, turski investitori nalaze interes u činjenici da njihova matična država subvencijama stimuliše one firme koje osnuju ispostavu u inostranstvu, a Crna Gora im, u tom pogledu, predstavlja pogodniji teren, jer nije članica EU, pa za Turke ovdje ne važe tako rigorozne administrativne mjere, kao, na primjer, u Hrvatskoj ili Rumuniji. Neki od turskih investitora su ovdje našli sigurnu luku nakon što im je, državnim udarom iz 2016. godine – koji je, za razliku od ovog crnogorskog, zaista postojao, uz prijetnju da tu državu podredi geopolitičkim interesima SAD – manevarski prostor za poslovanje u domovini prilično sužen.
Što se tiče geopolitičkog motiva, on se vrlo jasno naslanja na teorijsku osnovu, izloženu u djelu „Strategijska dubina“, Ahmeta Davutoglua. Taj fenomen je vrlo temeljno raščlanjivao prof. Darko Tanasković. Ukratko, Turska nastoji da iskoristi populacioni rast i ekonomski uzlet iz prethodne decenije, kako bi prevazišla duh samodovoljnosti, kojim je obilježen veći dio njene republikanske tradicije, još od Ataturka. S tim u vezi, Crna Gora je samo dio balkanskog mozaika, kao jednog od tri pravca turske spoljne politike. Kičmu njenog uticaja ovdje čini poveznica sa Albancima i Bošnjacima, po vjerskoj i tradicijskoj liniji. Kada je riječ o nemuslimanima, Turska se nastoji prikazati kao kooperativan partner, mada njeno prisustvo izaziva podozrenje, s obzirom na vrlo nepovoljno istorijsko iskustvo odnosa između hrišćana i muslimana na Balkanu.
U osnovi, Turska pokušava da se pozicionira kao najznačajniji regionalni geopolitički igrač, bez čijeg se učešća ne može zamisliti niti jedan novi dogovor ili preraspodjela uticaja na našem prostoru. Ostaje otvoreno pitanje u kojoj mjeri je njihovo nastojanje usklađeno sa realnom snagom da se silama od globalnog značaja – prvenstveno SAD, u perspektivi Rusiji i Kini – nametnu kao relevantan faktor.
Jedan period ste živjeli u Turskoj i bavili se proučavanjem pravoslavnog stanovništva u toj zemlji. Po Vašem mišljenju, kakav je položaj našeg naroda tamo?
-Bavio sam se iseljenicima iz Crne Gore, u periodu od 1878. do 1912. godine. Njihovo iseljavanje i boravak u Carigradu su imali dominantno ekonomski karakter, a serija ratova nakon 1912. godine – dva balkanska, jedan svjetski i rat za nezavisnost Turske – uslovila je povlačenje, razmjenu ili protjerivanje pravoslavnog stanovništva, tako da je njihovo prisustvo u Turskoj, u posljednjih skoro stotinu godina, svedeno na nivo statističke greške – svega nekoliko hiljada ljudi, uglavnom Grka. Broj pravoslavnih Srba sa stalnim mjestom prebivališta u Turskoj praktično nema, dok je muslimana čije se porijeklo veže za srpski jezički prostor znatno više, ali je, zbog miješanih brakova, protoka vremena i drukčijeg kulturnog samoodređenja (uglavnom se identifikuju sa Republikom Turskom), veoma teško utvrditi njihovu brojnost. Popis iz 1965. godine prepoznaje 6 599 ljudi koji svoj maternji jezik nazivaju srpskim, dok je među onima koji su drukčije označili svoj maternji, bilo 58 802 osobe kojima je srpski bio drugi govorni jezik. Do danas se situacija prilično izmijenila, tako da od ljudi koji, barem jednim dijelom svog porijekla, imaju veze sa srpskim jezičkim prostorom, zaista zanemarljiv broj njih taj jezik naziva srpskim. U tom kontekstu, teško bi se dalo govoriti o položaju vjerske, nacionalne i jezičke grupe koja, odavno, ne postoji u Turskoj.
Nakon masakra na Novom Zelandu, manifest koji je pronađen kod ubice između ostalog govori i o Aja Sofiji i njegovoj namjeri da ona opet postane crkva. Vidno izrevoltiran, predsjednik Turske Tajip Redžep Erdogan izjavio je da Aja Sofija opet može biti jedino džamija, te da nikada u njoj neće služiti pravoslavna služba. Kako to komentarišete i šta to znači za pravoslavce koji žive u Turskoj, da li to da shvate kao neku prijetnju?
-Iz odgovora na prethodno pitanje, da se naslutiti kakav položaj i značaj imaju pravoslavci u Turskoj. Od svega onoga što ih identitetski određuje, u Turskoj postoji još samo Vaseljenska patrijaršija. Ovo „samo“ ne bi trebalo shvatiti kao neukusan pokušaj potcjenjivanja značaja – tako nešto je, uostalom, nemoguće, ima li se u vidu istorijski značaj ove institucije za hrišćanstvo – nego kao bolno podsjećanje na činjenicu da svega nekoliko hiljada pravoslavaca živi na teritoriji Republike Turske, što više od bilo kakvog opisa govori o realnoj političkoj težini jedne pravoslavne crkve u ovoj državi.
S tim u vezi, mislim da Erdoganova poruka, iako se njena sadržina dominantno tiče pravoslavaca, uošte nije upućena njima. Njegova prijetnja ima dvoznačan karakter: s jedne strane, to je pokušaj da se, na unutrašnjem planu, učvrsti projekat reislamizovanja društva – za Erdoganove standade, odveć ogrezlog u sekularizam – uz podrazumijevan pokušaj da se, na tom planu, odsijeku od uticaja kriptogulenovci, dok je, ne manje važno, na spoljnopolitičkom planu takav nastup usmjeren ka pozicioniranju Turske kao zaštitnika svih muslimana, ma gdje da žive. Mislim da ta ambicija uveliko prevazilazi kapacitet ove države, ali to ne znači da, na polju prakse ne može proizvesti vrlo mučan efekat na ono što, u simboličkom smislu, Sveta Sofija predstavlja za pravoslavno hrišćanstvo.
Usuđujem se da procijenim kako nam sadašnje ideološko i kulturološko usmjerenje turske elite ne uliva nikakvu nadu u mogućnost bilo kakvog boljitka na polju poštovanja onoga što jeste hrišćanska tradicija, a sticajem istorijskih okolnosti se nalazi na teritoriji Republike Turske.
Uvaženi, mladi i pametni čovječe Tomaše Damjanoviću, ne razumijem kako ste unizili svoje znanje i akademsku titulu da polemišete sa jednim botom, policijskim provokatorom i elementarno nepismenom i psihički oboljelom osobom kao što je nesrećni Komlen!
Poštovani,
Da je riječ o autentičnom, Komlenovom mišljenju, ne bih se ni osvrnuo, a kamoli polemisao sa njim. No, čini mi se da riječi koje on tako nevješto ispisuje imaju utemeljenje u onome što bi se dalo nazvati dominantnim društvenim narativom, koji je, po svojoj prirodi, usmjeren ka pozicioniranju jedne zajednice – srpske – kao trajno neprijateljske, tj. negativno određujuće.
S tim u vezi, smatram da je poželjno pobijanje takvog stanovišta, jer se, u protivnom, kad sve ovo prođe, svako odsustvo odgovora može tumačiti i kao priznanje poraza i slabosti argumenata.
Tomaš je genijalac
ZETRA ili zelena transvezals, znaju oni dobro da će pravoslavci da mijenjaju vjeru za platu
Mudri Tomaš!
Postoji jedna osnovna razlika između današnje Srbije i današnje Turske. Prosječan stanovnik Srbije mrzi Tursku a prosječan stanovnik Turske, ili da budem precizniji Istanbula, ima samo pozitivna i lijepa osjećanja prema balkanskim državama i narodima. Nesrećni srbi su zaglavljeni u nekakvom svijetu mržnje i ne mogu to da shvate. Dok su stanovnici zapadne Evrope u najboljem slučaju ravnodušni prema našim ljudima, turci nas vole. Što se tiče ekonomije, Turska je za Evropu ono što je Kina za svijet, gotovo sve što se danas prodaje kod nas se proizvodi u Turskoj. Turski investitori dolaze iz dva razloga. Prvi je što su plate radnika na Balkanu zaista puno manje nego u Turskoj, a drugi je što jedan broj njih želi da bude na nekom ljepšem mjestu od Erdoganove Turske gdje su mnogi izloženi prijetnjama i progonu. I iseljinici sa naših prostora su većinski protivnici Erdogana i njegove politike. Priče o progonu pravoslavaca su obične gluposti, tamo niko ne progoni ni pedere, a ne pravoslavce. Dokaz za to je što će se svaka stanovnica Istanbula rado udati za pravoslavca ako se zaljubi, a porodica joj nikada neće praviti pitanje oko toga. Zamislite obrnutu situaciju kod nas (ali mi živimo u svijetu mržnje a ne oni).
interesantno je kako su ovi montenegrini i milu mili monteguraši puni razumijevanja za neotomanke i veljealbanske projekte………
Iz mozga coveka koji ne zna svoju istoriju. Ti si poturica klasicna.
Komlene,
U komentaru ste iznijeli nekoliko netačnih i nepreciznih zapažanja. Ovdje bih skrenuo pažnju na one važnije:
1. Turci su, u Crnoj Gori, posebno zainteresovani za nekretnine, građevinski sektor, turizam i ugostiteljstvo. Razlika u platama radnika – u naznačenim oblastima – između Turske i Crne Gore nije velika. Poenta je u mogućnosti da, kao poslodavac koji dolazi sa strane, ovdje imate više neprijavljenih nego prijavljenih radnika. Tako nešto u Turskoj nije moguće. Zašto ovdje jeste – pitanje je za ne za „Srbe, opterećene mržnjom“, nego za državnu administraciju Crne Gore. Paradoks: vidjeti Srbe i navodno imanentnu im mržnju čak i u sferi rezervisanoj za djelovanje državne uprave – mjestu gdje Srba zasigurno nema u značajnom postotku.
2. Turski državljani koji u inostranstvu otvore firmu, imaju pogodnost da ih Republika Turska – baš ona Erdoganova – subvencioniše. Kako se tako nešto uklapa u narativ prema kome Turci bježe od Erdogana? Toliko su diskriminisani da ih njegova vlada finansijski pomaže! Ugodnog li progona! U skupinu progonjenih u Turskoj spadaju samo oni koji su učestvovali u državnom udaru – ponavljam, stvarnom, za razliku od ovdašnjeg. Prilično logična reakcija Erdogana, zar ne?
3. U tekstu nigdje nije spomenut savremeni progon pravoslavaca, tako da je ta opaska, sa Vaše strane, bila jedno nevješto učitavanje. Ondje, ponavljam, živi 5-6 hiljada pravoslavaca i oni ne predstavljaju nikakav politički faktor. A sam progon se događao uoči i po osnivanju Republike, bezmalo prije stotinu godina. Naučite razliku između „sadašnjeg“ i „prošlog“.
4. Iseljenici sa naših prostora su izmiješani sa domicilnim stanovništvom, tako da je nemoguće utvrditi koliko ih, stvarno, vuče korijen odavde. U onim opštinama u kojima značajan postotak stanovništva čine ljudi koji predstavljaju prvu ili drugu generaciju iseljenika, odnos AKP-CHP je identičan odnosu u susjednim opštinama iste oblasti. Negdje prevagu nosi Erdogan, negdje opozicija, zavisno od toga ko kontroliše mogućnost rješavanja socijalnih pitanja. Pokušaj da iseljenike i njihove potomke pozicionirate kao antierdoganovsku opciju nema uporište u stvarnosti: radi se samo o želji da vlastiti doživljaj projektujete na druge.
5. Iz ličnog iskustva, stečenog za vrijeme boravka u Turskoj, nijesam stekao utisak da prosječan Turčin gaji bilo kakva osjećanja – pozitivna ili negativna – prema Balkanu. Uglavnom ih to pitanje ne interesuje, tako da povišene emocije na koje ciljate – ni ljubav ni mržnja – imaju više veze sa Vašim željama nego sa stvarnošću. Primjera radi, većina sasvim prosječnih Istanbulaca nema pojma šta je i gdje je Crna Gora. Ime naše države na turskom glasi KARADAĞ, pa nas, u govoru, često miješaju sa Kanadom.
6. U Turskoj živi oko 82 miliona ljudi. Ne postoji relevantno naučno istraživanje, koje se bavilo karakterom njihovih osjećanja. Otuda se postavlja pitanje: na osnovu kojih je analiza moguće izvesti zaključak prema kome Turci nekog vole ili ne vole? Samo ako ste diktator ili šarlatan. U svakom slučaju, nepovoljan ishod za Vas i za one kojima ste okruženi.
7. U Istanbulu živi oko 15 miliona ljudi, od čega oko 7.5 miliona jesu žene. Na osnovu čega izvodite zaključak o njihovom odnosu prema mogućnosti sklapanja braka sa nekim druge vjere? Opet, ne postoji relevantno istraživanje na tu temu niti je tako nešto moguće, jer se radi o sferi intimnog.
8. Poželjno bi, takođe, bilo napraviti razliku između onoga što je razmišljanje sasvim prosječnog stanovnika Turske i onoga što je državna politika. Prosječan Turčin – barem oni koje sam imao priliku da upoznam, a bilo je, uistinu, mnogo divnih i prijatnih ljudi – razmišlja o svakodnevici, baš kao i bilo ko od nas, sasvim neopterećen geopolitikom. No, turska državna politika je nešto sasvim drugo.
Kako je nemoguće izvlačiti uopštavajuće zaključke za Turke, isto važi i za Srbi. I kod jednih i kod drugih ima i dobrih i loših i onih koji plivaju između ta dva pola. Tako je sa bilo kojim narodom, nijesmo mi i Turci po tome ništa posebno.
Zaključak prema kome Turci „vole“, a Srbi „mrze“ – ili obratno – jeste, u osnovi, obojen kulturnim rasizmom. Poražavajuća je ta količina animoziteta prema milionima ljudi koje ne poznajete, ma i u virtuelnom prostoru, ali računam da je to posljedica naviknutosti na binarni sistem mišljenja (dobro-loše, lijepo-ružno i slično), tipično za totalitarni um.
Ja pričam samo ono što znam. Plata radnika koji radi sa lopatom u Turskoj je 600 dolara + dva obroka u toku radnog vremena + doprinosi i osiguranja. Ovdje za te pare mogu platiti inženjera. Ne znam kakav je odnos posle nedavnog pada turske valute, ali je svakako na našu štetu i razlika u platama je najmanje 2x. Turci i kod nas rade ono što najbolje znaju: prodaju suvenire u Kotoru, grade hotele ili otvaraju restorane. Slažemo se da tamo niko ne progoni ni pedere ni pravoslavce; kad sam bio poslednji put prije par godina bilo je 77 aktivnih pravoslavnih crkava, danas ih vjerovatno ima više. Ogradio sam se da pričam samo o Istanbulu jer ostatak Turske ne poznajem. Ljudi iz naše Bošnjačke stranke su često u Istanbulu i imaju stalne kontakte sa našim iseljenicima: naši iseljenici su listom protiv Erdogana. O turcima sam zaključivao prvenstveno na osnovu ličnih kontakata. Niko ne zna za Montenegro ali im se lice razvuče u osmjeh kada kažeš Karadag – to svi znaju. Sa turkinjama sam ulazio u katoličke i pravoslavne crkve i one nemaju problem sa tim; nikada nijesam u njima osjetio ni trunku mržnje prema drugim religijama (znam kako reaguju srbi kada im pomeneš muslimane). Pitao sam mladu djevojku koja ide zabrađena da li bi se udala za nekog druge vjere. Odgovor me zaprepastio: njoj je majka rekla da nikada ne gleda ko je koje vjere i koje boje kože, već samo je li dobar čovjek. Nije problem brak sa bilo kim ko pripada jednoj od 4 velike religije (mada bi sredina najteže prihvatila brak sa jevrejem), ali je gotovo nemoguć brak sa ateistom! Slične odgovorio sam dobio i od djevojke koja ima vrhunsko obrazovanje i od prodavačice u butiku. Srednjoškolke su prilazile na ulici da mi pomognu sa koferima – to na Balkanu nećeš doživjeti da živiš tri života. Svako poređenje stanovnika Srbije ili CG sa stanovnicima Istanbula može biti samo na štetu ovih prvih. Često sam slušao o nepostojanju bilo kakvih saobraćajnih pravila u Turskoj, ali sam odmah vidio da su pravila logična i ne mogu biti bolja. Lijepo li je kad nešto vidiš svojim očima i upoznaš ljude, a potpuno suprotno od onoga što je ustaljeno mišljenje. Ne možeš sporiti da srbi mrze manje-više cijeli svijet (osim rusa) i sve komšijske narode, a pretpostavljam da turci mrze samo kurde zbog terorizma (mada nijesam ulazio sa njima u te priče). Zaključio sam da naš narod koji mrzi turke nema predstave o Turskoj, a naši muslimani koji obožavaju Tursku takođe nemaju blage predstave o toj zemlji. Ni tvoj članak ne doprinosi boljem razumijevanju između ta dva naroda već se drži ustaljene predstave o Turskoj, koja je naravno potpuno pogrešna. Sledeći put ću ti pričati o stanovnicima Singapura ili Tajlanda, i njih dobro poznajem. Ne sjedim po hotelima nego se družim sa narodom, to je valjda svrha putovanja a ne plaže, bazeni ili kockarnice.
„Ja pričam samo ono što znam. Plata radnika koji radi sa lopatom u Turskoj je 600 dolara + dva obroka u toku radnog vremena + doprinosi i osiguranja.“ U tome je i problem: naime, malo znate. Plata od 600 evra u „poslu s lopatom“ je, najblaže rečeno, izuzetak. Sasvim je moguće da ste naletjeli na čovjeka koji radi taj posao za pomenuti iznos, ali tako nešto ne predstavlja standard. U istanbulskim opštinama se „lopatanje“ cijeni, prosječno, od 250 do 400 evra. Kalkulator u ruke, 250 ili 400 =/= 600.
„Slažemo se da tamo niko ne progoni ni pedere ni pravoslavce; kad sam bio poslednji put prije par godina bilo je 77 aktivnih pravoslavnih crkava, danas ih vjerovatno ima više.“ Uporno pominjete „progon pedera i pravoslavaca“, premda o tome, osim Vas, niko nije ni govorio. Otuda i pređašnja sugestija u pravcu pokušaja pravljenja razlike između sadašnjosti i prošlosti. Da Vam pomognem: prošlost = ono što je prošlo; sadašnjost = ono što je sada. Ponajvljajte, naglas.
„Ljudi iz naše Bošnjačke stranke su često u Istanbulu i imaju stalne kontakte sa našim iseljenicima: naši iseljenici su listom protiv Erdogana.“ Članovi Bošnjačke stranke se u Istanbulu uglavnom susreću sa ljudima iz kružoka Refika Akove, uglednog člana opozicione Republikanske narodne partije (CHP). To što su, možda, u neobaveznom ćaskanju stekli utisak da tamošnje stanovništvo bošnjačkog porijekla masovno glasa protiv Erdoganove Partije pravde i razvoja (AKP), ne odgovara stvarnosti, pošto u istanbulskim opštinama u kojima ljudi bošnjačkog porijekla imaju vidnu zastupljenosti – Bajrampaša, Pendik – vladajuća partija nije poražena ni na jednim izborima, čak ni na ovogodišnjim lokalnim, na kojima je, po svoj prilici, izgubila Istanbul kao cjelinu. Dakle, pokušaj da Istanbulce bošnjačkog porijekla prikažete kao antierdoganovce naprosto je Vaša projekcija i ništa više od toga, jer izborni rezultat upućuje na sasvim drukčiji zaključak. Više sreće za četiri godine.
„Niko ne zna za Montenegro ali im se lice razvuče u osmjeh kada kažeš Karadag – to svi znaju.“ Ne znaju svi, jer ni Vi ne znate svakog od 82 miliona ljudi koji žive ondje, pa je generalizacija neutemeljena.
„O turcima sam zaključivao prvenstveno na osnovu ličnih kontakata.“ Opšte mjesto. O ljudima, kao pojedincima, ma gdje da žive, čovjek može izvoditi zaključke samo na osnovu ličnih kontakata. Ni Turci u tom pogledu nijesu izuzetak. Kao što sam naveo u prethodnom komentaru, na osnovu vlastitog iskustva tvrdim da svako ko ode u Tursku, može upoznati poštene i dubokoumne ljude, koliko mu duša ište, baš kao u bilo kom kutku ove planete. I tu dolazimo do tačke razlaza: Vi, očigledno, ne posjedujete sposobnost da napravite razliku između moralnih kvaliteta pojedinca i jedne državne politike. Za slučaj da ste, kad se dijelila pamet, kupili jeftiniju ulaznicu: između prosječnog Amerikanca i američke spoljne politike ne stoji znak jednakosti. Isto je sa Turskom ili bilo kojom drugom državom. Zapanjujuće je to što ne možete da shvatite tako prostu stvar.
Dalje, na osnovu iskustava sa pojedincima – ma koliko da ste ih ondje upoznali, a računam da nije riječ o cifri od 82 miliona ljudi – Vi vršite poopštavanje tako što njihovo mišljenje pozicionirate kao stanovište jedne višemilionske zajednice. Isto to, samo u inverznoj varijanti, činite sa Srbima, tako što na osnovu privatnih kontakata sa nekima od njih – opet, cijenim da ne poznajete baš svakog od, cirka, 10 miliona pripadnika tog naroda – izvlačite generalizaciju. Zbog takvih stvari Vam, već na prvoj godini bilo kog odsjeka humanističkih nauka, profesor vraća indeks, uz sugestiju da se bolje spremite za sljedeću godinu. Da Vam pojednostavim: sljedstveno logici poopštavanja koju primjenjujete na Srbe i Turke, mogli biste, na osnovu ugodnog razgovora sa nekolicinom Afroamerikanaca, izvesti zaključak prema kome 100% tamošnjeg stanovištva ima tamiju boju kože. Shvatate koliko Vam je logika idiotska?
„Svako poređenje stanovnika Srbije ili CG sa stanovnicima Istanbula može biti samo na štetu ovih prvih.“ Komlene, svako poopštavanje, u kontekstu ideje o poređenju miliona ljudi, jeste postupak kojim se dokazuje isključivo slaboumnost onoga ko se tim postupkom služi.
„Često sam slušao o nepostojanju bilo kakvih saobraćajnih pravila u Turskoj, ali sam odmah vidio da su pravila logična i ne mogu biti bolja.“ Saobraćajna pravila postoje u Turskoj, kao i drugdje, samo bih, na Vašem mjestu, pokušao napraviti razliku između „pravila“ i „poštovanja pravila“. Primjera radi, Crna Gora je ekološka država – tako piše, jelte? – ali je (ne)poštovanje tih propisa posve druga stvar. Teorija i praksa nijesu sinonimi.
„Lijepo li je kad nešto vidiš svojim očima i upoznaš ljude, a potpuno suprotno od onoga što je ustaljeno mišljenje.“ Još je ljepše kad sebe ne vidiš kao božanstvo koje ima sposobnost da, na osnovu nekoliko poznanstava, vrši generalizaciju za uzorak od 82 miliona ljudi. Uzgred, ustaljeno ne može biti mišljenje, nego mnjenje. To, opet, nijesu sinonimi.
„Ne možeš sporiti da srbi mrze manje-više cijeli svijet (osim rusa) i sve komšijske narode, a pretpostavljam da turci mrze samo kurde zbog terorizma (mada nijesam ulazio sa njima u te priče).“ Nije bitno šta ja mogu sporiti. Moje mišljenje je, kao i Vaše, samo to: stav pojedinca. Ono što jeste bitno je Vaša neonacistička vizija, prema kojoj, na osnovu stavova pojedinaca, izvlačite zaključak prema kome se stav pojedinaca interpretira kao stanovište višemilionske zajednice. Posljednji put kada je neko, u odnosu prema Srbima, vršio takvu generalizaciju, desila se NDH. Posljedično, ono što Vaš misaoni sklop razlikuje od Pavelićevog jeste neukazana prilika i manjak operativnih sposobnosti, na Vašu štetu. Moja sućut.
Tursko-kurdski odnos su suviše složen problem i ne da se svesti na pitanje terorizma. Viša matematika, držite se turističkih posjeta.
„Zaključio sam da naš narod koji mrzi turke nema predstave o Turskoj, a naši muslimani koji obožavaju Tursku takođe nemaju blage predstave o toj zemlji.“ Opšte mjesto, mada i jedini tačan zaključak u Vašem komentaru.
„Ni tvoj članak ne doprinosi boljem razumijevanju između ta dva naroda već se drži ustaljene predstave o Turskoj, koja je naravno potpuno pogrešna.“ Jedan članak ne može doprinijeti boljem razumijevanju između dvaju višemilionskih zajednica. Može biti samo stav, tema za razmišljanje ili polemiku između pojedinaca. Pretenzija koju Vi iskazujete upućuje na kancerogen uticaj totalitarizma. Neizlječivo, bojim se.
„Sledeći put ću ti pričati o stanovnicima Singapura ili Tajlanda, i njih dobro poznajem.“ Singapur ima 5,6 miliona stanovnika. Tajland čak 69 miliona. Kad im se pridruži 82 miliona Turaka i desetak miliona Srba, sa sve 2-3 miliona Bošnjaka, ispostavlja se da poznajete baš mnogo ljudi. Vi ste Bog ili prevarant. Postojanje prvog nije dokazano. Šteta za Vas.
„Ne sjedim po hotelima nego se družim sa narodom, to je valjda svrha putovanja a ne plaže, bazeni ili kockarnice.“ Možda se svrha putovanja krije u pokušaju da čovjek izmijeni sebe, kako ne bi ostao zatucana budaletina, sklona poopštavanju vlastitog iskustva?
Što više tečnosti, uskoro će ljeto.
Viša matematika mi je specijalnost, 4 više matematike sam položio na fakultetu:) Ta tvoja filozofija je slaba nauka kada se njome može osporavati činjenica da srbi mrze gotovo cijeli svijet i sve svoje komšije. Postoje i oni koji nijesu takvi, većinom u Bg, ali ih je zanemarljivo malo u odnosu na mrzitelje. Iz srpskih novina i sa srpskih televizija jedino se odašilju poruke mržnje, gledamo svakog dana. U CG postoje jedino srbi koji mrze cijeli svijet, na ‘srpskom’ portalu su 100% poruke i članci mržnje. Ovdje nema šanse da se pojavi afirmativan članak o Turskoj, turcima, crnogorcima, hrvatima, slovencima, da ne pominjem albance.
U Turskoj mi se inače ništa nije svidjelo osim ljudi. Tako ljubazne ljude je rijetko sresti na drugim stranama svijeta. Ako je svako sa kime sam se upoznao znao za Karadag, onda to nešto znači? Ako kod ljudi koje sam upoznao nijesam primijetio ni trunke mržnje prema drugima i to mora nešto značiti? Ako omladina na ulici pritrči da ti pomogne u svakoj situaciji, pa i da poneseš neku kesu ili torbu, to znači da ih je neko izuzetno dobro vaspitavao. Ako su djevojke otvorene za ljubav bez obzira na vjeru i naciju i to nešto znači? Možda sam ja slabouman i daltonista pa sve vidim ružičasto? Možda su moja interesovanja smiješna jer mi je zanimljivije što u Turskoj postoji više vrsta kućnih papuča (one za po kući, druge za balkon i treće za kupatilo), nego što mi je zanimljiva Turska spoljna politika? Možda sam ja Pavelić a svi ostali na ovom portalu majke Tereze, možda ali teško:)
„Viša matematika mi je specijalnost, 4 više matematike sam položio na fakultetu:)“ Obnoviti gradivo, loše Vam ide s metaforama.
„Ta tvoja filozofija je slaba nauka kada se njome može osporavati činjenica da srbi mrze gotovo cijeli svijet i sve svoje komšije. Postoje i oni koji nijesu takvi, većinom u Bg, ali ih je zanemarljivo malo u odnosu na mrzitelje.“ Zanimljiva inverzija: filozofija u funkciji potvrde Komlenovih uopštavanja. Tvrdnja o Srbima kao mrziteljima gotovo cijelog svijeta nije činjenica, nego Vaša konstrukcija. Pretenzija da svoje mišljenje pozicionirate kao činjenicu može biti validna samo ukoliko ste Vi, lično, tvorac univerzuma. U protivnom, pada u vodu. A kako nemate dokaze za tu uopštavajuću tezu – jer nijeste upoznali desetak miliona Srba – onda nije uloga filozofije da opovrgava neodrživu tezu. Problem je u Vama, ne u filozofiji.
„Iz srpskih novina i sa srpskih televizija jedino se odašilju poruke mržnje, gledamo svakog dana. U CG postoje jedino srbi koji mrze cijeli svijet, na ‘srpskom’ portalu su 100% poruke i članci mržnje.“ Na stranu to što „srpske novine i televizije“ nijesu sinonim za „srpski narod“, radi se o još jednom uopštavanju i slabosti u pogledu poznavanja terminologije. Šta je „mržnja“? Ako se tim terminom označava sve što dovodi u pitanje ispravnost narativa o „srpskoj krivici, za sve i svuda“, onda to nije mržnja, nego odbrana od samomržnje.
„Ovdje nema šanse da se pojavi afirmativan članak o Turskoj, turcima, crnogorcima, hrvatima, slovencima, da ne pominjem albance.“ Afirmativni članci o pomenutim grupama se ovdje pojavljuju u istoj mjeri u kojoj se afirmativni stavovi o Srbima javljaju na portalima čije je usmjerenje usklađeno sa državnom politikom nacija o kojima govorite. Probajte sa RTCG, Analitikom i Antenom M, za početak.
„U Turskoj mi se inače ništa nije svidjelo osim ljudi.“ O ukusima se, kažu, ne raspravlja. Šteta, ipak, što nijeste bili u prilici da se upoznate sa njihovom tradicionalnom arhitekturom ili kuhinjom: vrhunac orijentalne estetike.
„Tako ljubazne ljude je rijetko sresti na drugim stranama svijeta. Ako je svako sa kime sam se upoznao znao za Karadag, onda to nešto znači? Ako kod ljudi koje sam upoznao nijesam primijetio ni trunke mržnje prema drugima i to mora nešto značiti? Ako omladina na ulici pritrči da ti pomogne u svakoj situaciji, pa i da poneseš neku kesu ili torbu, to znači da ih je neko izuzetno dobro vaspitavao. Ako su djevojke otvorene za ljubav bez obzira na vjeru i naciju i to nešto znači?“ Ljubaznih i divnih ljudi, kao što rekoh, ima svugdje: Turska nije izuzetak u tom smislu. Opet, poopštavate, jer ste na osnovu ličnog iskustva izveli zaključak koji se odnosi na cijelu naciju. Logički neodrživo.
„Možda sam ja slabouman i daltonista pa sve vidim ružičasto?“ Napokon malo autorefleksije.
„Možda su moja interesovanja smiješna jer mi je zanimljivije što u Turskoj postoji više vrsta kućnih papuča (one za po kući, druge za balkon i treće za kupatilo), nego što mi je zanimljiva Turska spoljna politika?“ Nijesu smiješna, ali su infantilna. Legitimno, sve do tačke u kojoj se infantilnost transformiše u politički stav.
„Možda sam ja Pavelić a svi ostali na ovom portalu majke Tereze, možda ali teško:)“ Ne znam za ostale, ali je Vaša bliskost sa Pavelićevim doživljajem cijelog jednog naroda – razliku u operativnim sposobnostima ostavimo po strani – dokazana Vašim riječima.
Nadajmo se da nećete doći u priliku da svoj doživljaj ispoljite kroz političko djelovanje.