Daj gol

Piše: Katarina Brajović

Jednom u četiri godine, onaj slavni mjesec kad najvažnija sporedna stvar na svijetu postaje jedina stvar na svijetu upravo je pred nama: milioneri u kratkim gaćama istrčavaju na teren i fešta može da počne. Ne samo da će se slaviti i plakati, vrištati i kukati, pjevati i psovati, u zavisnosti od rezultata, nego će se cio svijet podijeliti po jasnoj političkoj liniji na one koji nose kopačke i one koji hlade pivo. Na one koji navijaju za nacionalnu reprezentaciju i one koji navijaju za pobjednika. Na one koji vezuju učkur i one koji nose suknju.

Milioni navijača pripremljeni su za ekstazu: alegorijsko tumačenje fudbalske filozofije jasno je utemeljeno. Ko probije sve prepreke i loptom dospije do prostora u okviru gola, taj je pobjednik – genetski materijal, srećni zavodnik i pravi muškarčina. Što češće i što više puta se ovo dogodi na svjetskom prvenstvu, to će svrha ovog okupljanja biti očiglednija.

Posebnu draž ovom viteškom turniru daje činjenica da je domaćin Rusija. Za cijeli fudbalski svijet to je idealna prilika da upoznaju braću Karamazove i Anu Karenjinu. Da kupe babuške. I da se napiju votke. Da Staljina povuku za brk. I da se uvjere da ruski fudbaleri daju isključivo autogolove. Jer njihova široka duša slovenska ne bi mogla da podnese poraz protivnika, tj. partnera.

Računajući na tu emotivnu stranu organizacije, mnogi smatraju da je svjetsko prvenstvo prilika da se Rusija osramoti ili kao nesposoban organizator, za šta bi se pobrinuli teroristi, ili kao loša država, za šta bi se pobrinula Ukrajina u pokušaju da pod svoju kontrolu povrati Donbas, kad već ne može Krim. Ako ništa od ovoga ne uspije, preostaje jedino da se Rusija ponizi kao fudbalska sila. Ali, avaj, američka reprezentacija nije prošla kvalifikacije. Dakle, i to otpada.

Gle čuda, tamo će zaigrati i naša reprezentacija?! Reprezentacija Srbije i svih srpskih zemalja, uz podršku dijaspore iz cijele vaseljene. Želim im da pobijede. Ako ne to, onda bar da ponove uspjeh iz Urugvaja, pa da se poslije nekoliko decenija i o tome snimi serija. Dobro, samo da preguraju grupu, bilo bi dovoljno. A ako ne, da ne izgube dostojanstvo. Ako izgube utakmicu, neka sačuvaju obraz. Istina je da stanje nacije u velikoj mjeri zavisi od rezultata, ali ne treba zaboraviti da još više zavisi od ekonomskih, političkih i diplomatskih prilika. Ako baš ne uspijemo na svjetskom prvenstvu, pod hitno raspisati referendum o statusu Kosova i Metohije. Ljuti lijek na ljutu ranu. Nešto kao unutrašnji dijalog. Hamlet, Šekspir… Biti ili ne biti i tako to.

Dani post-fudbalske tuge za dame počinju i prije samog početka svjetskog prvenstva, poslije nastupa Robi Vilijamsa koji će zapjevati na otvaranju fudbalske fešte. Tu se zavjesa spušta. A one ostaju same, bez televizora i prilike za uobičajenu komunikaciju sa svojom jačom polovinom. Uostalom, koja to gospođa posjeduje toliki stepen fudbalske kulture da razlikuje Ronalda od Ronaldinja?

Delikatno je vrijeme i za kladioničare. One koji su skloni ovakvom načinu rješavanja trenutnih finansijskih tegoba, savjetujem da nikad ne igraju na jednu kartu. Recimo: ako ulažeš određenu sumu na eventualnog pobjednika u finalu, šanse da dobiješ su pola-pola. No, ako se kladiš i na jednog i na drugog finalistu, sigurno ćeš dobiti bez obzira na rezultat. Ne zalijeći se, nego razmisli. Ne dobijaju oni koji bolje igraju, nego oni koji pametnije ulažu.

Dakle, pred nama su dani biološkog trijumfa muškosti, dani znoja i šutiranja. Slobodnih udaraca i žutih kartona. Elegantnih sudija i purpurnih navijača. Dani kad ne važi pravilo: koga ne možeš da pobijediš, ti mu se pridruži. Ne. Jedino pravilo koje važi jeste: daj gol! Ili bar gledaj da ga ne primiš.