Da se bratski zagrlimo!

Piše: Jovan Lakićević

Kada smo poslije  pedeset i više godina  njihovog boravka, nakon pogibije  (od hrvatskih  partizana, ili već presvučenih ustaša), u bratskoj srpskoj zemlji kod Čelebića(poslije,bitke na Neretvi), prenosili kosti Milutina Jaga Lakićevića i Novice Radovića, dvojice vojnika Jugoslovenske vojske u otadžbini u rodnu Moraču,  nakon zaupokojene liturgije u Moračkom Manastiru,  Mitropolit Amfilohije  me je upitao: „Koliko naroda očekujete danas na  groblju gore u Barama“?

Ne bez osjećaja lične sramote, odgovorio sam: „Reći ću Ti tačno u broj,  Vladiko:   7 Radovića i 15 Lakićevića… Praktično – samo porodice.“

Shvatio je Vladika namah o čemu se radi –  da je razlog tome bila nečija bojazan od pretvaranja sahrane u „pročetnički miting“ i samo je procijedio: „Neće mene moji rođaci, niti bilo ko drugi određivati kako se sahranjuju srpski vitezovi!“ To je bilo i prvi i poslednji put da ga vidim u takvom raspoloženju… Mitropolit je, srećom, bio pozvao sveštenstvo i monaštvo,  sve igumane  manastira u Crnoj Gori i sve sestre, i one iz Stijene Piperske, i one  iz Župe nikšićke i one sa Ćirilovca…,tako da je „naroda“ na sahrani ipak bilo. (I ovom prilikom – bezmjerna im  HVALA!)

Mitropolit je na Biljegama besjedu započeo riječima:“Rekao je pjesnik, draga braćo i sestre, da je „kost, naš Bog“ I rekao je veliku istinu. Ljudi koji zaboravljaju kosti svojih predaka, polako ali sigurno prestaju da budu – ljudi. Ideologije, koje kradu ljudima, potomcima, kosti predaka, to su najzločinačkije ideologije koje zemlja poznaje.

Ideologije i sistemi koji ubijaju pamćenje na pretke, na očeve, na đedove i prađedove, te ideologije su po svojoj prirodi, bezbožne i nečovječne! Mi smo živjeli u vrijeme jedne takve ideologije, jednog takvog sistema. Njegovi tragovi smrde nečovječstvom.

Danas, evo, vratile su nam se zaboravljene kosti Novice Radovića i Milutina Lakićevića. Dobro nam došle, ovdje na Biljege, da se prisajedine kostima svojih predaka. Tako piše u svetim knjigama: „Jakov, praotac, čije kosti prenesoše njegovi potomci iz Egipta, prisajedini se svojim precima“. Time su učinili najveću počast praocu Jakovu, korijenu izabranog Božijeg naroda, koga pamte, kao takvog, ljudi i pokoljenja.

Evo, slično tome, kosti, prognane i prezrene kosti, ponižene kosti vrlih i čestitih, dvojice braće, Novice i Milutina, pedeset godina poslije ubistva njihovog, evo ih stigle među nas da ovdje počivaju. Malo je Moračana koji su ih dočekali, što ne govori o njima, nego o Moračanima. No i mnogo je onih koji su ih danas dočekali!

Dobro znam i osjećam, ovdje je danas njihov predak, vojvoda Bogić Moračanin,A nije bilo boljega u Morači od njega. Ovdje su i knez Raško i knez Ivan, svi su danas ovdje, birani knezovi morački! Ovdje su i vojvoda Mina i kapetan Mitar i najmlađi komitski vojvoda Svetozar i svi oni koji su izgubili život od „španjolke“… Vidim i viteza,kapetana kraljeve vojske, Gaja Radovića, za koga su ova dvojica život svoj položili. A nema većeg dostojanstva i veće ljubavi, nego da neko položi svoj život za bližnjega svoga. Pa pitam vas, njihove potomke, pitam moračka brda koja pamte vjekove, –  ima li značajnijih ljudi koji danas pohode Moraču,  ovako nevidljivo i neprimijećeno, od mladog Milutina Lakićevića, vidi mu se kad se rodio, koliko je živio i kad se ugasio(35 g.) i od Novice Radovića?

Evo ih došli da budu pohranjeni pored mladog i znamenitog komitskog vojvode, Jovana Radovića, divnoga viteza! I nijesu ljepše mjesto za vječni počinak mogli naći. I blago njima, a teško nama. No, blago i nama ako postanemo svjesni – ko su bili i zašto su svoj život žrtvovali!

Tugujem, ali se i radujem danas. Tugujem radi nas i našega potomstva, a radujem se radi Novice i Milutina. Zagrlili se u pogibiji, pa ni kosti nijesmo mogli, pa potom ni htjeli da im razdvojimo. Ovo je prvi put od vremena Bogića Moračanina, kada je zapalio vatru na Petrovoj Ravni svih ovih bratstava i utemeljio njihov korijen – to je prvi put da se dvojica, iz dva bratstva zagrljeni sahrane.  Blago njima tako zagrljenima. A blago i nama ako se bratski zagrlimo, mi koji iza njih ostajemo, ovako osiromašeni, ovako, oprostite mi , ali moram reći i to – ovako obespamećeni. I duhovno raslabljeni, ugroženi, ranjeni dubokom ranom. Nijesmo ni svjesni koliko je duboka, nijesmo ni svjesni koliko će nam trebati vremena da dođemo sebi i postanemo svjesni našeg izguba i našega bratskoga poloma! Da postanemo svjesni onoga zloga sjemena koje je zatrovalo braću i i bratske ruke na bratoubistvo pokrenulo. Zaista je to opako i bezbožno sjeme, najotrovnije i najopakije koje je ikad nicalo na ovim prostorima. Nije ga bilo opasnijeg. A i njihove kosti to svjedoče, kao i način na koji ih sahranjujemo.

Radujemo se i zbog njihovih čestitih supruga, strine Mirosave i tetke Novke. Hoće li biti takvih druga u budućnosti Crne Gore, pitam se? Bojim se da ih je sve manje. Ali, nadam se u Boga, da to sjeme koje je njih oplemenilo i sačuvalo, da će ono ipak rađati plodove i u budućnosti. Kakva je to i kolika duhovna i moralna snaga – ostati vjeran svome mužu i njegovim kostima u jednom smutnom i nemirnom vremenu?

U nevjere – nema vjere! Nevjera je najgora vjera. A ona je vladala u naše vrijeme i još uvijek, nažalost, vlada. Te dvije duše, te dvije vjerne nevjeste, sačuvale su i svoj obraz i njihovo potomstvo. Izgubivši muževe, one su postale i muž i žena. Ima li više toga igdje? Ponegdje, možda, ima, ali ga malo ima: da žena na sebe prima čast svoga muža i da ga brani ćutanjem, svojim trpljenjem, svojim smirenjem, svojim skrivanjem, čuvajući, istovremeno, svoje potomstvo od zla i mržnje. Pritom, na najdublji mogući način,  čuvajući i spomen na oca, na brata, na prijatelja, na kuma, na komšiju.

Velike su bile i divne ove dvije nevjeste moračke, dvije naše majke: žena pokojnog Novice, strina moja i Novka Jagova. Velike su bile i ne znam ko je veći: njih dvojica, ili njih dvije? Bojim se da je njima dvijema bilo beskrajno teže, nego njima dvojici. Oni su viteški poginuli za Kralja i otadžbinu, za ono za šta su ginuli i njihovi preci. Nijesu se toga postiđeli, nego su u smrt pregli hrabro i viteški. Ali njima dvijema nije bilo lakše odnjegovati porod svoj, sačuvati ga, dušu mu sačuvati, sačuvati obraz svojih mrtvih muževa. Nije im bilo lako.

Zato danas, njih dvojicu sahranjujući, njih se sjećajući, ne možemo ni njih dvije zaboraviti, divne supruge i majke Crnogorke. Zajedno su sada sa njima i neka počivaju u miru, neka se upokoje u svjetlosti Lica Božijega,  u zraku Božje pravde.

Sveti Petar Cetinjski je zapisao: U imenu Božjem jesu sud i pravda, Lažni su ljudski sudovi i prevarljivi – evo dva svjedoka toga. Oni to nijesu posvjedočili riječima, nego svojim životima i svojim kostima Nijedan sud nije bio toliko lažan , koliko sud koji je njima sudio i koji misli da ima pravo da im još sudi. Do danas, pa i od danas, pa i ubuduće, oni i njihove kosti postaju sudije vremena u kojem su živjele, ljudi sa kojima su živjli, sudije ideja i ideologija koje su nadahnjivale, ili promračivale njih i njihovo vrijeme…

Drugačija je Božja pravda, a druugačija ljudska. I ko se u ljudsku pravdu pouzda, slaba mu je vajda i slaba mu je nada. Oni su se u Božju pravdu pouzdali. I kako vrijeme bude prolazilo, budite uvjereni u to, vi koji ste časni i čestiti potomci njihovi, ovaj grob njih dvojice oko koga smo se danas sabrali, biće sve svjetliji i blistaviji i sjajniji.I neka bude! Oni su zaslužili da tako bude.Njima Gospod neka da pokoja, a nama neka podari razuma i mudrosti i duhovne hrabrosti da postanemo svjesniji  vremena u kome živimo i u kome smo živjeli, svjesniji onih koji su se na njihov način žrtvovali i razloga zbog kojih su život svoj položili. Oni su svoje odslužili i sebe zapisali u Knjigu neprolaznog života, ali ne znamo u kakvu ćemo knjigu mi  sebe zapisati. Jer, ljudsko ime se zapisuje ili u Knjigu vječnog života i neprolaznog pamćenja, ili se piše po pijesku i vodi.

Na nama je da biramo: ili ćemo u pijesak i vodu, ili ćemo se zapisati u Božje i ljudsko pamćenje, u Ime Božije, u kojemu je sud i pravda.

Nadam se da će njihov dolazak ovdje među nas, a rijetko je ko došao tako častan i tako svijetla obraza – to svjedočim pred Bogom i ljudima kao Mitropolit crnogorsko-primorski, koji sjedi na tronu Sv. Petra, biti značajan za nas nego li za njih, kao Novica Radović i Milutin Lakićević. Zato se radujem i molim Gospodu da im podari vječnoga pokoja. A vama, njihovim potomcima, da podari nade i hrabrosti, vjere i istinitosti i utjehe koju samo Bog daruje ljudima!“

Nakon održane besjede Mitropolit je prizvao ondašnjeg glavnog urednika Radio „Svetigore“ i pjesnika Slavka Živkovića, da kaže nekoliko stihova o svojoj baki Novki i đedu Jagu Lakićeviću.

STRANICA IZ LJETOPISA SJENOKOSA

Od Rudoga Polja do Bijelog grada

Iznijela breme monahinja mati –

Blago tome ko se bez krivice pati,

Ko na pravdi Božjoj muči se i strada!

Moja baba Novka znala je da kosi, kopa,

Vuče, žanje, da plasti i đene,

Baca na sijeno i naviljke nosi

Zajedno sa još dvije hrabre žene:

To su baba Dula i baba Miluša,

Tri sestre jetrve, a tri udovice,

Tri umorna tijela – jedna čista duša

Kao da je duša mlade Gojkovice

One su orale, sijale, listale,

Otkivale kose u rasvite dana.

U zadrugu njih tri nijesu pristale

Kad je na vlast došla sila zaludrana.

Navrtale vodu, kropile po noći,

Jaz, bidon, burilo, matara i kanta,

A znale su – ni brat ne smije pomoći,

Ako ne pomogne krijući od Panta!

A Đed mi Milutin, zvali su ga Jago,

Što sam već, evo, prešo u godine,

Bdio je nad kućom i ranjen pomago,

I oko stožine i oko podine.

Rane mu od braće, bol neće da mine,

Razbratna mu ruka krv prosu i zgruša,

Tijelo još leži negdje pored Drine,

Iznad Sjenokosa leprša mu duša.

Daće Bog veliki (i evo, danas je dao!)

Daće Bog veliki, Svemoćni, Jedini,

Slutim taj dan ljetnje radosti i žege,

Kada će đed Jago sa međe na Drini,

Doći svome grobu na ravne Biljege.

Mislili su silni da neće mrijeti,

Razni Pantovići, sile Zla i Mraka,

Sad im Adska tmuša dušama prijeti,

A rajsko cvijeće bere moja baka.

Od Rudoga Polja do Bijelog grada,

Iznijela breme monahinja mati,

Blago tome ko se bez krivice pati,

Ko na pravdi Božjoj muči se i strada.

(Slavko Živković)

Pročitajte JOŠ:

Kad je obraz od života preči!