Da li nam je mjesto u Rusiji?

Fudbalska reprezentacija Srbije ostvarila je veliki uspjeh plasmanom na Svjetsko prvenstvo u fudbalu, koje će se, naredne godine, održati u Rusiji. Kako smo propustili posljednja dva velika takmičenja ( Mundijal u Brazilu 2014 i Euro 2016 u Francuskoj ), a pošto se radi o ”najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu”, – ovakav rezulatat fudbalera je u rangu, ili ”skoro kao” uspjeh drugih brojnih srpskih sportskih ekipa.

Formalno gledano, fudbaleri su još uvjek mnogo daleko od košarkaša ( srebrni na olimpijadi, srebrni u Evropi ), košarkašica ( olimpijska bronza ), odbojkaša ( treći u Evropi ), odbojkašica ( olimpijsko srebro i evropsko zlato ), tenisera ( polufinale Dejsvis kupa = nešto kao ”ekipno prvanstvo svijeta” ), vateroplista ( olimpijski i evropski šapioni, treći na svijetu…. itd. )…. Zaista, Srbija predstavlja sam svjetski i evropski vrh u poznatim timskim sportovima….Ali! Ali! Ali!!! U ovom narodu ništa nije toliko važno koliko fudbal, a sad fudbal postaje još važniji, pod pretpostavkom da bi mogao da se bori za sami svjetski vrh, i tako se pridruži naprijed pobrojanima, i onima koji planiraju to da budu ( recimo, rukometaši i rukometašice….).

Međutim, niko ovdje nije siguran, da li je to baš tako!? Još od 1998.g., ne znamo za neki značajniji uspjeh srpskog reprezentativnog fudbala ( kada je ondašnja Jugoslavija prošla u drugi krug Mundijala ). Zato je i ovaj plasman na završnicu najveće fudbalske manifestacije, sam po sebi, značajan rezultat. Bolje reći, rezultat sa ograničenim značajem. Jesmo se plasirali, baš ugodan osjećaj – ali, šta ćemo tamo? Možemo li proći drugi krug? To bi trebalo biti jasnije poslije određivanja grupa, 01. decembra u Moskvi, -jer taj žrijeb, u mnogome određuje sudbinu nekog tima na Mundijalu, crta njegov mogući put….Mada, znalo se desiti da igramo sa Hondurasom i S.Irskom (1982.), ili sa Ganom i Australijom (2010.), pa da nam to budu nepremostive prepreke.

Pitanje proslaska u sljedeći krug je jedan kraj velike teme. Drugi njen kraj je otvorena bojazan da nam se ne desi nešto sasvim suprotno, i da, pod određenim okolnostima, postanemo ”topovska hrana” jačima od nas ( sjetimo se Argentine i onih 0:6 u Njemačkoj)!!! Jer, koliko smo lijepo i kompaktno izgledali u Irskoj, kada smo domaćina nadigrali i rutinski matirali sa 1:0, toliko smo katastrofalno djelovali u Beču, posebno u fazi odbrane ( primili smo tri gola, a trebalo je da dobijemo još toliko ). Mislim, Austrija jeste ozbiljna reprezentacija, ali nije u rangu sa najjačima koje nas čekaju na Mundijalu! 

Kad smo kod tih najjačih, apsolutno je pravo pitanje, kako možemo, i da li uopšte možemo – igrati ravnopravan fudbal sa njima? Možemo li se nadigravati sa Njemcima ( kao u Južnoj Africi 2010., kad smo ih čak pobjedili!, ili u Francuskoj 1998. – kad smo ih baš nadigrali ), ili biti ravnopravan takmac nekoj ekipi kakva je recimo bila Holandija 2006.g ( kad smo izgubili 0:1 u jednoj relativno izjednačenoj utakmici )? Dakle, kad god odosmo na Mundijal, imali smo taj neki, – kontakt sa uspjehom! Ili smo ga postigli, ili smo bili blizu njega! Čak i one loše srpske ( jugoslovenske ) Mundijale ( kakvi su 1982. ili 2006. ), pamtimo po ravnopravnoj igri sa boljima ( sudijska krađa protiv Španije, remi sa S.Irskom; ”egal” igra sa Holandijom i Obalom Slonovače ). Hoću reći, srpski fudbal nije stvoren za epizodne uloge. Nema toga ko će zaboraviti pobjedu nad Njemačkom i onaj čuveni ”povratak otpisanih” u Port Elizabetu!

Ono što bi moglo da nas brine pred predstojeći Mundijal jeste očigledno nepovezana igra i nedovoljno formiran tim, kojim smo okončali ove kvalifikacije. Sa onom igrom iz Beča, – nemamo kud kretati put Rusije!!! Ruku na srce, nije bolja igra bila ni u Beogradu protiv iste Austrije, a ni u prvom meču sa Irskom! Ono što bi moglo biti dobro, možda i najbolje od svega jeste sljedeća činjenica:

U jedan su se događaj sabrale dvije činjenice: otišli smo na Mundijal a sa druge strane, znamo da ne igramo kako bi trebalo! Šta je tu dobro? Pa eto, neće biti one euforije koja nas je sputala 2010. i 2006.! Koja nas je brutalno prizemljila 1982., pa i 1974. ( stariji se sjećaju ). Sad imamo šanse da nastavimo da igramo kao protiv Austrije, i da nam se ”loše piše” dogodine u Rusiji, – ali možemo i da se preispitamo, prestrojimo, i da, kao oni koji znaju da igraju fudbal, i kao predstavnici nacije koja zna da pobjeđuje ( rezultati iz drugih sportova sa početka teksta ), kao oni čiji fudbalski klubovi ove godine igraju jesenju renesansuu u Evropi, – odigramo u Rusiji ”da se pamti”!