Da li je ovo sudbina naših svetinja? Nekadašnji pravoslavni manastir na Hvaru pretvoren u noćni klub

Manastir Svete paraskeve na ostrvu Hvar danas – danas disko klub „Veneranda“

Piše: protonamjesnik Slavoljub Knežević

Davne 1561. godine, kada je biti pravoslavan na ovim prostorima, kao i danas, podrazumijevalo spremnost na stradanja i u vrijeme kada se Pravoslavlje iz Dalmatinske zagore spuštalo prema priobalju i na ostrva, osnovan je na Hvaru manastir svete Paraskeve.

Naime, u tom periodu kada je na Hvaru već bila smještena flota ratne mletačke mornarice, doseljava se i nekoliko pravoslavnih, grčkih porodica. Budući da je i među mornarima bilo dosta onih pravoslavne vjeroispovijesti, te kako bi ovaj narod Božiji mogao prinositi svoje molitve Bogu, sagradi se crkva u čast prepodobne matere Paraskve.

Važno je napomenuti kako je odmah pored crkve podignut i dom za služaščeg sveštenika, u kojem su ponekad radi pastirske službe obitavali jedan ili dvojica monaha. Od tada je crkva svete Paraskeve prozvana manastirom. Prema pisanim izvorima, tada su značajan deo hvarskog stanovništva činili i pravoslavni Srbi, a prvi hvarski sveštenik je bio otac Evstatije Lefara.

Iako su vremena bila teška i uprkos latinskom prozelitizmu, s obzirom na gore navedene podatke, da se zaključiti da je pod meltačkom vlašću, Pravoslavna Crkva imala izvjesnu slobodu. Interesantan je podatak da čak i papski vizitator, biskup grada Verone, Avgustin Valerije, u svom izvještaju iz februara 1579. godine, kada je u crkvi još uvijek bio samo jedan oltar, pominje ovaj manastir svete Paraskeve. Nešto kasnije, 21. 10. 1616. godine, obilazeći svoju pastvu po Dalmaciji, u 75. godini života u ovom manastiru upokojio se episkop Gavrilo Sever.

Novi mletačko-dalmatinski episkop bio je Teofan Ksenakis. Tri godine poslije smrti episkopa Gavrila, episkop Teofan je u dogovoru sa mletačkom opštinom uredio, da se 1619. godine Gavrilovo tijelo sa Hvara prenese u Mletke. Već tada je Crkvena opština na Hvaru, bila prilično lošeg imovinskog stanja, iako se nekoliko decenija starala da izdržava svoje sveštenoslužitelje. Na ovakvo stanje Crkve na Hvaru posebnu pažnju obratio je novi episkop Atanasije Valerijan, koji je mletačkoj vladi uputio molbu za pomoć. Pošto je vlast zbog mornara pravoslavne vjeropispovijesti imala interes da Crkva na Hvaru bude aktivna, ona preuzima brigu oko izdržavanja ovog manastira. Tako mletačke vlasti, ukazom od 01. 02. 1628. godine, kada su u manastiru na Hvaru živjeli monah Matej Kasimati sa još dva sabrata, određuje jednomjesečnu pomoć ovoj sveštenoj obitelji. Međutim, pošto je ta pomoć bila nedovoljna za potrebe manastira i monaha, 13. septembra 1636. godine, od istih vlasti izdat je dukal, kojim se manastiru svete Paraskeve na Hvaru, dodjeljuje 60 kanapa neobrađene zemlje u Pišćinama i Beškovi. Ovim dukalom se ozakonjuje i državno pravo patronata na zemlju. Tako su, u junu 1644. godine kada je u manastir za hvarskog paroha došao Pahomije Kanakari, vlasti u septembru 1646. godine, tražile od kneza i hvarskog proveditora izvještaj o tome postavljenju. Potom je generalni proveditor dalmatinski Leonard Foskolo 05. 05. 1647. godine, po primitku pozitivnog izvještaja, odobrio Pahomijevo postavljenje za pravoslavnog sveštenoslužitelja na Hvaru.

Do 1685. godine u manastiru svete Paraskeve uvijek se služilo po istočnom obredu, i uvijek se čitao Nikeo-carigradski simvol vjere. Međutim, prilike se mjenjaju i te iste godine, hvarski biskup Priuli, obratio se proveditoru Valijeru, sa molbom da u crkvi svete Paraskeve pored pravoslavnog sagradi i latinski oltar. Valijer mu je uvažio molbu, te je tada napravljen katolički oltar, posvećen svetom Francisku, gdje je ponekad, mimo volje pravoslavnog sveštenstva i naroda, latinski sveštenik služio misu.

Naime, treba spomenuti da su katolički oltari bili građeni i po ostalim pravoslavnim crkvama u Zadru, Šibeniku i Trogiru. Na primjer, u vreme episkopa Melentija Tipalda, kada je pravoslavna crkvena opština u Trogiru bila veoma jaka, hram je oduzet, a narod mahom pounijaćen. Ipak, ta praksa da latinska misa bude služena u pravoslavnim hramovima, te da se dograđuju latinski oltari, vremenom je iščezla.

Uredba proveditora Grimanija od 22. 10. 1754. godine svedoči o tome da je manastir svete Paraskeve bio uređen tako da su se u njemu mogla vršiti pravoslavna bogosluženja. Isti ukaz nalaže da se i crkve u Skradinu, Zadru i Šibeniku moraju urediti po propisima istočnog obreda.

* * *

Nakon Drugog svjetskog rata i poznatog zakona o nacionalizaciji u tadašnjoj SFRJ, manastir svete Venerande (Paraskeve), postaje vlasništvo grada Hvara i zaštićeni je spomenik kulture. Sa žaljenjem konstatujemo, da se godinama na manastiru izvode radovi, budući da je ova svetinja pretvorena u disko klub. Prilikom nedavne posjete delegacije jerusalimske Patrijaršije Zadru, kada je biskup Mile Bogović pitao episkopa dalmatinskog Fotija šta je sa svetom Venerandom, veoma se iznenadio čuvši da je to sada noćni klub.

Po svim državno-pravnim propisima, kako sadašnjih tako i svih prethodnih vlasti, manastir svete matere Paraskeve – Venerande, trebalo bi da bude u vlasništvu Pravoslavne Eparhije dalmatinske. Stoga se nadamo da će nadležni organi preduzeti sve zakonske mjere da se ovaj vjerski objekat ne samo de jure, već i de fakto vrati Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi i njenim vjernicima.

Uzdajući se u pomoć Božiju i molitve prepodobne Paraskeve, čvrsto vjerujemo da će se u ovom namučenom manastiru uskoro uznijeti blagodarstvene molitve Gospodu i Spasitelju našem Isusu Hristu.

Izvor: eparhija-dalmatinska.hr (2011)

Pročitajte još:

(VIDEO) Vladika Joanikije: Hoće da otmu sve što su naši sveti i blagosloveni preci zavještavali i posvećivali Bogu