Da li će Sinđelić prije dobiti politički azil, nego što će biti izručen Hrvatskoj?!

Saša Sinđelić, svjedok saradnik u takozvanom državnom udaru, prekjuče je Ministarstvu unutrašnjih poslova Crne Gore podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu, saopšteno je iz tog Ministarstva. Juče je objavljena vijest da je Sinđelić uhapšen, tj. da mu je određen ekstradicioni pritvor. Sudija za istragu Višeg suda u Podgorici odredio je ekstradicioni pritvor Sinđeliću, zbog postojanja potjernice Interpola. Takođe, i iz Uprave policije je saopšteno da je Sinđelić uhapšen na osnovu međunarodne potjernice NCB Interpol Zagreb.

Da se nastavlja igra ili pokušaj još jedne prevare sa glavnim glumcem „državnog udara“ i njegovim pomagačima, više je nego izvjesno. Naša redakcija je kontaktirala branioca Dušana Radosavljevića, koji je u procesu tzv. državnog udara zastupao, sada već jednog od osuđenih lidera DF-a, Milana Kneževića.

On je u kratkoj izjavi za naš portal kazao, da se radi o novoj prevari, da bi Saša Sinđelić dobio politički azil, da ne bi morao biti izručen Hrvatskoj.

“Klasična prevara kojom se pokušava izbjeći izručenje Saše Sinđelića Hrvatskoj, jer ispada da Sinđelić bježi iz Srbije koja ga nikad neće izručiti Hrvatskoj i to u Crnu Goru gdje je svjestan da ga čeka crvena Interpolova potjernica“ kazao je advokat Radosavljević.

Ono što je izvjesno, nastavlja se jedna tragikomična podvala režima, jer postavlja se pitanje, da li Sinđelić ima pravo da traži azil.

Po članu 29 i 30, Sinđelić nije imao pravo da zatraži azil, jer, „azil se neće odobriti strancu koji traži međunarodnu zaštitu, ukoliko je počinio teško krivično djelo, koje nema politički karakter“.

Po istom osnovu, iksključeno mu je i pravo na supsidiarnu zaštitu.

Ipak, nakon skoro tri godine, „kamen temeljac“ državnog udara, pošteni i časni svjedok, kako ga je okarakterisao Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić, kojem se vjerovalo na riječ, odnosno, njemu i Ediju, konačno bi trebalo da završi tamo gdje je trebalo na početku ove farse i trebalo, naravno, ako ovo nije još jedna nova podvala i manipulacija režima.

Da je ovo pravna država, kao što nije, da postoje uređeni zakoni i pravni sistem, kao što ne postoje, danas bi „padale“ ostavke za svjesno kršenje zakona, svjesno skrivanje identiteta, kao i skrivanje dokumentacije iz Hrvatske, kada je zapravo traženo izručenje Saše Sinđelića.

Podsjetimo na neke činjenice, skrivanju identiteta Sinđelića, svoj puni doprinos dao je predsjednik Višeg suda u Podgorici, sudija Boris Savić.

Naime, Viši sud u Podgorici je dana 22. 11. 1979. godine dao status svjedoka saradnika osobi pod imenom Aleksandar Sinđelić, iako ovaj svjedok nije imao ni jedan važeći dokument pod tim imenom. To naravno nije spriječilo Savića da takvom licu dodijeli status svjedoka saradnika.

Poput nikad viđenih dokaza, te oružja na dnu nepoznatog jezera, tako je nestala i cijela jedna osoba, ovog puta Aleksandar, nestaje bez traga i glasa. Jer se pred sudom u svojstvu svjedoka saradnika dana 20. 3. 2017. godine pred Specijalnim državnim tužilaštvom u Podgorici u predmetnom postupku, pojavljuje osoba koja se zove i preziva Saša Sinđelić (uvid u prvu strana Zapisnika o saslušanju svjedoka saradnika od dana 20. 3. 2017. godine pred SDT Crne Gore u predmetu Kti-S. 15/16).

Potpuno je jasno da su specijalni Katnić i predsjednik Višeg suda namjerno sakrili identitet i obmanuli i javnost i pravosuđe.

Postavlja se pitanje zbog čega, i kako je to moguće? Šta je to pravosuđe Crne Gore krilo, pa je odlučeno da se upotrebi lažno ime jednog od učesnika postupka?

Saša Sinđelić, svjedok saradnik, ima ,,sadržajan” kriminalni dosije – od brutalnog ubistva do oružanog napada na policiju 2002. godine, kada je bio vojnik. Međutim, Vojni sud se u tom slučaju proglasio nenadležnim. Ovo bi bila tek informacija više, da ne postoji jedna zgodna okolnost. Predsjedavajući tog vojno-sudskog vijeća je bio Milivoje Katnić.

I tako dolazimo do „prosvjetljenja“, koje će „obasjati“ ovaj proces, ali i tri godine kasnije, poslati nevine ljude na višegodišnjnj robije. Po iskazu presuđenog ubice, kojem je određen pritvor, ali tek nakon isteka upotrebe.

Sasvim je jasno, da ovo lice, nikada nije moglo biti svjedok saradnik, da se njegovoj riječi nije smjelo vjerovati ni na trenutak, da su u ovoj kriminalnoj sprezi, s umišljajem učestvovali svi, od sudija, tužilaca i specijalne policije. Pokazana je zastrašujuća pristrasnost i upaljen ozbiljan alarm u društvu.

Ovja slučaj „pravne sprdnje vijeka“ pokazao je na koji način funkcioniše pravosuđe, i da su ljudska prava građana ozbiljno ugrožena činjenicom da tužilastvo i sudstvo kad žele nekog da strpaju ili „stave“ u zatvor nađu ubicu sa dijagnozom koji će da priča sve što mu se naredi. Posledice ovakvog ponašanja mogu biti nesagledive.

U tom smjeru možemo i sagledati najavu Markovića da postoji potreba za otvaranjem zatvora u Mojkovcu, jer očigledno po ovom sistemu „reče mi jedan čovjek“, zatvori će biti prepuni, i to je razlog zašto se pare ne usmjeravaju na izgradnju fabrika i zašto su njima potrebni zatvori.

Dakle, imamo svjedoka kojem ili je  prošao rok upotrebe, ili se farsična predstava za javnost nastavlja, ali i mnogobrojna otvorena pitanja.

Šta se sada dešava sa presudama za takozvani državni udar, jer su donešene na osnovu izjave presuđenog ubice, da li će ostvake podnijeti Milivoje Katnić, Boris Savić, predsjednica Sudskog vijeća koja je povjerovala na riječ ovom svjedoku Suzana Mugoša, ministar pravde Zoran Pažin!?

Postoji odgovornost, pitanje je ko će da je snosi?