Da je lako biti Srbin ne bi nas zapalo (VIDEO)

Piše: Emilo Labudović

Svi znaju da percepcija protoka vremena zavisi od ugla gledanja, od socijalne, ekonomske i opšte društvene pozicije posmatrača iz koje gleda na njega, od srazmjere između očekivanog i ostvarenog i još niza drugih okolnosti koje čine da sat vremena čekanja djevojke na prvi sastanak izgleda kao vječnost u odnosu na sat vremena u njenom zagrljaju koji proleti za tren.

Deset godina u zatvoru ni približno nijesu jednake desetku godina na slobodi i, može mi se vjerovati na riječ – okusio sam i jedno i drugo, to je neuporedivo. Ali, složićemo se u jednom, period od deset godina možda i nije reprezentativno vrijeme za ozbiljnu i na naučnim postulatima zasnovanu analizu o sveukupnim društvenim kretanjima jedne zajednice.

Tim prije što je ovih deset godina proteklih od referenduma teško ozdvojiti od ličnog doživljaja istih i, kao oglednu žabu, postaviti na sto i prići vivisekciji kao na času anatomije. Koliko god da se čovjek čak i sa ozbiljnom naučnom i istraživačkom reputacijom za sobom, trudi da u sebi zatomi sve što mu je proteklo vrijeme dalo i oduzelo, ono se otima, kljuje po mozgu i živcima i truje misao, pa čak i onu ozbiljnu, naučnu, koja mora biti čista i poput vode na samom izvoru očišćena od vaskolike žabokrečine i nanosa pijeska u njenom daljem toku.

I, kad je već o percepciji vremena iz ugla posmatrača riječ, dozvolite mi da ovdje i sa vama podijelim moj lični osjećaj: još uvijek nijesam načisto da li na ovu deceniju gledam iz perspektive zatvorenika ili čovjeka na slobodi, a vjerujte mi, iskusio sam oba osjećaja.

Duboko svjestan prisustva ozbiljne naučne misli usudio sam se da se u svom izlaganju osvrnem na jedno, skoro pa etičko, pitanje koje se, čini mi se, pomalo neopravdano zaobilazi ili, u najboljoj varijanti, sklanja na marginu sveukupnog konteksta decenije za nama.

Naime, i kao čovjeka – građanina naoružanog skromnim instrumentarijem za već pomenutu vivisekciju zbilje oko nas, i kao političkog djelatnika sa podužim stažom, nevelikom snagom i još manjim učinkom, sve ovo vrijeme zaokuplja me jedno te isto pitanje: šta se u svemu ovome što je bilo desilo sa čovjekom?

Čovjekom, onim običnim, svakodnevnim, neprimijetnim i koji od sve svoje društvene identifikacije ima samo ličnu biometrijsku kartu koju, s vremena na vrijeme, priloži kao dokaz za još jedan zelenaški kredit u evrima ili švajcarcima ili, uoči izbora, proda za bijednu siću kako bi, makar privremeno, prebrodio neku svoju finansijsku muku. Ali i ne samo sa tim i takvim čovjekom već i sa onima koji se u društvu prepoznaje po nekom od kriterijuma rezervisanim za status izdvojenih – političarima, ljekarima, profesorima, naučnicima, akademicima… Akademicima naročito, jer oni bi, makar po vokaciji, kao „besmrtnici“, trebalo da su zaštićeni od vaskolike gareži ovoga vremena i neskloni trgovanju sopstvenim ugledom, dostojanstvom, znanjem i zvanjem, a nijesu.

Dakle, šta se u ovih deset godina desilo sa svima nama koji smo, bilo sa osjećajem ograničene bilo sa osjećajem potpune slobode probitisali ovu deceniju? Jesmo li, do jednog, izgubili dušu? Jer, o duši je riječ, o onom najdragocjenijem i jedinim što je u svijetu materijalnog i prolaznog, poslije Boga, jedino ljudsko u čovjeku i jedino što mu od rođenja pa do smrti neotuđivo pripada.

Svako odmjeravanje političkih odnosa u društvu, a referendumi su zbog dalekosežnosti odluka nešto posebno, podrazumijeva podjelu na pobjednike i gubitnike. Na one koji dan poslije i vrijeme ko zna koliko dugo nakon toga, prisvajaju pravo na euforiju, osjećaj ipunjenosti i nadmoći, i na one koje gubitak ispunjava tugom, prazninom, osjećajem beznađa i neugasivom gorčinom. O karakteru referenduma kojim je odlučeno o državno – pravnom statusu Crne Gore i kojim je za izvjesno vrijeme, napominjem: za izvjesno vrijeme, suspendovan san o državnom zaokruženju jedinstvenog srpskog etničkokog prostora već je sve rečeno. O okolnostima u kojima je organizovan, o paklenom planu da njegov ishod bude poznat i prije nego je glasanje počelo, o neviđenoj krađi i namještanju, o prodaji i izdaji, o ljudskom i neljudskom.

Ali, malo je govoreno i pisano, a dozvoliću sebi sumnju da možda i nijesam najobavješteniji o tome, o krađi ljudskih duša koja se desila tog (zlo)kobnog dana. O nečuvenom pomoru onog najsvjetijeg i najtoplijeg u svima nama, onog koje, kažu, bitiše i u onima čije su ruke ogrezle u krvi, o krađi ljudskih duša.

Jer, otadžbina nijesu samo granice, teritorija, uređenje, vlast i opozicija. Ta i takva otadžbina bivstvuje na geografskim kartama, na ličnim kartama i pasošima, u udžbenicima i uvijek se može pisati iznova, graničiti i razgraničavati, mijenjati i zamjenjivati. Otadžbina, ona prava, nosi se u duši, u krvi, u genetskom kodu. Ona je bez granica, za nju je ljubav jedini pasoš, za nju se gine kad se mora i ona je nebeski odraz na ilovači ili gorju kojim se kroz život gazi. I kad vam neko ukrade ili otuđi tu otadžbinu, kad njenom unutrašnjem, nebeskom odrazu, uskrati zemaljske koordinate, kad ih svede na crte i linije, na granične i carinske prelaze, šta onda ostaje osim pustoši i žala dužeg od života?

Taj i takav osjećaj prema državi mi Srbi smo kroz trajanje plaćali čini mi se skuplje od svih drugih. Gubili smo i vraćali naše teritorije, one koje smo nosili u duši i one kojima smo gazili i krvarili, ali nekako je na kraju uvijek ispadalo da nam je zavičaj ostajao „Onamo, ‘namo, za brda ona“!

Kao da je nama Srbima taj gubitak suđen još od Kosova naovamo i kao da nam snaga Lazareve kletve prosto ne da da se konačno saberemo, udružimo, umnožimo i obožimo. Čak i onda kada su se ukazivale povoljne međunarodne okolnosti i kada se mozaik velikih sila bez čije volje, na žalost ne biva država, čak i onda kada se krvlju plaćaju, nijesmo uvijek znali da stvar završimo na polzu roda srpskoga. Pobjednici u svim velikim ratovima, na kraju smo ispadali naivni i gubitnici, vodeći više računa o interesima drugih nego o svome, praštajući im zločine i stvarajući im države na račun srpskih teritorija i srpskog etničkog prostora.

Ovo što danas imamo nije počelo sa ovom generacijom i sa referendumom. To je samo krešendo jednog procesa koji traje već skoro vijek i koji se, na svu sreću po Srbe i Srpstvo, neće završiti sa nama. Ova današnja državna skalamerija zvana „neovisna i hiljadugodišnja Crna Gora“ ostatak je nepotrošenog i na brzinu sklepanog državotvornog materijala iz 1918. godine i nedorečenog državnog izraza nepodijeljene volje svih Srba toga vremena da, konačno, imaju jednu i jedinstvenu državu. Ali, tema je to za drugu priču.

Rekoh da svaki referendum, a posebno onakav kroz koji smo prošli, podrazumijeva pobjednike i gubitnike. Sa tog aspekta reklo bi se da sve ovo prethodno važi za ovu drugu kategoriju i da su pobjednici u sasvim drugačijem stanju svijesti. Da li?

Imam među takozvanim referendumskim „pobjednicima“ brojne prijatelje i, na žalost, u skladu sa vječitim srpskim usudom, i članove šire porodice i znam, makar donekle, kakav je njihov doživljaj svega kroz šta smo skupa prošli. I usuđujem se da kažem da su oni možda i veći gubitnici od nas koji smo to samo formalno. Jer, oni su dobili to o čemu su sanjali, za šta su se borili, i ispostavilo se da je, kako bi to rekla Desanka Maksimović, ljepše bilo dok se čekalo. Liče na djecu koja su dobila poklon u sjajnoj ambalaži a čija je početna radost spala onda kad su ga otvorili i vidjeli da je unutra drvena, nevješto sklepana igračka kojom su se već prethodno igrali. Za razliku od nas formalnih gubitnika, njihovo razočarenje je tim veće zato što je san koji su sanjali postao java a java se pretvorila u košmar. Košmar u kojem su ovovremeni akrepi i guje stravičniji i pogubniji od onih iz starostavnih tamnica u kojima su trunuli naši zajednički preci.

I sad, ispada da, liše šačice ljudi koji se ni po jednom kriterijumu ne mogu računati u reprezentativni uzorak a kojima je rezultat referenduma pretočen na žiro – račune, velelepne kuće, jahte i hotele, imamo gubitnike na obje strane.

Jedina razlika među njima je u tome što jedni svoj osjećaj gubitka samuju u tišini dok drugi to čine uz lažni i kiseli osmijeh, uz lepršanje mnoštva zastava koje se kače na svakom pogodnom mjestu i uz zvuke fanfara i proustaške himne koja se forsira u svakom pogodnom trenutku.

Ali, gora i od samog osjećaja gubitka, koliko god on bio realan ili irealan, jeste svojevrsna apatija koja se, poput kuge, širi i zalazi u sve pore i slojeve društva. Taj osjećaj koji se u svom konačnom iskazu približava beznađu i očaju, s jedne strane dovodi do skoro fatalističkog mirenja sa postojećim, odsustva bilo kakve ozbiljnije volje i spremnosti da se to mijenja, i, sa druge strane, do toga da ono svakodnevno, materijalno i ovozemaljsko dobija prevagu nad onim unutrašnjim, duhovnim i naslijeđenim.

Kao, koliko ja znam, nikad prije u istoriji ovog naroda, koja je bremenita iskušenjima koja su po mnogo čemu bila teža i krvavija od ovoga kroz koje sada prolazimo, ukupni moralni habitus pao je ispod svake granice, do linije neprepoznatljivosti. Taj, rekao bih, gubitak duha, pad istorijskog imuniteta doveo je do toga da se u ovih desetak godina koje su za nama izgubila ona jasna linija razdvajanja između bijelih i crnih kategorija društvenog ponašanja, svodeći sve u zonu sivila i moralne prosječnosti. Tako smo, svi skupa, stigli u stanje duha u kojem nas više ništa ne može iznenaditi, pri čemu ne mislim na snijeg u januaru i poplave u aprilu.

Danas je postalo sasvim prirodno i društveno nekažnjivo, makar na nivou javne osude i izolacije, da se lična volja, jedno od najsvetijijih prava i, trebalo bi biti, neotuđivo vlasništvo od kako je čovjek postao „zoon politikon“ može kupiti, i to prilično jeftino. Da se porodična čast i ponos mogu zamijeniti bilo kakvim radnim mjestom u državnoj upravi ili javnom preduzeću.

Da se, kao što zmija mijenja košuljicu, lična i javno proklamovana politička i moralna uvjerenja očas mogu zamijeniti sinekurom u nekom od ministarstava. Da se javni politički neprijatelji koji se godinama glože na nož preko noći izmire i zagrle. Da se bez stida i zazora izdaju braća a braćom proglašavaju nebraća i krvnici. Da se skoro ćutke i tek uz sporadičan otpor i žrtvu pređe preko činjenice da se otima i u drugi plan gura jezik na kojem su progovorili i opismenili se svi građani Crne Gore, od Vuka i Njegoša na ovamo. Da se pljune na zavjet prađedovski i da se zlatne Obilića medalje zamijene plaketama nevladinih organizacija na lošem papiru.

Da se, uprkos volji najvećeg broja građana i s jedne i druge strane prizna američko kvazi – državno nedonošče na najsvetijem srpskom tlu i da se u Peć i Patrijaršiju, srpski Jerusalim, ulazi uz pratnju italijanskih tenkova. Da se, mimo volje najvećeg broja građana, država uvodi u zmijinjak zvani NATO, iz kojeg su, koliko juče, njegove najotrovnije zmije štrcale otrov po našoj djeci i za milione godina unaprijed zatrovale životni prostor koji treba da ostavimo potomstvu. Da se…. i tako dalje i tako dalje.

Kažem „i tako dalje“ jer bi nabrajanje ovih moralnih nepočinstava potrajalo duže tako da mi jedino preostaje da upitam i sebe i vas: da li je konačno dotaknuto dno srpske izdaje, jer ona mene posebno boli?

Ili ćemo, od slučaja do slučaja, od prilike do prilike, a uvijek u nepriliku, kad neprijatelju, stranom i domaćem, treba, imati nove i nove „brankoviće“ čija nam zla krv tabana za tragovima evo će skoro sedam vjekova.

Da ne budem nepravedan, sve ovo o čemu govorim i nad čime se zgražavam jednako je prisutno kako među onima koji su na samom dnu društvene lestvice tako i među onima čiji je status visoko gore, skoro do nedodirljivosti. Među akademicima čak. Među njima naročito. Neko mnogo pametniji i sposobniji od mene jednom će morati da potraži odgovor na pitanje kako je narod koji je uvijek pružao otpor sili, gajio čast, slobodu, vjeru i ime, dopustio da mu čak i crkvu, stariju i od države i njenog imena, ospore i (zlo)upotrijebe u svrhu stvaranja novocrnogorskog identiteta.

Šta se to desilo u genetskom lancu Crnogoraca da se rodi generacija spremna da se odrekne svega, pa i sebe same? Mora se pronaći odgovor na pitanje kako je moguće da jedna te ista generacija prođe amplitudu političke, etničke, nacionalne, vjerske i moralne samoidentifikacije od jednog do drugog njenog kraja. Od stopostotnih Srba do stopostotnih Crnogoraca, od komunista do nacionalista, od ateista do zakletih vjernika…

Moraćemo se pogledati u najobjektivnije ogledalo istorije, ne očekujući da nam prišapne da smo najljepši na svijetu, i preispitamo se gdje smo se to izgubili u katakombama vremena i gdje smo to skrenuli s vjekovnog puta? Jesu li za to krivi putokazi i znaci vremena ili to što nijesmo znali da ih čitamo a vjerovali onima koji su ih čitali mjesto nas? Jer samo iskreni odgovori na ta pitanja mogu da pomognu u razrešenju misterije po kojoj Crnoj Gori nikako da se desi građanska sloboda dostojna krvavih oslobađanja od svih drugih osim sebe samih.

Da odgovori na pitanje hoće li se desiti da Crna Gora koja je u dva vijeka svega dva puta promijenila vlast učini to kao i svi civilizovani narodi u XXI vijeku. Uključujući i one iz srca Afrike.

Zahvaljujući takvom stanju svijesti, sindrom slugeranjstva, koliko god ovo možda zvučalo i uvredljivo, a koji neminovno, kao protivtežu, ima i sindrom gospodara, još uvijek caruje ovim prostorom.

Uprkos svim nezaustavljivim demokratskim društvenim procesima koji su od pada Berlinskog zida pa do sada protutnjali ovim prostorima, ovdje još uvijek caruje tamni vilajet koji se od onog turskog razlikuje samo po tome što nas danas ne nabijaju na kolje i ne vješaju nam glave na gradske zidine. Kao da je riječ o ostrvu čije obale ne zapljuskuje ni jedno svjetsko more i na kojem smo od sve raskoši blaga koje su nam obećali gusari dobili samo – banane.

Dozvolite mi da se na kraju ovog mog slova vratim na njegov početak i još jednom zapitam: šta se to desilo sa čovjekom u nama? Sa onim čovjekom za kojeg je Maksim Gorki rekao „kako gordo zvuči“ a koji se u istoriji našeg naroda reinkarnirao nebrojeno puta u nebrojeno izdanja: od Miloša Obilića, Kneza Lazara, Nikca od Rovina, Mandušića Vuka, Tanaska Rajića pa do majora Tepića i inih heroja koji su nas činili ponosnim i čijim smo se podvizima hranili mjesto hljebom?

Ima li nade za nas i hoćemo li dovijeka i do sudnjeg dana bauljati stazama istorije ili ćemo se ponovo uzdići, i kao narod i kao pojedinci, ispraviti kičmu i smjelo zakoračiti u ono što zovu budućnost a zapravo je beskrajan krug u kojem se ne nazire zvijezda?

Ne, nemamo pravo na pesimizam jer zadatak koji je pred nama a koji je jednostavno krsti kao bitka za pravo na postojanje nije samo zadatak ove generacije i ovog vremena. Dugoročnije, mnogo dugoročnije je to.

Naše je da baklju slobode i srpskog gena u nama sačuvamo pred naletima vjetrova koji prijete da nas iščupaju iz korijena i prenesu na neke druge terene na kojima nikada nismo stasavali. Da generacijama koje dolaze i koje će, u Boga se nadam, biti pametnije i spremnije od nas, ostavimo svjedočanstvo da smo postojali i da smo se trudili. Do zadnje kapi krvi. A od toga više može samo Bog.

Čvrsto vjerujem da hoćemo jer moramo i jer nam nema druge. Uostalom, ja često kažem: da je lako biti Srbin ne bi nas zapalo. Nepokolebljivo ubijeđen da je postojeće stanje duha samo privremena opijenost grogiranog boksera koji je pretrpio nokaut već u prvoj rundi, vjerujem da do kraja meča ima još dosta i da će se on oporaviti i uzvratiti još žešće.

Uostalom, višemjesečni otpor probuđenog naroda koji je izašao iz svoje letargije i konačno „caru“ rekao da je go, uvjerava me da lađa još nije potonula, da je još čvrsta i da smo kao narod još uvijek „čep koji ne propušta vodu“. Čekajući goluba sa granom masline da najavi kopno, moramo nastaviti da brodimo naprijed i samo naprijed. Pa i po cijenu ma kakvih žrtava.

S tom vjerom i vjerom u Boga i u Rusiju, onu pravu, onu koja se poput medveda iz zimskog sna budi i uviđa da nas je nepravedno prepustila moćnijima, u majku Srpsku pravoslavnu crkvu svima želim svaku sreću i napredak.