Ćutanje
1 min read
Mišo Vujović
Piše: Mišo Vujović
“Dok se Srbija zabavlja gledajući „Zadrugu“ i „Parove“, svakog 17. februara od 2008. godine, od kada je uz pomoć zapadnih sila grupa albanskih terorista proglasila „nezavisnost“ Kosova, građani Praga i Varšave tradicionalno prošetaju ulicama noseći transparente „Kosovo je Srbija“! Ovu poruku u sitne sate šalje mi prijatelj.
Boli ga, kao i svakog krštenog Srbina ćutanje i pasivnost. Boli mukla gluvoća! Ne samo zvanična! Boli ga mentalna utrnulost kolektiviteta. Ne smem reći narodna. Narod pada i vaskrsava. Boli ga ravnodušna otuđenost većine, ušuškane u pesimističkom stavu “može biti gore”.
Tako poručuju i sa svečane bine ukrašene oslobodilačkom trobojkom koje se ne odriču Hrvati i Slovenci. Bez obzira na fašističke tekovine, Kolinda i Pahor su, lani u Parizu, na proslavi pobede nad fašizmom, stajali na pobedničkoj strani. Našlo se mesta i za naslednike balista i predstavnike narko dilera sa Kosmeta.
I to smo odćutali otmeno i dostojanstveno, a Makrona smo u Beogradu dočekali kao što bi ugostili De Gola. Prijatelj me uverava da vladajuća elita čuva državni integritet ali i dostojanstvo građana. Bravurozno rek’o bi Mladen Delić. Samo što te vratilomne bravure vlasti jedino ugrožavaju narod. A narod kao zaliven voskom ni da muklo jaukne što mu čupaju dušu. Mit! Pamćenje! Kolevku…. Kosmet je više i od postojbine i od poezije. Kosmet je izvor. Bistri izvor mutne reke nemarom i neznanjem umočvarene. A izvore smo odavno opoganili lažnim patriotizmom manipulišući tek raskravljenim osećanjima zamrznutim u ime bratstva u jedinstva više od pola veka.
Ta energija, probućena upravo na Kosmetu, pre tri decenije, prosipana je od Slovenije, Hrvatske, Bosne do Kosmeta. Deset godina smo je prošlo od Starog trga i lažnog trovanja albanskih rudara do pravog bombardovanja i kolektivnog harikirija na Kosmetu i Metohiji.
Kao što smo nemo posmatrali regrutovanje kosmetskih Albanaca pod zastavom terorističke OVK-a tako i ovog 17. februara u tišini posmatramo kako teroristi u skupim odelima slave dan nezavisnosti. Malo je naroda sa takvim porivom delegitimizacije sopstvenih vrednosti i samoubilačkog hazarda kakav je srpski narod.
Umesto da materijalizujemo kapital iz dva svetska rata, otrežnjenjem od opijenosi jugoslovenstvom mi smo uporno oživljavali grobara sopstvene duše. Plašim se da smo izdušili, da polako posustajemo, da se mirimo sa pomerenim granicama pamćenja sa čime se naši preci ni u primisli ne bi mirili. Ako posustanemo neće nas biti. A da smo posustajali odavno bi nestali, kao i mnogi narodi. Svi smo svakodnevno svedoci kolektivnog defetizma definisanog u floskuli ništa mi tu ne možemo tako je zacrtano u Londonu, Vatikanu, Berlinu ili Vašingtonu.
A koliko je puta bilo zacrtano da nas za navek izbrišu, a mi smo opstajali i vaskrsavali u toj večnoj borbi brisanja duše i pamćenja. Ali budila su nas zvona Žiče, Studenice, Arhangela, Samodreže, jektenija Hilandara, molitve slepe Simonide iz Gračanice, svetlost iz slepog pogleda Visokog Stefana, despotov Mač iz Manasije, blagodarna smernost Svetog Simeona i blagoslov Svetoga Save! Kako reče pesnik Đorđo Sladoje: “Da je Srbija nekoj od manjina otela golubarnik zasedao bi Savet bezbednosti UN”, a mi i danas “mudro” ćutimo.
Još jedno palamuđenje.
Trebalo je o ovome da razmišljate kada ste rušili Slobu.
Ne avetaj. To su sve Slobovi pobačaji.
bunim se protiv tvrdnje da smo MI dočenjkali makrona kao degola. ON je dočekao makrona.
Bravo Miso, srpski sine, diko nase otadzbine! Reci su ti britke.snazne i za ovo vreme vazne!
Bravo Vujoviću, briljantno!
Crnorizički odan odbiru tema krutog sadržaja, misaonom dubinom, jezikom i stilom njihove obrade, sve Vujovićeve književno _ polemičke kolumne su za svakog čitaoca istinski trebnici i prave poslastice.
Teško je rzumjeti ono što nije za razumjevanje!
Ili možda ovdje neko misli da je Crna Gora zarobljena država, a da je Srbija ogledalo demokratije i slobode čovjeka!?
Razlike su samo u nijansama. Uostalom, i mi smo grobno ćutali tri pune decenije: Još smo usput dizali patku na Srbiju i Srbe!I mi … Običan svijet. Svjedok sam, osim da se lagamo!
A onda …
Onda se dogodilo čudo!
I nije zdrava ta ambicija da se razumije što nije za razumjevanje! Ni čudo!!!… Nije dato čovjeku, koji teško i sebe razumije!
Ne preostaje nam drugo, već da strpljivo čekamo da se i u Srbiji desi čudo.
Strpljene je isto tako jedan zamalo podvižnički čin.
Ne bih ga podcjenio.Svejedno, tek čuda se ne dešavaju tek tako. Moraju da se „slože kockice“.Nekom rukom … Bez da čovjek interveniše. Pamet i sila nijesu od koristi.
Možda … Možda samo dobre misli i molitva! I prkos! Čudo je prkos u čovjeka!
I zato … Ko bi podcjenio „događanje naroda“ u Crnoj Gori, grdno bi pogrešio! I onaj koji bi to precjenio!
Čudo je tu … Sada je vrijeme za čovjeka. Za ljude!!!
Jednom će i u Srbii …
Nema odricanja! To se neće dogoditi! Ipak će nadvladati duh, volja, mudrost i snaga predaka koja je u genima većine Srba!
Ne bih se kladio na NATO lobiste i podguzne muve koje prdekaju i rovare…. ?
Meni su dušu iščupali ’99.Mnogo boli…ne prestaje.
Greh je da samo gledamo i ćutimo.A ćutimo…dve decenije.
Dragi prijatelju Miso, sve sto kazes, ima zestinu i smisao u patrotizmu i privija melem na rane iz prethodnog vremena.
Tesko je trpeti uljeza u domu, a ne sukobiti se sa nepravdom, pa neka analogija sa vec vidjenim trazi Objasnjenje.
Vreme od otimacine tece, a sta se u medjuvremenu desava.
Cudna je igra sah, ko gleda dve boje figura po tabli, svakom ko zna pravila, cini se da zna put do pobede, ali izgleda da onom ko smislja sledeci potez na osnovu prethodnog poteza neprijatelja, lose se pise, jer uglavnom POBEDJUJE onaj ko planira Treci i cetvrti potez unapred, onom ko ume da analizira sve naredne druge i trece moguce poteze sa druge strane, pa njegov prvi i drugi potez deluju nerazumno, dok ne odigra zavrsni.
Znati ono sto je znao Zivojin Misic, izucavacese se jos dugo na vojnim akademijama, jer je imao i znanje i hrabrost da izabere i teren i vreme koje njegovim ciljevima odgovara da bi pobedio, a za to nije imao ni podrsku ni razumevanje ni svojih kolega, ni svojih predpostavljenih ni stratega tog vremena. Da je izgubio, bio bi izdajnik koji se povlacio sa bojista, ali tek kada je pobedio, nevoljno su mu priznali genijalnu strategiju.
Ne pretendujem da budem Tarabic, ali samo analiziram provokacije koje se desavaju gotovo svakodnevno, a sta se sa nama desava u isto vreme dok „cutimo“? Da li smo ekonomski, vojno, politicki u gorem ili boljem položaju od onih koji nam ne misle dobro? Da li smo nespremniji i ne sposobniji da se branimo?
Imamo li medju velikim i mocnim zemljama manje ili vise neprijatelja? Jesu li nase sanse za mirno zauzimanje boljeg strateškog polozaja vece ili manje nego juce?
Ja bar uvek kazem hop, pre nego skocim, ili bar tri puta premerim pre nego secem..
Nije lako trpeti nepravdu, jos je teze kada te i najbliži ne razumeju, ali stiskamo zube i skrgucemo zubima za sada, pa da vidimo dokle, a verujem da cemo videti.
ako priznanje uslov za evropu,onda je bolje da im odmah se zahvalimo i okrenemo se sebi i pravim prijateljima….makedonija je dobar primer evropske surovosti…vama svaka pohvala za ovakav stav
Kao što politički strogo gledano Srbi iz NdCG ne mogu ništa bez podrške Srbije ,niti može Srbija bez podrške sa Istoka.Istok zna da mu je Srbija kupila vrijeme i da se dug duži.A kad u mraku ovog ljudskog vijeka nastupi taj čas ,taj tren,da sine Sunce sa Istoka, znaćemo ne samo mi već i naši neprijatelji,od prekomorskih dželata do katunski ovcokradica.
Otud svekolika cika i vriska jer se vrijeme približilo.
Crna Srbijo na koje si grane spala.
Botino propala!