Crtica o Slobodanu, Ivanu i još ponekome
Piše: Bogić I. Bulatović
Sa Slobobodanom Ristovim Boškovićem nisam drugovao, i nisam bio učenik slavne Nikšićke gimnazije, ali od Slobodana su učili svi moji i ja sam kroz njih bio i Njegov učenik. Možda nedovoljan, ili dovoljan i neznatan, ali Njegov!
Imali smo istoga Brata koji je bio Njegov Đak i koji je ugovarao naš sastanak. Živjeli smo na Inspirativnoj Distanci Opijajućih Očekivanja – kako je govorio Dječak Ivan Mirkov Lukovac!
Naš Brat je otišao, odletio je i Slobodan, i nas dvoje, troje u Ime Gospodnje, na zemlji se više ne možemo sastati! Odletio je Neponovljivi Slobodanov Đak ( po oscjeni samog Profesora) i Neponovljivi Profesor, po ocjeni Učenika, da bi se Sastali tamo gdje Izabrani i Neponovljivi jedino Obitavju.
Tih godina, Nikšić je bio daleko, beskrajno daleko od obnovljenog Nikšića Svetovasilijevske litije – Sveti Starac je tek krenuo sa Svete Gore ka Onogoštu, a grobljanska Crkva Svetih Petra i Pavla je praznovala!!! Praznovala doslovno – rijetko ko je palio svijeću u Njoj. Nakon jedne sahrane, u Crkvu je ušla elita Duha! Tri Čovjeka i Pesnika! Ušao je vascijeli Nikšić: Profesor Slobodan Bošković, Arhitekta Petar Todorović i Pjesnik Vitomir Nikolić!!! U Crkvu je ušao čitav Nikšić!
Već naveče, ova tri „razbojnika“ i „rušitelja“ samoupravnog socijalizma, u informativnom razgovoru su „priznala“ da su vodili žučnu raspravu ispred Manastira, pa su potom ušli u Crkvu da se zaista uvjere – ima li Boga?!
„Ti li si našao da se družiš sa oni probisvijetom, Vitom lutalicom i Slobom Ristovim četnikom“?!!
Crkva je praznovala!
