Crnogorski sindrom

Emotivno zbližavanje otmičara i žrtve naziva se stokholmski sindrom. Žrtva se sukobljava sa onima koji hoće da joj pomognu. Žrtva usvaja otmičarev sistem vrijednosti i počinje gledati njegovim očima…

Emotivno zbližavanje otmičara i žrtve! Može li otmičar biti otjelotvoren u liku vođe koji u zatočeništvu drži 600 000 ljudi. Svi trpe! Ali ne prihvataju svi nametani sistem vrijednosti pa imaju problem da plate račune (njima se pred izbore ne brišu dugovi), ne mogu se zaposliti u državnim firmama (ko se zaposlio, zaposlio se), ne sjede po kafanama (nemaju vremena).

Hotel Tamaris kojim je nominalno upravljao čuveni turistički stručnjak, a u prošlom, predtranzicijskom životu, zavarivač auspuha, srušen je do temelja. Uništili su i park. Među nekadašnjim radnicima vjerujem da je najviše birača DPS-a i obožavalaca Milovog lika – crnogorski sindrom. Pitajte bilo kog bivšeg radnika npr. Oboda, Košute, Duvanskog kombinata za koga je glasao.

Oni su žrtve nasilja osjetljive na svaki argument koji dovodi u pitanje gospodarevu odluku i aktivno odbijaju svakoga ko im želi pomoći i popraviti njihov položaj. Ponašaju se poput žena koje s psećom poniznošću čekaju da im se muž vrati nakon što je razbio ono što mu se našlo na putu i zalupio vrata za sobom. Oni ga vole kao što je Nataša Kampus voljela svog silovatelja. Nad tim se činjenicama ne može likovati!!!

Ima tu i onih koji ga mrze i time posredno priznaju potčinjenost. Ljudski je bojati se, a ljudskije je pogledati strahu u oči. Pogledati sebe u oči herojski je čin. Mržnja destabilizuje, truje, zamagljuje stvarnost i ne motiviše na samoobnavljanje, na samooslobadanje bez kojeg nema slobode.

Na mjestu Hotela Tamaris danas je parking. Pustoš u bukvalnom smislu, šljunkovito tlo puno rupa- najjeftiniji parking 50 centi sat! To se dogodilo s Tamarisom, a što se dogodilo s nama?