Crnogorski jezik – ili oznaka bez označenog

Piše: Veselin Matović

Nije poznat slučaj da je neki narod, ili dio nekog naroda, samoinicijativno i samovoljno promijenio ime svog jezika, niti je to ikada uradila neka vlast, protiv volje svog naroda. (Pokušali su to u Crnoj Gori, bezuspješno, razumije se, okupatori – Austrijanci 1916. i Italijani 1941, kao i Austrijanci, poslije Napoleonovih osvajanja, nametnuvši Srbima i Hrvatima ilirsko ime za srpski jezik na teritoriji Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i Panonije, koje su bile u sastavu Austrije.) Narodi su se u svom istorijskom trajanju različito organizovali, sukobljavali se unutar sebe, vodili građanske i vjerske ratove, razgrađivali svoje države i mijenjali njihova imena, pa i svoja imena, bivali porobljavani, istrebljivani, raseljavani, kolonizirani, prihvatali tuđe jezike, kulture i religije, ali nikom nikada nije palo na pamet da mijenja ime svog jezika. To su jedino uradili Crnogorci, početkom 21. vijeka. Nijesu to, iako se njihov slučaj često navodi kao primjer jezičke transvestije, uradili ni Hrvati. Oni su, tokom formiranja svoje nacionalne svijesti i državnosti, sredinom 19. vijeka, napustili svoj čakavski (hrvatski) i prihvatili štokavski (srpski) jezik, nazvavši ga hrvatskim. Nijesu ni Makedonci – oni su u procesu svoje nacionalne i državne konstitucije, nakon Drugog svjetskog rata (1945), na osnovu centralnomakedonskih govora (rubnih dijalekata srpskog i bugarskog jezika) konstituisali svoj makedonski književni jezik. Na sličan način nastali su ukrajinski i bjeloruski, takođe, od rubnih dijalekata ruskog jezika.

Ali ono što se desilo u Crnoj Gori, da se voljom jedne političke grupacije preimenuje jedini prirodni i istorijski jezik na kom se oduvijek govorilo i pisalo na tom prostoru (jezik sa ustaljenom i opšteprihvaćenom ortografskom i ortoepskom normom), jezik kulture, i to protiv volje većine njegovih govornika, da bi se onda to novo ime, silom državnog aparata, nametnulo kao ime službenog jezika i većini koja ga ne prihvata, i tako izazove duboka i neprevladiva podjela jedinstvenog naroda, nije se desilo ni u jednoj državi evropskoj, niti se to može uporediti sa bilo čim drugo. Da je to preimenovanje bila nekakva, makar i iracionalna, želja cjelokupnog stanovništva ovdašnjeg, kao na primjer novoimenovanog bošnjačkog stanovništva u Federaciji BiH, ili da je pod tim novim imenom standardizovana kakva-takva dijalekatska osnova, i to bi bilo, na neki način, ako ne opravdano, a ono makar razumljivo, ali ni to nije.

Zarad „zaokruženja identiteta“

Crnogorski etnonacionalisti koji sebe zovu liberalima, demokratama, socijalistima, socijaldemokratama (sve sabrano: provincijski nacional-socijalisti), učinili su to u nekoj svojoj etatomanskoj vrućici, ne poštujući ni naučne kriterijume, ni demokratska pravila, ni etičke norme, ni jezičku stvarnost, navodno – zarad učvršćivanja moderne nacionalne svijesti i identiteta crnogorske nacije, i moderne crnogorske državnosti, ili kako je to formulisao jedan od njihovih predvodnika – zarad „zaokruženja identiteta Crne Gore i Crnogoraca“, a drugi predočio kao uslov za „stvaranje novog čovjeka u Crnoj Gori“. Kao da Crna Gora i Crnogorci nijesu imali svog identiteta niti su do tada, poput nekog afričkog plemena, znali ni ko su ni kojim jezikom govore. Jezik je nesumnjivo stajna tačka identiteta svakog naroda (autentičnog naroda bez svog jezika nema), ali ideološko-politički konstrukt, tzv. crnogorski jezik, ne može biti nosilac identiteta Crnogoraca. Naprotiv – to je pokušaj ideološke promjene njihovog identiteta i „stvaranja novog čovjeka u Crnoj Gori“, kako je jasno i kazano na samom početku cijele te priče. Stajna tačka crnogorskog i jezičkog i nacionalnog identiteta je srpski jezik (bio i ostao), i narod (dominantni, potencijalno pravoslavni) to uporno pokazuju na svim popisima tokom proteklih 20 godina.

Veće podvale ni težeg poniženja Crnogoraca nije bilo, niti je ikada u crnogorskom parlamentu usvojena odredba pogubnija za Crnu Gore od imenovanja tzv. crnogorskog kao službenog jezika u njenom novom ustavu! (Čak ni donošenje onog zlosrećnog, jakobinskog, zakona o vjerskim zajednicama, nije s tim uporedivo. Onaj se zakon mogao promijeniti, i promijenjen je, ali ova ustavna odredba izgleda ne može.) Time je Crna Gora vještački (nasilno) podijeljena na dva identiteta – nacionalne Srbe i nacionalne Crnogorce, navodno dva naroda, sa potpuno različitim razumijevanjem sopstvene istorije i kulturnog nasljeđa, i, uglavnom, sa dijametralno suprotnim ideološkim i duhovnim stremljenjima, političkim interesima i etičkim kodeksima – da se između njih više nikada ne bi uspostavila harmonija, i da uvijek jedan od njih bude majorizovan od strane drugoga, viđen kao izdajnik i diskriminisan po mnogim osnovama, kao što su, proteklih dvadeset godina diskriminisani oni koji su ostali pri svom istorijskom jezičkom, nacionalnom i duhovnom identitetu, tj. Srbi, i njihova djeca, koja su primorana da o svom jeziku uče, zovući ga tuđim imenom. I kojoj nije omogućeno da u svojim školama stiču valjana znanja o svom kulturnom i istorijskom nasleđu, niti da se upoznaju sa književnim djelima i istorijskim događajima za koje se vezuju najdublja kolektivna osjećanja sopstvenog naroda.

Drukčije rečeno: odredbom o službenom jeziku u Crnoj Gori, instalirana je, na razvalinama bivše Jugoslavije, još jedna „Bosna i Hercegovina“!

Raskol, smutnja, zavada…

Ako je, uopšte, i bilo potrebe da se o njemu bilo gdje raspravlja (a nije), pitanje imena službenog jezika u Crnoj Gori, nije se, po svojoj prirodi, ni moglo naći kao predmet parlamentarne rasprave, makar ne, prije nego se raspravi tamo gdje se takva pitanja jedino mogu valjano raspraviti – u naučnom i kulturnom prostoru. U Crnoj Gori oduvijek se govorilo i pisalo samo srpskim jezikom i njegovo ime nikada niko nije dovodio u pitanje, osim okupatora 1916. i 1941. godine, niti u Crnoj Gori postoji, niti je ikada postojao, neki drugi prirodni (istorijski) jezik (osim manjinskih), da bi parlament, ili bilo ko drugi, mogao raspravljati o tome koji će se jezik uzeti kao službeni jezik u državi. Još manje je parlament imao pravo da bez naučnog suda odlučuje o bilo kom jezičkom pitanju, pa ni o imenu službenog jezika, uz to – ne poštujući ni mišljenje naroda koji se na popisu (sprovedenom 2003) ogromnom većinom, nedvosmisleno izjasnio o imenu svog jezika.

Svako jezičko pitanje prevashodno je lingvističko i sociolingvističko pitanje, a političko može biti samo u krajnjoj instanci – da parlament (ili neka druga državna institucija), kada je to potrebno (kao u slučaju kada se, u složenim, bilingvističkim državama radi o određivanju službenog jezika), sud nauke (i volju naroda) pretoči u pravnu normu.

(Ni u Titovoj Jugoslavije o imenu službenog jezika nijesu odlučivale ni Savezna ni republičke skupštine, nego je ono usvojeno na Novosadskom književnom dogovoru, saglasnošću intelektualnih i političkih elita (lingvista i književnika) narodā koji su se udruživali u zajedničku državu. I to je učinjeno s težnjom ka dobru, čak i najvišem dobru – objedinjavanju tih, po mnogo čemu heterogenih naroda, u novostvorenoj državi. Međutim, u slučaju ovdašnjeg (crnogorskog) imenovanja službenog jezika, zapravo preimenovanja istorijskog srpskog u tzv. crnogorski jezik (ime bez ikakve kulturno-istorijske podloge i pozadine, prvi put pomenuto od strane italijanskog okupatora, 1941. godine), i njegovo proglašenje službenim jezikom u državi (nasuprot volji dvije trećine njenih građana), radilo se o suprotnom – o razdvajanju, o raskolu, o smutnji i zavadi po svemu jedinstvenog naroda, dakle – o najvišem zlu! Da ironije bude veća, to se uradilu u Parlamentu, nosiocu ustavotvorne i zakonodavne vlasti i temelju demokratije,

Parlament ima pravo da raspravlja o svemu (otuda mu i ime – mjesto gdje se govori, raspravlja, od parole-govor, govorenje, kod nas se kaže i parlanje i parlati – mnogo i nepotrebno govoriti), ali – može li (ima li pravo) da odlučuje o svemu? Parlament, ako hoće, može raspravljati (parlati) i o imenima godišnjih doba, ali – ima li pravo da ih mijenja? Može i o adekvatnosti imena národa koji predstavlja, ali – može li (ima li pravo) promijeniti njegovo ime? Zašto bi drukčije bilo sa imenom jezika, i to jezika sa ogromnim kulturno-istorijskim nasljeđem?

Čak, ni sud naroda (volja naroda), makar iskazan na referendumu ili na neki sličan način, ne može biti iznad suda nauke. (Narod često biva zaveden, korumpiran, indoktriniran, pa se danas izjasni o nekom pitanju na jedan a sjutra na drugi način). Zar se narod u C. Gori za poslednjih osam decenija nije najmanje pet puta drugačije nacionalno identifikovao?

No, budući da se u crnogorskom parlamentu nije moglo odlučivati o tome koji će se od dva različita (genetski, komunikacijski, istorijski, strukturalno) jezika uzeti kao službeni, jer takva dva jezika u C. Gori ne postoje, onda se, pod tim vidom, prilikom donošenja novog ustava„ odlučivalo“ o onome na šta se nije imalo pravo: da li će se službeni jezik imenovati njegovim vajkadašnjim (prirodnim i istorijskim) imenom, dakle – kao srpski, ili njegovim lokalnim nadimkom – kao crnogorski jezik. Na taj način – brutalnom zamjenom teza – vođen je cjelokupan parlamentarni diskurs (manje-više i javni) o službenom jeziku u Crnoj Gori. Nažalost, tako je i danas.

Smicalica koja je postala Božija zapovjest

Pošto crnogorskog jezika kao posebnog sistema jezičkih znakova i pravila po kojima se oni upotrebljavaju nema, niti je iko još dokazao suprotno, ime ili naprosto – sintagmu crnogorski jezik, možemo posmatrati na tri načina: prvo – kao politemu (političkog imenovanja srpskog jezika, odnosno njegov lokalni nadimak), drugo – kao oznaku bez označenog (tj. kao vezu riječi koja nema lingvističku vrijednost, odnosno nema nikakvo značenje, jer nema označenog) i treće – kao koncept ili šifru novocrnogorske aparthejd ideologije, što je i najpravilnije. Prema tome, ona se, kako god je razumijevali, a možemo je logički razumjeti samo na tri navedena načina, ne može uparivati sa imenom srpskog jezika, niti u političkom (parlamentarnom) niti u javnom diskursu, makar od strane zastupnika imena srpskog jezika. Ko god to čini, svjesno ili omaškom, čini ne samo formalno logičku (uparivanjem kategorijalno različitih pojmova), nego i supstancijalnu grešku – priznaje kao realitet fikciju nazvanu crnogorski jezik, odnosno – saglašava se sa antisrpskom DPS ideologijom, „utemeljenoj“ na toj fikciji..

S druge strane, važenje te politeme vezano je, kao i svake druge ideološko-uzurpatorske tvorevine, za trajanje ideologije iz koje se iznjedrila, pa se prema njoj shodno tome valja i odnositi, bez obzira na činjenicu što su njeni kreatori pokušali da je, jednom bizarnom ustavnom klauzulom (šibicarskom smicalicom), kakvu ne poznaje nijedan evropski zakonik, učine neprolaznom – nju i svoju ideologiju.

Ali, nažalost, ta smicalica postala je Božija zapovijest za jezgro današnjih vladajućih stranaka, koje svoje očigledno kapitulantsko-konformističko poklonjenje pred njom, skrivaju iza navodne „političke realnosti“, floskule kojom se, u svakoj prilici, najjednostavnije pokriva političko licemjerje. Kada god nešto ne možete ili nećete da riješite ili promijenite, onda kažete: to je politička realnost i –„mirna Bosna“. A to što je ta „realnost“, kao u ovom slučaju, očigledna prevara, i to prevara istorijskih razmjera, – nikome ništa. Politička realnost bile su i okupacije 1916. i 1941, pa se narod nije mirio s njom, nego je pregnuo da je promijeni.

Protiv takve „realnosti“ narod je ustao i 2020. godine. Da je mijenja, a ne da bi današnjim vlastodršcima iz milošte predao vladarske insignije. Narod je krenuo u krsni hod, kakav se nikada prije nije vidio na ovim prostorima, ne radi hljeba nego za svoje dostojanstvo; krenuo je u ime slobode, ljubavi, pravde.., u ime najviših, hrišćanskih (!), vrijednosti, protiv tiranije i aparthejda, protiv etnonacionalne ideologije, komprimovane u nekoliko klauzula oktroisanog DPS-ovskog ustava, a ne samo, kako mnogi misle, zlosrećnog zakona o slobodi vjeroispovijesti. Pa i oni koji sad, navodno legalistički, stoje uz te odrednice, bili su tada s narodom, samo – pitanje je da li iz istog razloga. No, i da nijesu, taj ih je ustanak izbacio na visine na kojima ih sad hvataju strah i vrtoglavica, pa su zaboravili odakle su krenuli i zbog čega su se tu našli. Svakako, nijesu radi toga da bi beskrupuloznu diskriminaciju preko 43% građana Crne Gore, odnosno preko 60% posto njenog potencijalno pravoslavnog stanovništva, „gurnuli pod tepih“, s dijagnozom „politička realnost koja se sada ne može promijeniti“.

Mogu oni razvlašćivati i raspinjati Mila Đukanovića koliko god hoće (čine to već skoro pet godina, pa mu „ni dlaka s glave nije falila“), ali i ne pomišljaju da razvlaste njegovu zlomislenu (antisrpsku) identitetsku koncepciju koja je ojadila i zavadila Crnu Goru do krvomutnje i zarotirala sve njene istorijske orijentire i moralne putokaze. To se, nažalost, ne može zaustaviti sve dok se u njenom ustavu i zakonodavstvu bude gospodario tzv. crnogorski kao službeni jezik, bila ona (na papiru) i građanska, i demokratska, i suverena, i država socijalne pravde i članica EU, niti će u njoj biti ni pravog mira ni istinske slobode, makar hljeba bilo i za bacanje.

No, o tome je većem dijelu današnje crnogorske vlasti, mladim i ambicioznim tehnokratama, koji su se intelektualno, identitetski i etički, formatirali u postojećem, DPS-ovskom obrazovnom sistemu, izgleda, uzaludno govoriti. Oni to neće ni da vide, ni da mijenjaju. I ne samo što neće, nego neće ni da nam valjano kažu zašto neće. Nije naše, vele, da razmrsujemo nerazmrsive identitetske mrtvouzlice, koje mi nijesmo vezivali. Naše je da narodu pružimo hljeba i igara, pa će se on sam okaniti od tih uzaludnih gonetanja, koja se ne mogu ni prodati ni avitati.

Izvor: Pečat