Crnogorska državnost – srpski kontinuitet i antisrpski diskontinuitet
1 min read
Nikola Jović
Piše: Nikola Jović
Crnogorska država je crpila svoj legitimitet i razlog postojanja isključivo radi dva razloga; očuvanja srpskog identiteta i oslobođenja i ujedinjenja u jednu srpsku državu.
Dakle, ako crnogorska državnost ne sledi ova dva „državna razloga“, ona nema pravo na istorijske tapije nad (nesporno srpskom) Crnom Gorom (Svetigorom, Dukljom, Zetom…), već samo nad onim periodima fašističke okupacije, komunističke diktature i milokratije od 2006. godine do danas.
Crnogorska državnost, ukoliko se posmatra integralistički, u sklopu celokupne srpske istorije (što je ujedno i jedini ispravni pogled na ovo pitanje), odlikuje se, uprkos dugotrajnosti svog postojanja i karaktera, ipak jednom privremenošću koje su bili svesni svi njeni vladari od prvih do poslednjih (srpskih) iz dinastije Petrović-Njegoš.
Sve je počelo „posle Kosova“, tj. pada u tursko ropstvo, što je došlo više decenija nakon Kosovskog boja 1389. godine jer su srpske zemlje u etapama osvajane od strane Osmanlija.
Pesnički, ali takođe i istorijski utemeljeno, naseljavanje Crne Gore kao pribežišta Srba od dometa turskog handžara, opisao je i Njegoš u svom „Gorskom vijencu“, kroz stihove koje izgovara čuveno Kolo:
„Što uteče ispod sablje turske,
Što na vjeru pravu ne pohuli,
Što se ne hće u lance vezati,
To se zbježa u ove planine
Da ginemo i krv prolivamo,
Da junački amanet čuvamo,
Divno ime i svetu svobodu.“
Dakle Crna Gora (nekadašnja Svetigora) je postala privremeno utočište za sve koji su nakon propasti srpskih srednjevekovnih država od Turaka bežali u Turcima daleka, mrska i strana brda i nepristupačne visoke planine. Čak i sama Njegoševa porodica je poreklom iz Bosne, a u Crnu Goru su došli bežeći pred turskim zulumom. I tu gde su u srednjem veku vladali Vlastimirovići, Vojislavljevići i brojni drugi, sve dok Nemanjići nisu ujedinili gotovo sve srpske zemlje u jednu državu, tu gde je Ivan Crnojević među poslednjima poklekao pred Turcima, tu je ponovo zablistala iskra srpske državnosti, krajem 18. veka, koja nije bila ništa drugo nego samo fragment, delić nekadašnje sveopšte srpske države.
O tome jasno svedoči i najpoznatiji i najumniji vladar Crne Gore, Petar II Petrović Njegoš, koji u pismu Georgiju Nikolajeviću, poslatom sa Cetinja 18. oktobra 1850. godine kaže: „Crna Gora je samo zlo kako je zli narok goni, i ja koji sam njen sin ne mogu joj ime proizreći što se neću zgroziti. Ali je opet s tim znamenita što je komatić od razvalinah našega carstva, kao jedna lastovica (ćošak) od razvalinah jednoga velikoga grada.
Stoga je znamenita Crna Gora što je doista pokazala šta može slabiji sa silnijem, što može čovjek, kad hoće, raditi. Crna Gora je gnjijezdo vojinstvene gordosti, đe se braća jedinci sinovi – sve rado na žrtvu dava, samo da ostane neporočna čest prađedovska. Crna Gora je urna u koju je silno ime Dušanovo pribjeglo, u kojoj se svešteno hrani viteško ime Obilića i Skenderbega.” Dakle i on sam priznaje da je Crna Gora samo jedan deo, jedan „ćošak“ na razvalinama nekadašnjeg Dušanovog carstva. Ako nekome ni ovo nije dovoljan argument da poveruje da je Crna Gora (kao npr. i kratkotrajna Srpska Vojvodina 1848./1849. godine, ili srpske ustaničke teritorije u Bosni i Hercegovini 1875-1878. godine), postojala samo da bi očuvala i sabrala u sebi sve više Srba i srpskog do konačnog utapanja u novu svesrpsku državu kojoj bi osnova i centar bila Srbija i Beograd kao glavni grad, neka pročita u nastavku glavne komponente ugovora Kneževine Srbije i Knjaževine Crne Gore, gde je crnogorska država potpisala da bukvalno pristaje na svoj nestanak kad nastupi nastanak nove svesrpske države.
Reč je o sporazumu potpisanom za vreme druge vladavine kneza Mihaila u Srbiji (1860-1868.) i kneza Nikole (1860-1918.). Kulminacija dobrih odnosa ova dva srpska suverena jeste upravo sporazum o zajedničkoj vojnoj saradnji i ujedinjenju srpskih zemalja, čiji je formalni naziv „Ugovor između Srbije i Crne Gore od 23. septembra {5 oktobra} 1866. godine.“ Ugovor je bio tajne prirode i konspirativnog karaktera. U ime Srbije je istupao punomoćnik Načalnika Ministarstva Inostranih Dela, Miloje Lešjanin, a u ime Crne Gore vojvoda i senator Petar Vukotić.
Ugovor se sastojao od 12. članova i njegov sadržaj ćemo ukratko izložiti u nastavku:
1. Zajednički rad na pripremi ustanka protiv Turske kako bi se čitav srpski narod u Turskoj oslobodio od Turaka i spojio u jednu srpsku državu,
2. Knjaz Crne Gore obećava da će Crnu Goru pridružiti i ujediniti sa tom velikom državom, priznajući kneza Mihaila za vladaoca te svesrpske države,
3. Ukoliko do takvog razvoja događaja dođe, crnogorskom gospodaru i njegovoj porodici se garantuju knjaževsko dostojantvo i materijalno zbrinjavanje,
4. Svim stanovnicima Crne Gore se ulaskom u tu državu garantuje status isti kao podanicima u Srbiji, isto važi i za vojnu i civilnu administraciju,
5. Oba kneza su se obavezala na sporazumevanje sa narodima u Turskoj, da se pridobiju kao saveznici, zarad diplomatskog propagiranja ove borbe,
6. Knjaz Nikola se obavezuje da će se u slučaju rata odazvati na poziv Srbije i ući u rat, a zauzvrat može očekivati od Srbije pomoć i podršku,
7. Bez dogovora sa Srbijom i bez znanja Srbije, Crna Gora neće ništa činiti protiv Turaka, niti u pregovore sa turskom ulaziti u slučaju izbijanja rata,
8. Ugovor koji je potpisan ima se držati u najvećoj tajnosti i počinje da važi čim se od strane oba vladaoca potvrdi i potvrdne se note razmene, što se ima učiniti u Beogradu najkasnije za tri nedelje.
Jedini ko je u tom periodu aktivno radio na razdvajanju Beograda i Cetinja jeste bio turski sultan i Porta u Carigradu, koji su koristili tešku situaciju u kojoj su se obe srpske države nalazile da ih dodatno zavadi i potkupi te okrene jednu protiv druge. U skladu sa tim je Porta poklonila Crnoj Gori „miliona oka žita“, a sultan 250.000 groša. Kad je sultan primio crnogorsku deputaciju pitao ju je, da li je Crna Gora imala, u poslednjem ratu (1861. godine, tokom novog pohoda Omer-paše Latasa na Crnu Goru zbog pomaganja Hercegovačkih ustanika pod komandom Luke Vukalovića, gde je jedino ruska intervencija spasila Cetinje od potpune propasti) , bilo kakvog dogovora sa Srbijom, te je pretio da će on sam sobom povesti vojsku na Srbiju, ako se ona makne, ako proba da uradi išta u vojnom smislu na korist svojih sunarodnika izvan države. Velikaši turski su dražili, orhrabrivali Crnogorce da se okreću protiv Srbije. Ovo jasno ukazuje na to koliko je Porta zazirala od dobrih odnosa dve srpske države te koliko je (sa pravom) smatrala da je Srbija glavni generator te saradnje i centralna sila Balkana.
Što se tiče vojne saradnje, ona je postojala mnogo pre potpisivanja vojne konvencije u Veneciji 23. septembra/5. oktobra 1866. godine. Primera radi, a u skladu sa neodvojivošću turskih pritisaka na Srbiju od njenih oslobodilačkih aktivnosti izvan države, veliku pažnju i proteste je kod Porte izazvala vojna pomoć Srbije Crnoj Gori u vidu šest topova, velike količine municije za iste i jednog srpskog oficira da bude instruktor za iste. Na sastanku 7. marta 1866. godine turski ministar se „požalio“ Jovanu Ristiću (ministru spoljnih poslova Kneževine Srbije) da su do njega stigle vesti o ovoj vojnoj isporuci; tvrdio je da su topovi fabrikovani u Kragujevcu, odatle poslati na Topčider pa preko Austrije su završili u Kotoru. Srbija je i pre i posle ove isporuke Crnoj Gori slala pomoć u oružju, municiji, vojnim instruktorima, novcu, pa čak i hrani, kada bi u zemlji bila glad, što je nažalost često bio slučaj.
Za kraj treba pomenuti i to da je crnogorska državnost diskreditovana od strane poslednjeg vladara iz dinastije Petrović-Njegoša, kralja Nikole, koji je tajno pregovarao sa Austrijom 1916. godine o stvaranju „marionetske“ i proširene Crne Gore kojom bi naravno on vladao, o sklapanju separatnog mira sa njom u trenutku kada se srpska vojska u obe države i dalje hrabro borila protiv tri osvajača istovremeno, što govori da mu je u tom periodu održanje na vlasti bilo značajnije od Srpstva, što se potvrdilo potpisivanjem kapitulacije iste godine i nepristajanjem na ujedinjenje 1918. godine, čime je dat „vetar u leđa“ tragičnom i bespotrebnom „Božićnom ustanku“ i svemu što je usledilo. Čast i dostojanstvo ovoj dinastiji je u velikoj meri vratio unuk kralja Nikole, Mihailo Petrović-Njegoš, koji je odbio da preuzme crnogorski presto pod fašističkim patronatom Musolinijeve Italije, postupivši suprotno od svog đeda koji je hteo vladati čak i po cenu potčinjenosti Austrijancima 1916., tj. Italijanima 1918. godine. Stoga je Podgorička skupština, kao i druge skupštine srpskog naroda u Vojvodini, Bosni i Hercegovini itd. koje su se odvijale u maltene istom periodu, gde su narodni predstavnici glasali prvenstveno za ujedinjenje sa Srbijom pa tek onda ulazak u jugoslovensku državu, potvrda ispravnosti iznetih stavova i jasan putokaz za budućnost.
A ako današnja (i svaka naredna) država Crna Gora neće služiti kao kolevka i čuvar srpskog imena (identiteta) do ostvarenja onog zacrtanog cilja oslobođenja i ujedinjenja u jednu, svesrpsku državu, sa sedištem u Beogradu (kao najvećem, najmnogoljudnijem i najznačajnijem srpskom gradu), ona nema pravo na one istorijske tapije koje su činile crnogorsku istoriju od srednjeg veka do danas. Ona ima pravo samo na one kratke periode diskontinuiteta (fašistička okupacija, komunistički period i milogorski period od 2006. godine do danas). A uzev u obzir trenutni karakter i kurs crnogorske države, ona je nažalost bliža ovim kratkim i antisrpskim, samoubistvenim kontinuitetima nego preovlađujućim periodima srpskog trajanja i istrajavanja na ovim prostorima. Stoga je vraćanje Crne Gore njoj samoj, u okrilje srpskog stanovišta, najviši zadatak i nacionalna misija svih nas koji se nazivamo Srbima. Za početak, u kulturno-identitetskom smislu. A za dalje, o tom po tom.
Crnogorska država je crpila svoj legitimitet i razlog postojanja isključivo radi dva razloga; očuvanja srpskog identiteta i oslobođenja i ujedinjenja u jednu srpsku državu.
Ne slažem se s ovim.
@redakcija
… Ne znam što da vam kažem, a da to bude pristojno!
Pa neću … Zbog sebe, ne i zbog vas.
A vi samo nastavite, pa ćete stizati taman tamo …
@ redakcija
Šta sam već rekao, gmazi redakcijski!?
ŠTA … !??
… J me otac kad sam jednom ugazio!
.. Sa ovoliko i danas jednako kontaminiranih i manipulisanih klonova, mozgova ispranih komunusektaškim pogledom na srpsku istoriju od antike do savremenosti, nije ni čudo šta nam se sve izdogađalo u sto godina, sta nam se trenutno događa, i šta nas tek čeka.
Uostalom, crnogorski Srbi, dio nas, njih, uz muslimane, bili su i najveći poklonici jedne neviđne komunističke ujdurme stvaranja nove jugoslovenske nacije! Danas su kao što vidimo “ nacionalni “ Crnogorci!?
Inače, minusi se svakom razboritom i argumentovanom mišljenju podrazumjevaju.
ELEM, SRPSTVO CJELINOM, PA I SRPSKU CRNI GORU, UBILA JE BEZUMNA, ANTISTPSKA JUŽNOSLOVENSKA KRALJEVINA, ĐAVOLJA POSLA!
Nijesu tek slučajno ukinute dvije srpske države!
Komunisti su finalna epizoda. Došli su na gotovo i zamalo okončali posao.
( T.Toleva “ … Kao da je rat ( I S.rat) vođen samo zato da Srbi u potpunosti izgube svoj konstitucijski potencijal! „)
… Rat smo dobili, mir smo izgubili.
Ni danas ga nema: Srbi još uvijek nijesu svedeni na projektovanu mjeru za pod “ pod jednu šljivu“!!! Što će reći da po nečijoj procjeni još uvijek posedujemo kakav-takav, državotvorni, konstitucijski potencijal!
Antisrpska Crna Gora je faktor odluke. Na njoj će se lomiti koplja.
Tek onda na red dolazi Republika Srpska. Poslije će biti lako Srbiju vrnuti na projektovani “ beogradski pašaluk“, bez Kosova, Vojvodine i Raške oblasti!
Ali prvo mora da padne Crna Gora. Toliko koliko već jeste, nedovoljno je.
p.s. Srpstvo mora da čuva i neguje svoje pokrajinske posebnosti koje su bogatstvo srpskog roda! To zna svaka budala, ne i velji Srbi koji su jednaka šteta ka i ova govna montenegrijska! … Našla krpa zakrpu! Taman se našli.
Jesi ikad razmisljao da prosto ne zelimo da se utopimo u Srbijance? Mi jesmo Srbi, ali zelimo da sacuvamo nase jedinstvenosti i kulturnu drustvenu autonomiju.
A da nije, Cetinje ili Podgorica, bogoti!?
Beograd jeste najveci i najmnogoljudniji srpski grad, ali najznacajniji nije.
A da nije, Cetinje ili Podgorica, bogoti!?
Kad se zaglavario knjaz on pozove glavare i uglednike koje su mu redom čestitali. Kad se rukovao sa Sulom upitao ga je:
– Sula, kako ti se ovo dopada?
– Dobro, gospodaru – odgovori Sula, samo što će brod u kamenicu? Doći će koza, popit će vodu, i brod će ostat na suvo!
Crna Gora „nema pravo na one istorijske tapije koje su činile crnogorsku istoriju od srednjeg veka do danas. Ona ima pravo samo na one kratke periode diskontinuiteta (fašistička okupacija, komunistički period i milogorski period od 2006. godine do danas)“. E moj brale, to se nerijetko ne shvata ni u nekim crkvenom sredinama!
… Šta znači “ privremena državnost“!?? Nikad čuo!
To je nepoznat pojam u medunarodnom pravu. I praksi, dabome.
Kroz istoriju imamo vrlo komplikovane procese postupnosti u formiranju državnih zajednica. Njima uvijek predhodi identitetska konsolidacija, formiranje nacije, što je još komplikovaniji i dugotrajniji proces.
Dvije suverene države jednog naroda nijesu izuzetak, pa ni dvije srpske države.
Neću ovdje da davim o svim mogućnostima, formatima, međusobnog povjezivanja dvije suverene države jednog naroda. Svaka je bolja od onog što je „srpska politika“, a ustvari politika jednog nedovoljno razjašnjenog političko-zavjerenickog underground subjekta u razrješnici Velikoga rata izabrala, a izabrala je najgoru zamislivu (ne)mogućnost: ukinula je meďunarodno-pravni kontinuitet suverenih država Srbije i Crne Gore!?? Ukinula je zapravo državotvorni i konstitucioni potencijal srpskog naroda!
Konvertovala ga u jedan amorfni drzavno-pravni subjektivitet novonastalog južnoslovenskog kraljevstva. Ovo je samo po sebi upitno. Izviše je čudno da je politička volja jednog fantomskog i nelegitimnog nedržavotvornog subjekta oličenog u “ jugoslovenskom Komitetu“ apstrahovala narodnu volju, a još je čudnije da je to urađeno na samom početku rata ( Niška i Krfska dekleracija); što će reći da je puka želja jednog nestatusnog subjekta, renegata i skritih podzemnih snaga, nekakvog sektašog “ savjeta staraca“ unaprijed rata potaice razvlastila državnog suvereniteta dvije međunarodno priznate srpske države!?
( Ministar spoljnih poslova Rusije bio je to te mjere potresen tim saznanjem da je, svjedoči u svojim memoarima, od bijesa zaplakao! …Jednako je četri godine kasnije bio zapanjen i predsedavajući pariške Konferencije, Klemanso, koji je u očaju izazvao mali diplomatski skandal na početku zasjedanja kada je vidio da u salu namjesto srpske ulazi tzv. “ Jugoslovenskom delegacija“ : “ Srbi!? … Jeste li poludeli, Srbi! ?“!???)
… Ne postoji privremena državnost.
Postoji jedan sasvim razuman i prihvatljiv postupak prenošenja suverenosti na novi državno- pravni subjekt nastao saglasnošću volja dvije ili više međunarodno priznatih država koje ne moraju neizostavno da podrazumevaju države istog naroda!
To se nije dogodilo. Srbija i Crna Gora nijesu prenele svoj suverenitet na zajedničku državu, svejedno formata; mogla je to da bude unitarna, federalna ili konfederalna zajednica dvije međunarodno priznate srpske države! I to u zavisnosti od plebisticarne volje dva subjekta, dve drzave, dva naroda istog korjena, i da tek onda, kao nova država sa punim medunarodno-pravnim subjektivitetom uđe u Zajednicu južnoslovenskih naroda!
Što se nije dogodilo.
Sve drugo je puko naklapanje, pretakanje iz šupljeg u prazno.
Posebno je pitanje čemu sve ovo!??
S kakvom namjerom? Čemu bespoštedno zamaglivanje i prefarbavanje jednog sumannutog projekta kome je cilj bio da spreči DRŽAVOTVORNU KONSTITUCIJU srpskog korpusa! Da za vjeke obesnaži srpski narod, njegov državotvorni potencijal, da ga bespogovorno udalji od svake mogućnosti povjezivanja i udruživanja u jednu državnu zajednicu … Zauvijek!
Čak i da jednom do toga dođe, to bi bila jedna teritorijalno skraćena srpska država sa ogromnim nepovratnim gubitkom svog prirodnog životnog prostora i stanovništva koje je u Kraljevini i komunističkoj Jugoslaviji migriralo u novostvorene nesrpske nacije!
Uostalom, svršenom poslu mane nema … Zato i ne razumijem čemu ova lakrdija od svako malo prepariranja jedne jasne istorijske situacije u kojoj su Srbi svojom voljom postali najveći gubitnici dva Svjetska rata!
Kako će nam tu “ neobjašnjivu“ propast srpskog svijeta ujasniti i osloboditi nas noćnih mora dvije Jugoslavije, između ostalog, i ova besmislena politička bajka o “ privremenoj“ državnosti Crne Gore!?
Da lakše spijemo … Mrtvim snom.
p.s. U daljem zamahu ingenioznog angažmana redakcije očekujem još genijalniji neki narativ koji će da nam razjasni kako smo Srbi, ustvari, samo jedan “ privremeni“ narod!
Ne bi me začudilo.
Grad, država, narod koji se SVOJOM VOLJOM podijeli – ne opstaje, jevanđeljska je riječ koja ne dopire do mozga mnogog našeg „pravoslavnog“ Crnogorca, zatrovanog komunjarsko-vatikanskim bacilom. Ako bude i nađe se podijeljen voljom hristomrzaca, može se ucijeliti i obnovljenim nelažnim životom živjeti.
(razaBrat)
“ dva naroda istog korjena“,
Jedino kalemljenjem se postiže tako definisana situacija,
Kod biljaka.
„idite i krstite sve narode“
Toeto.
Pogriješio si stranicu za svoj komentar, prikane!
Upućeno komentaru Lopine
Povodom: „Jedini ko je u tom periodu aktivno radio na razdvajanju Beograda i Cetinja jeste bio turski sultan i Porta u Carigradu, koji su koristili tešku situaciju u kojoj su se obe srpske države nalazile da ih dodatno zavadi i potkupi te okrene jednu protiv druge.“
Danas, tj. u savremeno doba kome je u interesu da Srbija I Crna Gora budu razdvojene i suprotstavljene?
Velika EU 27 država, 4.233.262 km² 446.834.579 stanovnika biće moćnija i značajno bogatija ako ove dve mini države budu suprostavljene?
Moćna Amerika biće moćnija ako ove dve države sirotice (a kako drugačije da ih nazovem u poređenju sa Amerikom) budu ne samo razdvojene, nego i suprotstavljene?
Velika Britanija zasijaće starom imperijalnim sjajem ako dve države liliputanke budu neprijateljice? A Italija će se vinuti u visine kao u najboljim danima starog Rimskog carstva?
Moćni NATO predvođen Amerikom biće slabačak ako u njemu nisu državice poput Crne Gore i Makedonije???
Hoću da kažem ako svet moćnih država i organizacija od toga zavisi onda smo blizu kraja ovakvog sveta.
Nova vlast obavezno da ispita kako je Vukica Jelic isplatila dr Vasiliju Kosticu blizu 100.000 eura za nekoliko stranica studije, kao i da li joj je ovaj i koliko vratio od te sume.Takodje, ispitati 30.000 eura uplacenih kaficu And1, gdje su po rijecima nove direktorice Zavoda svakodnevno jela njihova djeca o trosku Drzave.
Živa istina, ali samo dio pune istine. Presudna uloga Austro-Ugarske i Vatikana u stvaranju diiskontinuitetne crnogorske državnosti, koja je srbsku i srboljubivu Crnu Goru prometnula u antisrbski i srbofobni Montenegro, pomjerivši i mnogu pravoslavnu pamet i pogubno je podvojivši, u analizi je začudo sasvim zanemarena. Ipak, velika zasluga autora je što je razotkrio dosad rijetko u javnoj riječ priznavanu ili bar pominjanu suštinu izvorne „crnogorske“ državnosti – njenu izvornu privremenost, opredjeljenost da traje samo do konačnog ujedinjenja razdrobljenog Srbstva.