Crna Gora prema Boki Kotorskoj gaji kolonijalnu svijest

Nikola Malović, srpski pisac iz Boke Kotorske, dobitnik je 10 književnih nagrada i jedan je od osnivača književne Grupe P-70 (sa Vladimirom Kecmanovićem, Slobodanom Vladušićem, Dejanom Stojiljkovićem i Markom Krstićem, 2009).

Poznat po romanima „Lutajući Bokelj“ (Laguna, 2007. g, 9 izdanja) i „Jedro nade“ (Laguna, 2014. g, 4 izdanja), Malović je nedavno za beogradsku Knjigu komerc objavio „Boku Kotorsku i Srbiju“ – knjigu koja nam iz do sada nepoznatog ugla dočarava boje, ukuse, mirise, ali i geopolitičke slike Mediterana.

Kog je žanra vaša nova knjiga i šta je to novo što donosi?

Radi se o dokumentarnoj prozi pisanoj književnim stilom. Donosi zanimljive dokumentarne priče uvijene u koncept po kome je nedopustivo da Srbija nema izlaz na more. „Boka Kotorska i Srbija“ po prvi put donosi sintagmu Boka Kotorska i Srbija, jer smo do sada uvijek imali Srbiju i Crnu Goru, Crnu Goru i Boku Kotorsku, ali nikada nismo imali ono što takođe jeste organski spoj: Boku Kotorsku i Srbiju.

Recenziju potpisuje Veljko Lalić, glavni i odgovorni urednik Nedeljnika. U kakvoj su vezi sa knjigom vaši tekstovi pisani za kolumnu Svetionik koju u Nedeljniku objavljujete od 2012?

Uzme li se u obzir veoma stroga selekcija, može se reći da su 54 od preko 250 tekstova uticali na finalni izgled „Boka Kotorske i Srbije“. Uvodna storija nosi naslov „Vreća bibera“ i počinje ovako: „Supruga je počela da gotovi lignje zapečene u rerni sa krompirom i verdurom“. U jednom trenutku u storiji ponestaje bibera u mlincu, otvara se nova kesica, sipa se u mlinac, jedno jedino zrno pada pod sto, i otud, ispod stola, iz potrage za tim jednim jedinim zrnom počinje priča o čudesnom putu začina, Vasku da Gami iz godine 1498, portugalskoj dominaciji u Indijskom okeanu, činjenici da je nekad zrnce bibera bilo sredstvo plaćanja, te da se za bogatog čovjeka kazivalo: On ti je vreća bibera! Da nekome iz 15. vijeka kažem da u 21. vijeku posjedujem kesicu od 30 grama sa 593 zrna papra, Piper nigruma, vidio bi u meni, deboto, vreću bibera!

Zašto ste rekli deboto? Jedna od karakteristika vašeg izraza jeste upotreba romanizama?

Deboto znači baš, tako, zaista. Zaista bi neko iz 15. vijeka vidio u meni bogataša ako bi me našao sa kesicom crnog bibera koja košta svega par desetina dinara. More romanizama upotrijebio sam u romanu „Lutajući Bokelj“ i na vrijeme tim riječima kojima Primorci govore osolio srpski jezik. Da to nisam uradio baš u vrijeme problematičnog crnogorskog Referenduma (2006), kada se novi jezik počeo da generiše, montenegrinski identitet i sve što uz takvu vrstu ideologije ide – romanizme bi prvo prigrabio hrvatski jezik, u odnosu na crnogorsku lingvističku mladu, kao prvi do djevojke.

Ovako je prekasno. „Lutajući Bokelj“ ugradio je bogatu romanističku leksiku u srpski jezik.

Otkud to da se novi naslov objavljuje s logom beogradske Knjige komerc, a ne Lagune čiji ste autor od 2007?

Dejan Papić nije imao ništa protiv, a ja sam računao da je uputno – u zrelom spisateljskom periodu – objavljivati za nekoliko izdavačkih kuća paralelno.

Izdavačke kuće su svojevrsni kolekcionari autora, nemojmo se zavaravati.

Prijatelji iz Knjige komerc, vlasnici izdavačke kuće koji dugo godina prate moj rad, godinama su mi nudili blanko povjerenje zbog imena. Kao galeristi sliku, htjeli su valjan naslov s potpisom Nikole Malovića. Ovakvu ponudu svaki pisac doživljava kao naročitu čast i ostaje doživotni prijatelj s izdavačem.

Iz Knjige komerc rekla su da će samo naslov prodati prvo izdanje.

Na manjoj katarci jedrenjaka na naslovnoj strani nalazi se crveno-plavo-bela trobojka. Da li je to slučajno?

U vremenu kada se ratuje i simbolima, ništa nije slučajno. Trobojka na jedrenjaku „Pierino“, tipa brik s kraja 19. vijeka, nije srpska, iako brod pod zapovjedništvom Srbina iz Boke, kap. Vlada Ivelića plovi pod austrijskom zastavom. Ta trobojka je simpatičan detalj koji se slučajno uklopio u sve ono što je pisac htio da kaže.

Čitamo da je Boka nelegalno pripojena Crnoj Gori pre 75 godina, i da se Boka direktno ujedinila sa Srbijom 1918?

Zvuči nevjerovatno ali je tačno. Radi se o svima dostupnim podacima koji nisu bili znani svima. Računao sam da negdje valja o ostaviti pisanoga traga, jer su knjige kao kornjače: dugovječnije su od ljudi.

Čitamo i da Crna Gora prema Boki gaji kolonijalnu svijest? Da li vi možda potražujete političku ili kulturnu autonomiju Boke Kotorske?

Ne potražujem nikakvu političku ni kulturnu autonomiju Boke Kotorske, definitivno najmanje geografije s najviše istorije na svijetu, ali što ne kazati: Bokeljsko pitanje kao sintagma postoji pa postoji.

U ovim vazalnim globalnim vremenima politička bi se autonomija nužno pretvorila u feud, a kulturnu autonomiju Boka ima i kad je ne traži.

Ko se spusti s ma koje brdske tačke do Kotora, Perasta ili Herceg Novog – od razlike u kulturi, a potom i u temperaturi pomisliće da nije to ona ista zemlja iz koje je sišao. I nije. Jer je Crna Gora predugo već haotična, predivlja za iskustveni bokokotorski osjećaj. U kritici preovlađuje civilizacijski nad političkim vapajem.

Ta nasljednica četiri naglašeno ruralne pa ujedinjene nahije – promislio sam pa kazao – gaji kolonijalnu svijest, što je apsurdno po sebi kada znamo o kome govorimo, a govorimo o Crnoj Gori, entitetu bez hvale vrijednog spomena istorije ekonomije. Valjalo bi pasus pročitati još jednom, pa nastaviti.

U Boki se, a ne u Crnoj Gori, dogodio i prvi brod i prvi parobrod, i prva škola, i prva pomorska škola, i prva apoteka, i bolnica, i prva Zetska episkopija Sv. Save, i prvi kolski put, i prva redovna saobraćajna linija, i prva poštanska marka, i prvo pozorište, i prvi vazduhoplov, i prvi dokumentarni film, i prvi voz… zapravo, sve što se dogodilo u Crnoj Gori zbilo se u Boki, uključujući i prvi film Breda Pita, ako želimo da se ozbiljno zezamo do kraja. Da li to Crna Gora pominje? Ne. U televizijskim, radijskim i novinskim kalendarima redovno čujete da se sve prvo dogodilo unutar nekadašnje četiri nahije kao da Boka ne postoji, iz čega zaključujem da Crna Gora prema Boki gaji kolonijalnu svijest, što je apsurdno.

Šta joj saznajemo od vas? Reklo bi se da otvarate upravo more novih tema?

Saznajemo koja su to baš sva mora i koje su sve zemlje bez mora.

Dalje – da je prvi Srbin koji je oplovio svijet bio Bokelj, da je najveći poznavalac Magelanovog moreuza bio Bokelj, da je prvi pravoslavac – vitez Malteškog reda bio Bokelj, da se prvi srpski ratni brod zvao „Srbija“ i da je imao Bokelja za prvog kapetana…

Saznajemo kako je to živjeti na moru, kako je ljeti, kako je zimi, kako je Ivu Andriću bilo u Herceg Novom. Čitamo o ostrvima i rtovima, jelovniku Bokeške kužine, o tome kako starosjedioci doživljavaju turiste…

Kako se zapravo piše: Boka Kotorska ili Boka kotorska?

Stečeno pravo nalaže da se uprkos Klajnu i Pravopisu piše veliko k: Boka Kotorska. Ako može Novi Vinodolski, s Vinodolskim kao takođe prisvojnim pridjevom, može i Kotorska. No finalni argument dolazi iz Kane Galilejske: ako može Galilejska, može i Kotorska. Dakle, veliko K.

Uvijek kada ste u Beogradu imate pogled na „Moskvu“ i „Balkan“?

Prije svega na Beograd. Napisao sam tekst i objavio ga u Nedeljniku, u kome sam sebe s pravom nazvao Terazijskim Bokeljom. Naime, direktor hotela „Kasina“ u kome odsijedam, Dragan Milosavljević, dao je da se izradi spomen-pločica ispred sobe 308, gdje piše ćirilicom: U ovoj sobi boravi Nikola Malović, nagrađivani srpski pisac iz Boke Kotorske.

Prosječan Beograđanin cijeni ako ima pogled iz svog stana, ali niko, reklo bi se, kao Primorac ne zna da raščlani poglede po vrstama?

Poglede na more, po vrstama, važno je podvući… Jer, s pogledom na more čovjek počesto ostvaruje san, stavlja tačku na i, gotov da odbaci i televizor i tablet, te sa čašom vina ljeti bude zagledan u nautičku feštu tokom koje bijele jahte špartaju bokeškoplavom vodom, a zimi sa strahopoštovanjem prati strašne ragane u Kotorskom zalivu, kako sijeva u karaoblacima dok munje palacaju po uskomešanoj pučini pred Herceg Novim, ili se kovitla crna pijavica zvana tromba marina po Tivatskom zalivu…

Kao što Eskimi imaju na desetine riječi na snijeg i led, tako i Primorci poznaju razne kategorije pogleda: bez pogleda na more, zapriječen pogled, djelimični pogled, pogled na more, panoramski pogled i trajni pogled na more.

Na kraju: zašto je pitanje pogleda na more pitanje nacionalnog ponosa?

Zato što imati pogled na more u državnom smislu nije samo stvar simboličkog karaktera. Imati pogled na more pitanje je nacionalnog ponosa.

Dogodine na moru?

Dogodine na moru.

Izvor: Dan