Crna Gora nad svijem gorama

Svjedoči: Jovan Lakićević

Umjesto svoga komentara, povodom okončanja (daj Bože) višedecenijske crnogorske nacionalne i vjerske drame, procijenio sam da je prikladnije da za ovu priliku saberem bar dio stihova dobitnika Njegoševe nagrade, pa potom crnogorskog izgnanika iz Crne Gore, Matije Vukovog Bećkovića.

Neće mi biti teško, pošto se ovi stihovi nalaze u mojoj „Antologiji novije epike“, koju je, s blagoslovom našeg počivšeg Mitropolita, izdala nedavno i „Svetigora“ .
Uoči Lajčakovog, Lipkinog, Solaninog i već ne znam sve čijeg „demokratskog“ referenduma o odvajanju Crne Gore od Srbije, Bećko i ja, kao članovi Odbora za spas zajedničke države, dogovorili smo se da snimim pregršt stihova o Crnoj Gori i Crnogorcima iz nekoliko njegovih poema. To smo i učinili. Zna se kako se završio naš pokušaj da spasemo zajedničku državu o kojoj su sanjala pokoljenja.
Prilikom božanstvenih litija u našem Kolašinu, na kojima sam prilikom pjesama o Kosovu plakao ko malo dijete ( a na sahrani majke Novke nijesam ni suzu pustio), podijelio sam stotine CDa sa Matijinim stihovima koje sam kazivao uz gusle. Časnim posjetiocima ovog Portala moći ću da kažem (bez gusala) dio stihova koje je naš Bećko ostavio Crnoj Gori.
Mnogi će se, naravno, sjetititi Matijine antologijske rečenice ( a većina su mu takve!) „Da je mislio da živi poslije smrti u Crnoj Gori“, ali, eto, aktuelne vlasti ne daju… Sva sreća da se „aktuele vlasti“ uz njihovu svevremenu sramotu, o tome neće pitati! Matija Bećković će u svakoj crnogorskoj i srpskoj kući, na svim polutarima, živjeti koliko žive srpske slave i srpske svijeće!
Prije više mjeseci rekao sam na ovom Portalu nešto što se prije toga nije moglo čuti: da je, zahvaljujući Matijinom ocu „ozloglašenom“ Vuku Bećkoviću, komandantu rovačkog odreda Jugoslovenske vojske u Otadžbini, rovačko pleme, kao jedno od rijetkih crnogorskih plemena, prošlo bez bratoubilačkog rata i bratske izgibije…To mu komunisti nijesu mogli oprostiti, ali – Rovčani će pamtiti.
Evo, najzad, i obećanog izbora stihova koji su apoteoza našoj Crnoj Gori, uz nešto paradoksa koji su neizbježni dio Matijine poezije.

O CRNOJ GORI I CRNOGORCIMA
Crna Gora nad svijem gorama,
CRna Gora svijetla obraza,
U svoj je vjeri sagorjla,
Koliko je da svijetli htjela.
Izvan nje je dosta ostanulo.
Širok li je svijet, izbor velik,
A Crna je Gora samo jedna.
Teško onom kome ime smeta
I ko ime ne može dokazat’
Drugi traže ime prema sbi,
Crnogorsko ime traži – ljude!

Crna Gora kao Sveta gora,
Ili je to, ili nije ona!
Šta je Lovčćen do Gora Otacah
S koje naše nebo otpočinje,
Na koju se svi po kednom penju,
A Carigrad po vedrini vidi.
Šta Cetinje nego sveti presto
Đe kandilo neutješno capti
Na kostima cijela naroda.
Šta je Ostrog, do oltar te crkve
Đe najveći vidar crnogorski
I Ostroški Čudotvorac služi.
Šta Kosovo, no žrtvena porta,
Đe je svaki od nas poginuo
Davno prije no što se rodio!

Slavila je Kosovo i vjeru
I postala veća od Kosova.
Postala je veća no je bila
E je pjesma ljepša od đevojke!
A sve što je sveto i veliko
Ni potrebe nema da postoji,
Da postoji ne bi bilo vječno!

Pet vjekova trajala je bitka
Započeta ba polju Kosovu
Najpotonji kosovski junaci
U Crnoj su Gori izginuli.
Kosovski je zadnji junak bio
Vukalica Šunjov iz Rovaca,
Poslednja je Kosovska večera
U Kruševcu crnogorskom bila…

Nova Crna Gora nije stara,
A samo je stara Crna Gora!
Takvu su je stvarali najbolji.
Ne treba joj ništa dodavati,
E je Crna Gora sva izjedna…
Nemaanje je svo njeno imanje!
Moja Crna i sve crnja Goro,
Nema većeg nesmisla i žttve
Nego tvoje za zavjet zaludnji!
Strašno li je što te više nema,
A strašnije što i sad postojiš!
Bješe hrabra, slobode ištuća
Nepokorna, viteška, pa černa,
Na kraju je postanula Crna,
A Crna je jer je saždevena!
Osim njuđi u njoj ništa nema,
A ljuđi su kratkoga vijeka…
Od nje ništa ostanuti neće,
O CRNOGORCIMA
Crna Gora – ime manastira
Crnogorci to su crnorisci
Što manastir služe crnogorski,
Podvižnici čiste ljudske vjere
Iz prkosa ljudskoga rođene.
Černogorac, čin je i titula
Nekadanje Dušanove svite,
Pretkosovski vitez, čoek s Dvora,
I po tome koliko ih ima,
To je mnogo za ime naroda!

Visine su na kojima žive
Ko počasni položaj shvatili,
S toga trona sa svijetom zbore!
Još umije svaki pobrojati
Crnogorce i mrtve i žive.
Nema živa slavna Crnogorca,
Malo žive, a dugo se pamte,
E smo duže mrtvi nego živi.

Da se nije boj ni jedan bio
Bilo bi nas više, ali koga
I bilo bi bolje, ali kome?

Drugi misle da neće mrijeti
Crnogorci smrt pravu biraju!
A ko Boga moli da ne umre
Najsramniju smrt je je izabrao!
Od bolesti ko mre, u postelji,
Nije umro no živ satrunuo!
Crnogorci posle smrti trunu,
Ako išta od njih preostane !
Ako nemaš zašto umrijeti

Ako ne znaš što si se rodio
I za pravu smrt si zakasnio.
Cilj ljuckoga života je nešto
Zbog čega ćeš život prezirati.
Kom’je život najviša svetinja
I sve ono zbog čega se živi,
Sve to nije dostojno života
Zbog toga se ne moraš rađati!

Pleme moje nad svim plemenima
Đe je vjera s istorijom jedno,
Nema vjere da je prirodnija
Ni sa manje priče i molitve.
Svaka žena rodiće čovjeka
Crnogorca samo Crnogorka…
Niko nije ono što je bio,
Najgore su prošli Crnogorci…
Ponosni su, jer su Crnogorci,
To se rađa, ne zarađuje se!
Dosta im je što su Crnogorci –
To se čuva, a ne postaje se!
Da je lasno biti Crnogorac,
Bilo bi ih koliko i ljudi!
Draga moja braćo, Montenegrini, ako ste Njegoša kao „genocidnog pjesnika“ praktično protjerali iz lektire u Crnoj Šumi, uopšte me ne čudi što ste prije nekolike godine bukvalno protjerali njegovog najumnijeg sljedbenika iz Crne Gore. Ostaće svevrena sramota na one koji su to učinili! I tu popravke nema. Zar pjesniku koji kaže i ko je to rekao prije više decenija:

„Da je lasno biti Crnogorac,
Bilo bi ih koliko i ljudi“ ,
zabraniti ulazak u Crnu Goru godinama! Mogu samo da kažem da mi je strašno žao što sam svjedok i savremenik takvih likova i takvog vremena!