Crna Gora na platnu laži: Od čojstva do hobotnice

Piše: Jovo Pejović

Dok se politička scena ne očisti od primitivizma, profiterstva, tračarenja i laži, Crnom Gorom će vladati ljudi koji u normalnoj državi ne bi mogli biti ni konjušari. To što smo profiterima i malograđanima dijelili fotelje, a časne ljude ekspresno sklanjali i zaboravljali, najbolje govori na koji nivo je sveden sistem vrijednosti i zašto je primitivizam pobjeđivao dobrotu. U državi u kojoj poštenim radom ne možete stvoriti ništa, narod se da bi preživio odricao sebe i okretao ka onima koji sa njim manipulišu.

“Problem našeg naroda nije što ne zna, nego što neće. Neće da čuje. Neće da vidi i neće da prizna. A bez istine nema ni čovjeka”, govorio je Patrijah Pavle. Zato njegove riječi:”Nije čojstvo da vičeš na nepravdu, a ćutiš na svoju sramotu. Budimo ljudi, pa makar i po cijenu da ostanemo sami”, zvuče ljekovito. U državi u kojoj političari žive od komentarisanja tuđih izjava, tuđih života, stavova i osuda istorijskih ličnosti i događaja bez pokrića i elementarnog znanja nema naznaka za izlazak iz začaranog kruga. Indijski mudrac je govorio:”Život je sam po sebi čisto platno i od nas zavisi kakvim ćemo bojama slikati po njemu”. Iako je Crna Gora dala veliki broj slikara svjetskog glasa, očigledno da je platno koje smo dodijelili političarima umazano prljavštinom iz koje se ne nazire čistoća.

“Sretan je i velik zaista samo onaj, koji ne mora vladati ni pokoravati se, da bi mogao nešto biti”, govorio je Gete. Takvih je danas malo ili nimalo. Vjerujem da kako vrijeme bude prolazilo, to će u narodu sve duže trajati i po dobru se pominjati oni koji su načinom života njemu bili najbliži, a sve manje oni koji su umjesto interesa naroda zastupali i zastupaju organizovane kriminalne grupe, koje su ih održavale na vlasti, kako bi sebi ostavljale prostor za pljačku naroda. Zato je danas više nego očigledno ko braneći kriminalne klanove, brani sebe i ko je sve u institucijama sistema, kupljen i ucijenjen i zašto opstruira privođenju pravdi glave hobotnice.

U državi u kojoj je sve izgubilo smisao ipak ima još ljudi koji od zaborava čuvaju običaje, kulturu i tradiciju i sve ono od čega smo postali i u čijim su rukama ključevi našeg opstanka i kada budemo shvatili da najvažnija vijest u državi nije da li će neki poslanik ili predsjednik partije biti zamijenjen drugim pri činjenici da to narodu neće donijeti ništa dobro, moguće da ćemo bolje razumjeti sve probleme koji nas pritiskaju. Kao što ima trenutaka u životu kada želiš, a želja je neostvariva, kada voliš, a ljubav je zabranjena, kada plačeš, a suze ne mogu poteći. Kada ono što srce osjeća, riječima ne možeš reći, tako ima i trenutaka kada pomislim da će sve proći pa i vrijeme u kome će mediokriteti vladati svijetom. Mnogo puta sam svjedočio kako se na izlivima nezadovoljstva naroda, spontano piše istorija i precizno definišu ljudi i događaji (od Momo istina, do Milo lopove, Ne damo svetinje do krika “UBICE” od kojeg se nakon muka dizala kosa na glavi na protestima povodom ubistva Duška Jovanovića uzvikivanog ispred zgrade stare Vlade) i isto toliko puta osjetio izdanim, zato što smo bili naivni i vjerovali da niko ne smije iznevjeriti volju naroda, a koja je mijenjana krađom na izborima. I gle apsurda, istinu koju je narod davno prepoznao i danas čekamo da potvrde oni koji su istinu ubijali služeći jednom čovjeku i jednoj partiji. I dok pravda kruži kao “kiša oko Kragujevca”. oko glave hobotnice sve je više onih koji vjeruju da neće dočekati trenutak istine.

Na pitanje zašto istina u Crnoj Gori dugo kasni, odgovor sam pokušao naći na primjeru koji sam još kao dječak čuo u osnovnoj školi. Kada je učitelj pitao đaka zašto laže, a on odgovorio da bi bolje lagao, učitelj je prokomentarisao:”Biće političar”. Kasnije sam shvatio da se na vještini laganja izgrađivala moć vladanja. Narod je 90ih godina prošlog vijeka laž doživio na sloganima političkih partija, što je postalo najmoćnije oružje za prevaru građana, ali nažalost i brend za manipulacije.

Zato danas sve ređe možete sresti ljude koji se postide svojih grehova ili koji su spremni da priznaju svoje greške, a sve više one koji su na laži i prevari stekli i zvanje i imanje.