Crna Gora na ivici opstanka: Ravno do dna

Piše: Mićun Milatović

Posmatrano iz šire istorijske perspektive, aktuelna crnogorska situacija ne predstavlja radikalnu novost. Štaviše, uobičajeno je da u društvenim prevratima, kakav je bio i AB revolucija, jedna grupa ljudi ugrabi vlast, opljačka društveno bogatstvo i, etablirajući svoj sistem vrijednosti, destruira duhovno-moralnu supstancu naroda.

Tradicija ugnjetenih poučava nas da je „izuzetno stanje” (Benjamin) u kom živimo – pravilo, a ne izuzetak. Baš zato se u istoriji, kako veli Vasilij Rozanov, jasno polarizuju dva svjetonazora: tučenog čovjeka i onog koji tuče. Kada god ogromno nezadovoljstvo većeg dijela naroda, decenijama uspješno amortizovano od strane režimskog kriznog menadžmenta, izbije na površinu, pokazuje se da, s onu stranu svih nacionalnih, vjerskih i ideoloških intifada, postoji jedna jedina linija suštinskih podjela u crnogorskom društvu, iscrtana neumoljivom logikom socijalnog darvinizma: linija koja razdvaja one koji su na vrhu lanca ishrane, i one na njegovom dnu. Nenasite predatore, i njihove krotke žrtve. I dok se otvaraju famozna poglavlja u procesu pristupanja EU, čiji mučni beskraj podsjeća na listanje Borhesove pješčane knjige, Crna Gora se našla bukvalno satjerana uz ivicu pukog biološkog opstanka. Ako EU zaista nekada pripusti Crnu Goru u svoj atar, sve i da je mit o blagostanju koje nas tamo čeka istinit, biće nam, bojim se, potrebniji starački domovi, geronto-domaćice i grobari, nego porodilišta, vrtići i škole. Svijest o tome da „Ovo ovako više ne može“, odavno ne predstavlja nikakvu utjehu, niti budi nadu. Jer, očigledno je da baš ovako hoće oni kojima se može!

Danas se jedva još sjećamo kako su dojučerašnji skojevci, mladi i lijepi, iz svojih sirogojno džempera uskočili pravo u armani odore i od komunističkih birokrata i sekretara avanzovali do inkvizitora tranzicije. Pod tranzicijom se podrazumijevalo bagatelno raspolaganje trudom i znojem čitavih generacija. Tranziciona konklava, oličena u komunističkim konvertitima, povela je pravi krstaški rat protiv društvene svojine koja se, pod okriljem neoliberalnih dogmi, raspačavala i kovala u sveto obličje njihovog privatnog kapitala. Kohorte gologuzih rođaka, prijatelja, kumova i ostalih građana lojalnih Inkvizitorima tranzicije, preko noći su se transformisale u nemilosrdne poslovno-finansijske falange koje su jurišale na relikte komunističke prošlosti, redom osvajajući budžetske sinekure i komandne visove u upravnim odborima preduzeća. Tranziciono blato, međutim, pokazalo se kao prvoklasan materijal za vajanje novih idola, idealan ambijent za sveopštu mimikriju koja će uslijediti.

Bila je to, Bošovski groteskna, slika jednog senzacionalnog karnevala, u kome se dojučerašnji piljar ili automehaničar, naočigled pučanstva, prerušavao u uticajnog poslovnog čovjeka, a lokalne ništarije, prelivode i mediokriteti – u ugledne političke i kulturne figure. Perverzni mehanizam tranzicione stratifikacije, sloterdajkovski rečeno, ogledao se ne u tome što se ono visoko obaralo nadolje, već što se ono nisko nasađivalo gore. To će reći da se prvobitna akumulacija kapitala u Crnoj Gori odvijala paralelno sa opscenom ekstazom svakovrsnog nemorala.

Pokušaj da se sveopšta socio-kulturna degradacija prevlada državotvornom ideologijom, iluzijom da je samostalna crnogorska država ona proteza koja će nadomjestiti ekstremitete koje je, bez anestezije, amputirala tranziciona inkvizicija, pokazao se kao fatalna zabluda. Ukrcavanjem u voz mitski doživljene istorije, zapravo bezglavim uskakanjem u vagon prvo država, potom demokratija, crnogorsko društvo zadesila je sudbina Tolstojeve tragične junakinje. Sladunjavi nacional-romantičarski zanos nije mogao da odagna ukus tragične realnosti tog čina. Srećna formula simulacije normalnog stanja pronađena je u kombinaciji evroatlantske eshatologije i legalističko-institucionalnog privida, čiji se cinizam možda najbolje reflektuje u principu jednakosti građana pred zakonom, o kome je još Anatol Frans sarkastično govorio: Zakoni podjednako zabranjuju i siromašnima i bogatima da spavaju ispod mosta.

Zato se danas tako teško oteti utisku kako ukupan bilans crnogorske tranzicije i državotvorne emancipacije, predstavlja epohalan poraz čovječnosti. Tim porazom potpisali smo sve naše, ne samo prošle već izvjesno i buduće, kapitulacije. Naposletku, krvavi talas nasilnih smrti koji se već duže vremena valja ulicama crnogorskih gradova, čitava ta „demonska igra odbačenih ljudi”, dok „patuljci sa naslovnih strana” neštedimice hvale carevo novo ruho, ne ostavlja prostora za sumnju da smo stigli – ravno do dna!