Crkvena Opština podgorička: Sigurni smo da ovo nedjelo nije inspirisano vjerskim razlikama
1 min read
U noći između 24. i 25. aprila 2017.godine nepoznati počinioci su vandalski oskrnavili i otuđili Ostroški krst i ikonu Svetog Vasilija Ostroškog Čudotvorca koji su bili molitveno postavljeni 23. aprila, kada je služena svečana Vaskršnja služba na mjestu gdje je planirana gradnja crkve Svetog Vasilija Ostroškog na Koniku u Podgorici, inače i DUP-om predviđenoj lokaciji za vjerski objekat, izjavila je Crkvena Opština podgorička. Saaopštenje prenosimo u cjelini.
Postavljanjem Krsta i Ikone takođe je bilo obilježeno mjesto stradanja nevinih ljudi, pobijenih bombardovanjem 5. maja 1944. godine. Po svjedočenju starih stanovnika Konika, na mjestu bivše pijace osamdesetih godina prošlog vijeka pronađeni su zemni ostaci stradalnika, najvjerovatnije tu sahranjenih u jednoj od brojnih jama, nastalih u Podgorici od kratera avionskog bombardovanja. O svemu ovome tada je pisala i titogradska Tribina i javljao radio Titograd. Zato je postavljanje Krsta na ovom mjestu značilo i obilježavanje svetinje ljudskih grobova čije kosti vapiju da se izvade iz zemlje, okade i sahrane dostojanstveno uz molitvu.
Budući da je veliki broj naše braće islamske i rimokatoličke vjeroispovijesti potpisao peticiju i dao svoj prilog za gradnju Crkve Svetog Vasilija Ostroškog, sigurni smo da ovo nedjelo nije inspirisano vjerskim razlikama, već da iza svega stoje lični interesi pojedinaca.
Zato one koji atakuju na ovo mjesto vođeni trgovačkim duhom i ličnim interesima treba da znaju da skrnavljenjem Krsta i ikone vrijeđaju svetinju vjere i svetinju ljudskih grobova, a svima je dobro poznato kako prolaze oni koji se ogriješe o svetinju krsta, groba i Svetog Vasilija Ostroškog Čudotvorca.
+ko se o Svetog Vasilija, slava Mu i milost, ogrešio, sebi je propast zasužio
, a za nauk je i slovo o Svetom Stefanu, slava Mu i milost, iz drugog dela srpskih zemalja
+ iz Seoba Stefana Štiljanovića, Mikica Ilić
CRNI PAS
Uzmičući u neprekidnoj borbi pred agarjanskom silom, veliki despot Stefan Štiljanović od Paštrovića, hodeći Hercegovinom, Bosnom, Hrvatskom i Slavonijom, pobode na ušću Studve u Bosut krvavi barjak cara Uroša i sazida grad Morović 1498. godine, u čast Presvete Bogorodice. U rukopisnom mineju morovićkog hrama, s kraja XVII veka, za mesec septembar, pri dnu trideset osme stranice, između požutelih listova, stoji zapis „grešnog inoka Damaskina Moračkog“ :
„…Zakle se tad despot Stefan, spuštajući u gradske temelje zapis, kotlić sa vodom i bosiljkom, zlatni putir i kašičicu, da se dalje neće seliti pred osmanlijskim naletima i da će srpsko ime sačuvati u Sremu…“
Mnogi Agarjanin izgubi glavu tih godina pod zidinama, ne videvši sjaj i slavu Stefanovog Morovića. Tukao se Štiljanović hrabro sa azijskim nevernicima, ali kako to često biva, veća mu je opasnost pretila iz sopstvene kuće.
Stefanova žena, lepa Mađarica, hoteći da iskoristi veliku muževljevu ljubav, naumi tajno, uz pomoć katoličkog župnika, da prevede Stefana u svoju veru. Ne mogavši da otrpi suze ljubljene žene, Stefan joj dopusti, posle mnogo molbi, da svoju crkvu podigne izvan gradskih zidina.
Mađarica već beše prevela u unijatsku veru vojvodu gradinskog i još nekoliko sremskih velikaša, a kad Stefan ode u jedan od bojeva sa Turcima, otpoče zidati crkvu zapadnoga zakona na Klisi, pod šumom, s druge strane Bosuta. U službenoj zabelešci visokog kraljevskog činovnika Alfreda fon Krausa, pod brojem 583-1499, na šestoj stranici leže podaci o otpočinjanju radova na rimokatoličkom hramu „u rackom gradu Moroviću“, zatim predračun neimara o ceni izgradnje i završnih radova, pregled utrošenih sredstava, spisak priloga visokog plemstva i klira, novac koji odorbrava kancelarija Njegovog Kraljevskog Visočanstva, kao i druge pojedinosti vezane za izgradnju crkve.
Zidajući crkvu, lukava Mađarica se doseti, pa okrenu Božji hram ka istoku, namenuvši ga zapadu, ne bi li Stefana lakše na poklonjenje dovela i pounijatila. Najposle, naredi majstorima da crkvena vrata otvore u visini struka, da bi se poklonio veri zapadnoga zakona svako ko
uđe u bogomolju. Mnogi Stefanov podanik na prevaru, mnogi iz neznanja, ali ponajviše iz čiste koristi, pređe u veru unijatsku, ne bi li se despotici dodvorio.
Kad se despot Stefan vrati iz vojne i ujaha u grad pod krvavim barjakom, ugleda mnoštvo nepoznatog naroda kako se tiska ulicama Morovića. Ne poznade Stefan svoje sluge, sarače i potkivače, izmenjenih lica. Ostadoše mu strani dunđeri i ćurčije, grnčari i perjanici sa kojima je do juče jedan hleb jeo. Ne poznadoše ni oni njega jer im duša beše pocrnela, pa ga zasuše kamenicama i isteraše van gradskih zidina.
Obuze Štiljanovićevo srce velika tuga, a dušu preplavi žalosni plač za izgubljenim srpskim glavama koje je trebalo iznova seći, razdvajajući veru od nevere. Hodeći ispod zidina izmenjenog grada, Stefan siđe do reke i, umivši se, pogleda preko vode u čudesnu građevinu pod šumom. Videvši da je to crkva, despot poželi da se u njoj pomoli, pa potera svojeg vranca preko drvenog mosta.
Objahavši nekoliko puta oko hrama, zadivi se njegovoj velikoj krasoti. Najposle, siđe s konja i stade pred ona vrata, ali ne pade mu u oči, kao što bi svakom drugom, gde su neobično niska, no primeti odmah da su zatvorena i poznade po tome da to nisu vrata od crkve pravoslavne.
Silna ljubav prema lepoj ženi nagonila ga je da uđe u crkvu i potraži je među nepoznatim svetom koji je stalno pristizao i ulazio unutra, ali ga ljubav Božija nauči da obraz ne ukalja, te se okrenu leđima prema ulazu i natraške uđe u bogomolju, ne poklonivši se.
Kad ga Mađarica ugleda gde natraške u hram ulazi, okrenuvši leđa biskupima i kardinalima koji držahu u rukama svete darove, prazno srce joj preplavi velika mržnja, te odmah ode vojvodi i župniku u Gradinu, ne pogledavši ga u oči.
Odande udari na Stefana sa pounijaćenom vojskom u isti mah kad i Turci sa juga i istoka, pa se despot sa šačicom vernih povuče na sever, u Baranju. Mađarica zasede u praznom gradu, na prazan presto, gospodareći praznim podanicima, a oni što dušu sačuvaše, nazvaše grad: „MORO ‘ IĆ“ , plačući nad Štiljanovićevim odlaskom.
Napuštajući Morović i Srem, Stefan poštedi život vojvodi gradinskom jer mu hleb koji pojede u njegovoj kući branjaše da ga pogubi, ali zato baci kletvu na njega i svoju bivšu ženu. Ondašnje hronike beleže čudesni događaj: mnogi obraćenici umreše od gladi pored punih magaza žita, jer se „seme svakoje po ambarima i oranicama u crni kam preobraćaše“.
Vojvoda od Gradine, kad mu Agarjani leđa okrenuše i grad osvojiše, siđe u donje lagume da njima hodi proklet do sudnjega dana.
Još se samo ponekad u zvezdanim noćima može videti Stefanov crni pas kako luta zidinama razrušenog grada, čekajući gospodarev povratak.
Muce me ovih ‘7,000 internet potpisa’ za Konicki hram.
Pitao bih Dzomu-Diplomu, kao rukovodioca ovog svetosavskog projekta… koliko hiljada potpisa je stiglo sa Cikaskih IP adresa?!
Sa Cikaskih adresa Konicke dijaspore, to sam mislio?
Crkvena Opština podgorička: Sigurni smo da ovo nedjelo nije inspirisano vjerskim razlikama
Na Svetog Vasiliju do sada niko nije napadao do komunista,posto njih vise nema to jedino mogu biti ova gamad od DPSovac,i niko drugi,to je kao da ste ih snimili kamerom,i to neko od delegata u Skupstini Titograda,ono kazu da je Podgorica,ali ja to nevidjeh jos ,mozda se varam!