Čovjek u prelesti savremenice: Ja sam svet, iako to ne želim i ne priznajem
o. Darko Ristov Đogo
Piše: o. Darko Ristov Đogo
Većina ljudi koji susrećem(o) negdje potajno vjeruje za sebe da jeste svetitelj. Ne nužno u smislu da je njihov život neka posebna blagodat ili čistota već u smislu da „sa svim svojim vrlinama i manama, upravo onakav kakav sam“ to obožavano „ja“ jeste autentično, uzvišeno, veličanstveno, već spašeno.
Sa druge strane, gotovo niko nema ambiciju da postane svetitelj Crkve. Pri tome ne mislim na nekog arhetipskog svetitelja – kakav, uostalom, i ne postoji – već: rijetko ko da uopšte ima potrebu da se neprekidno mijenja kako bi kroz žrtvu i bol bez prestanka mijenjao svoj karakter ka radosti Hristovih očiju.
Današnji čovjek je svetitelj svoga bića koji nema ambiciju da bude svetitelj Crkve.
Hrišćanin je čovjek koji za sebe nikada ne može reći ni da je velik, neprikosnoven, čak ni „svet“, ali koji neprekidno ne odustaje od toga da bude svetitelj Crkve. Da bude više i bolje od onoga što sada jeste.
Čovjek u prelesti savremenice: ja sam svet, iako to ne želim i ne priznajem.
Hrišćanin: nisam svet, iako bih to želio da budem.
Dobri oče, … kako ste napisali igru riječi …
„Ja sam svet“ može da se tumači i kao deo „ovog sveta“, kao „tijelo“; kako se to tumači.
Tu imaju najteže značenje riječi „iako to ne želim“.
„Tijelo“ je sinonim za prirodu kojom živimo ovim Svijetom.
Najbolnije vezano za tu prirodu je „ljepota“ koju zloupotrebljavamo, … svjesno; uglavnom u velikoj nemoći uma i volje i na neki način prisilno.
Na svu sreću, samo je teška bolest veći razlog za smirenje.