Čovjek koji je izdao – sebe

Nagovještaj (neminovnog) silaska Mila Đukanovića sa proscenijuma političke scene, koji on sam ponovo aktuelizuje, u prostor iza zavjese u kojem će pokušati da nađe formulu kako da u novijoj istoriji Crne Gore i regiona ostane na onim stranicama sa što manje tamnih valera, ponovo vaskrsava dvije istine, stare koliko i sama politika.

Prva je gotovo univerzalnog karaktera i mogla bi da glasi da onaj koji u fazi uspona na vrh ne misli na fazu silaska dolazi u opasnost spoticanja i, nerijetko, strmoglavog tociljanja u ponor i blato, a druga je više autentičan produkt srpske istorije. U analima te istorije nebrojeni su primjeri neprimjerne i, često, zaslugama nesrazmjerne, glorifikacije i uznošenja na nebo, da bi, kad trenutak slave, ma koliko dug, prođe oni isti koji su slavili i uznosili tog istog koji je slavljen i uznošen, bez ikakve kritičke i istorijske distance, bacali u blato. Ovakvom odnosu prema svojim vođama ni jedan drugi narod nije tako sklon kao Srbi. A Milo Đukanović je u jednom značajnom (i mnogo dužem) periodu svoga vladanja bio Srbin. I to Srbin one žešće, radikalnije i srpskije provinijencije.

Realan, objektivan, nepristrasan i utemeljen istorijski sud o nečijem liku i djelu zahtijeva valjanu istorijsku distancu. Ali, ko god i kad god bude donosio konačne sudove o liku i djelu Mila Đukanovića, njegovom uticaju na politička i sveukupna dešavanja u Crnoj Gori i šire, neće moći da prenebregne jedan nepobitni fakat koji će, siguran sam, izdržati svaku probu i svaki ugao posmatranja. Taj fakat glasi: Milo Đukanović je izdao sve i svakoga, a najviše (i najčešće) sebe. Da krenemo redom.

Prvo: oni koji još pamte njegove prve političke korake, napravljene u već poslovičnom džemperu (bez pežorativnog značenja tog predmeta i simbola) s kraja osamdesetih godina prošlog vijeka, sjetiće ga se kao zadrtog mladokomuniste, spremnog da se, zarad komunizma i njegove ideje, bez milosti obračuna sa već posustalim i dezorijentisanim onovremenskim partijskim vrhom SFRJ. Ni deceniju kasnije, komunistu u džemperu smijeniće neoliberalni kapitalista u listeru, ništa manje beskrupulozan. Naravno, u tom tranzicionom, prvobitćom i surovom kapitalizmu koji je inaugurisan u Crnoj Gori, Đukanović i brat(ija) su se fenomenalno „snašli” tako da se sada njihovo bogatstvo mjeri stotinama miliona eura.

Drugo: Đukanović sa početka priče bio je Jugosloven. Zadrti, drski i nepopravljivi. Spreman da Jugoslaviju brani do zadnjeg. U sredini te priče, Đukanović je Srbin, takođe zadrt, drzak i neumoljiv. Do toga da mu je čak i šah omrzao. Spreman da srpstvo brani svim sredstvima. A na kraju ove skaske, koja traje tek dvadesetak godina, Đukanović je separatista, mladocrnogorac koji sa starim i tradicionalnim Crnogorcima (kakvi su bili i njegovi) nema i ne želi da ima ama baš ništa zajedničko. A Srbi? Srbi su neprijatelji! Ne zna se samo da li su teži i veći oni sa Terazija ili oni iz Podgorice, Berana, Andrijevice, Pljevalja, Grblja… S tim u vezi, ateista, i pragmatičar, u najbolju ruku gnostik, Đukanović postaje vjernik, poštovalac, sljedbenik, promoter i zaštitnik jedne klasične udbaške organizacije, ili bolje rečeno kukavičjeg jajeta, koje za sebe prisvaja zvanje Crnogorske pravoslavne crkve. I ne samo zvanje. Oni bi htjeli i uporno traže i imanje. A Đukanović ih u tome hrabri i podupire. Žestoko i beskrupulozno. Srećom, u tome nije bilo i nema žrtava. Bar zasada.

Treće: onovremeni Đukanović je bio najvjerniji i najuporniji saradnik i sljedbenik, a time i miljenik, političkog vrha Srbije i Slobodana Miloševića. Bez ostatka. I bez skrupula. Razlaz koji je uslijedio polovinom devedesetih nije bio ideološkog i konceptualnog karaktera. Imao je jasno definisanu cijenu. U dolarima i u povlasticama. A kad se razišao sa Miloševićem, Đukanović se razišao sa svima iz tog kruga, kako onima u Beogradu tako i onim oko sebe. Uz njega su ostali samo oni koji su, takođe, imali tačno definisanu cijenu. U dolarima i u povlasticama. Na kraju svega, Đukanović teško i da se sjeća da je imao išta zajedničko sa saborcima sa početka. A ako se i sjeća, pravda to neophodnošću da se ponešto i istrpi zarad viših ciljeva (čitaj: suverene i privatne Crne Gore i statusa štićenika Vašingtona).

Četvrto: Đukanović je, na početku svog uspona, bio hrabriji, bučniji, direktniji i … beskrupulozniji. I bio je patriota, nesumnjivo. Na djelu i na riječima. Međutim, Đukanović u listeru je drzak samo na riječima i za domaću upotrebu. Van granica-smjeran, snishodljiv, odan i podan, spreman da klanja na sve četiri strane i da se izvini i kome treba i ne treba, gdje se mora i ne mora, za šta je valjalo i za šta se ni po koju cijenu nije smjelo. Za razliku od Đukanovića u džemperu, spremnog da se zauvijek razračuna sa onima koji su „vjekovni i vječiti dužnici srpskog naroda”, Đukanović u odijelu od listera, na dan kada su, ni kriva ni dužna i bez ikakvog razumnog i vojnog razloga, bombardovana Murina i njena djeca našao se na adresi sa koje su poletjeli zlokobni bombarderi. Onima koji su bombardovali, Đukanović, Srbin i patriota, izvinio se nekoliko puta. Onima koji su bombardovani još nije. A nije ih ni posjetio, da im makar, daleko od bliceva i oka kamera, stisne ruku u znak saučešća.

Peto: Đukanović, Srbin i patriota, stao je uz rame srpskom rukovodstvu na početku kosmetske drame i bezrezervno podržao sve napore da se ona razriJeši po mjeri zakona i prava svih na život i slobodu. Kad je Slobo rekao: „Vas niko ne smije da bije”, Đukanović je uz taj moto posmjenjivao tadašnje crnogorsko državno rukovodstvo i njegove predstavnike u Beogradu zato što su pokušavali da na progon Srba sa Kosmeta i na teror koji je sprovođen nad njima gledaju na jedno oko, i to kroz trepavice. Kao član Vrhovnog savjeta odbrane SRJ, prvo je glasao za odluku o upotrebi vojske na Kosmetu a onda i za bezrezervnu odbranu zemlje od NATO agresije. Patriotski, nema šta! Đukanović, novocrnogorac i evroatlantska uzdanica, samo nekoliko godina kasnije zažmurio je na oba oka, na jad i čemer Srba i Crnogoraca sa i na Kosmetu, na zločine, progon, istrebljenje, na sve ono na šta čak nijedan stvarni evroatlanski Marti Ahtisari nije, i priznao zločinačku tvorevinu i Tačijevu kvazidržavu.

Šesto (i, možda, najvažnije): Đukanović u džemperu, vođa i lider, hrabar do mjere da mu prvi radni i dan karijere bude u vreloj fotelji premijera Crne Gore, sa tek navršenih 29 godina, u vrijeme kada je sve bilo teško, maglovito, opasno, spreman da se isturi na bilo kojoj međi i barikadi, tek desetak godina kasnije, u najboljim godinama, bogatiji za veliko iskustvo, okružen harizmom, poštovanjem i podrškom, zarad listera, pristao je da bude vođen, kao marioneta čije su konce drmali kurta i murta.

Uzalud se na domaćoj sceni kočoperio, glumio vaskrslog gospodara Crne Gore i Brda, gazio, tamničio, prijetio, urnisao i bagateljisao, svi su znali, svi smo znali, a on prije i više od svih nas, da je (ruko)vođen i da je samo pitanje vremena kada će mu isteći rok trajanja i kada će, u već toliko puta viđenom maniru američke spoljne politike, sadržanom u paroli: „odaberi, plati, upotrijebi i odbaci”, biti ad aktiran i pušten niz vodu. Bez pompe, uz tek po koji mlak i suzdržan aplauz. I bez i malo žala.

Na kraju, ako se bilo šta u ovom trenutku može definisati u formi nekakvog konačnog suda, bilo bi to sledeće: Đukanović je u toku svojih dvadeset godina vladavine izdavao i izdao mnoge ili gotovo sve. Ali, najviše je i najteže izdao sebe. Oni koje je izdao već su mu ili oprostili ili su to anatemisali i predali zaboravu. Hoće li to on moći sam sa sobom, pitanje je na koje i on sam u ovom trenutku teško može da odgovori. Jer, kao što su moljci već odavno izgrizli one džempere veselih boja, plašim se da je i lister (vatiran onim silnim milionima dolara i eura) dobrano nagrizao i nešto što bi se moglo zvati njegovom savješću i moći kajanja. Ali, ako on i uspije da oprosti i da se izvini sam sebi, istoriji će to biti mnogo, mnogo teže. Ili skoro nemoguće. Ali, to ipak pripada vremenima koja dolaze i koja će po svemu biti daleko od i njega i od nas njegovih savremenika i,nekad, saboraca. Ono što je, međutim, već sada izvjesno i na nivou neumoljive činjenice i istine jeste da ga takvog kakav jeste više neće ni tamo gdje su ga baš takvog i stvorili. Pa ni u NATO-u. Jer, ko iznevjeri jednom…

Objavljeno u dnevnom listu “Dan”