Čovjek je roba kvarljiva

Piše: Emilo Labudović

Pisma sa sela kojeg više nema:

Samoobmanut da je apsolutni gospodar planete (a virusi???), čovjek je još od silaska sa grane, prve zapaljene vatre i prvog pećinskog crteža svijet oko sebe posmatrao, tumačio i doživljavao isključivo kroz prizmu sopstvenih mjerila. Čak je i Boga, tvorca i Svedržitelja svega, tvrdnjom da ga je „Bog stvorio po svom liku“ u neku ruku samjerio – sobom.

Od Protagore koji je tvrdio da je „čovjek mjera svih stvari“ do Gorkog kome je čovjek „tako gordo zvučao“, čovjek je čovječanstvu bio i još uvijek jeste – univerzum.

To, doduše, važi samo za čovjeka kao pojam i ideju, filozofsku kategoriju i vrhovni princip, dok je čovjek kao jedinka kategorisan mjerilima koja su na mnogo nižem vrijednosnom nivou i daleko od „mjere svih stvari“.

Jer, iskustvo, kolektivno i individualno, upozoraa i uči da čovjek kao pojedinac ili dio kolektiviteta može da dosegne one najuzvišenije vrijednosne kote ali isto tako i da se sunovrati u njihove najmračnije dubine i ponore. Riječju: da pokaže onu svoju stranu koja vjedoči da je, uprkos svim evolutivnim i civilizacijskim uzletima, u suštini – životinja.

Nesklon dubljim analizama i filozofskom gledanju na stvari, narod je tu čitavu lepezu čovjekovog društvenog ispoljavanja sažeo u jednu tvrdnju akskomatske snage koja glasi: čovjek je roba kvarljiva. To zapravo znači da čak i kad u neke društvene okolnosti uđe naoružan sve samim vrlinama, vremenom pokaže svoju nestalnost i sklonost povođenju za onim primalnim instiktima među kojima su grabež i nikad utoljenja glad za gomilanjem najdominantniji. Istorija našeg kretanja „između klanja i oranja“, naročito ova skorija, pruža nebrojene dokaze da sve može da se pokvari, ali ništa kao čovjek.

A ovo „naše“ počelo je prije osam decenija. Došli su iz šume, odrpani, gladni, izranjavani, ali puni slobode i snova o pravdi, socijalnoj i onoj drugoj, jednakosti, brastvu, humanosti… Otjerali su one koji su se bogatili na tuđem znoju ili, kao što bi rekao njihov neprikosnoveni idol i tvorac temeljnog društvenog koncepta, Karl Marks, „izrabljivanja čovjeka po čovjeku“.

Protjerali kralja i otadžbinu a upostavili doživotnog predsjednika i domovinu, proglasili Boga nevažećim, religiju za opijum, a opili se snom raju na zemlji u koji će se stizati isključivo uz partijsku knjižicu, Manifest i Kapital. A onda su ubrzo poskidali šinjele i mantile a šumu zamijenili Dedinjem, Bledom, Igalom… Nepokolebljivi idealisti i zanesenjaci, spremni da sebe daju za druge, brzo su shvatali da su, ipak, sebi najbliži, i postepeno su počeli da liče na one koje su do juče proganjali. Socijalizam po mjeri čovjeka sve je više postajao slika u krivom ogledalu, po mjeri odabranih i izabranih. I krčag je išao na vodu, bušan i sa svih strana načet, sve dok se nije razbio i „otišao niz Pišine strane“, kako bi to rekli staropodgoričani.

A onda su se pojavili oni. Mladi, poletni, zaneseni, spremni da nebo dosegnu, isprave „krive Drine“ i zarđalu društveno – privrednu kompoziciju poguraju novim kolosijekom. Obučeni u iznošene farmerke, izlizane „starke“ i džempere sa rol kragnom i „ve“ izrezom, bili su djeca „loših političara“ koja su obećavala dugo sanjano proljeće koje je trebalo da smijeni turobnu jesen a zaparloženu gerijatriju koja je vonjala na nepotizam, korupciju i nesposobnost, pošalju u istoriju. I krenulo je, vratila se vjera u bolje (i u Boga), vratio se i elan, ali… za kratko. Lister, „Armani“, viski, „marlboro“, skupe destinacije i jeftine ljubavnice, mecedesi, jahte, ljetovanja od Nice do Dubaija… i sve se opet vratilo na staro.Zapravo, na gore, jer prethodnici su ipak nešto i ostavili a ovi su se pokazali kao roj skakavaca koji pustoši sve pred sobom i pretvara u pustinju. Čak ni Bog nije ostao pošteđen jer su htjeli da ga prevedu u svoj „klan“. U koji od tri postojeća, još nije utvrđeno.

Ali, kako ničija nije do zore, nije ni njihova. Jeste da je svaka godina njihovog „gazdovanja“ bila kao sedam gladnih, ali bi i prođe i njihovo. Sa prvim jesenjim lišćem popadaše i oni kao nagnjile kruške i opet se učinje kao da dođoše bolji. A na čelu im samo otjelotvorenje božje poniznosti i bogobojažljivosti, skrušenosti, samarićanske dobrote i vizionarskog proviđenja. Manirom i vokabularom podsjećao je na starozavjetne proroke, a nosio je i oreol miropomazanog i blagoslovenog. Na hljeb da ga namažeš. Ali, „šta je čovjek a mora bit’ čovjek“, rekao bi Vladika Rade. Ne godinu, nego ni mjesec čestito nije sastavio a već je pokazivao da nije onaj kojeg smo primili za svoga i dali mu sebe. Što nije stigao da zgazi – pljunuo je, što nije pljunuo – opsovao je, što ne naruži – prokaza, preobuče se i prezu opanke, odbaci svoje a prigrli „svoje“: sve u svemu, od nečega što je obećavalo – ništa na vidiku. Ili, kao što nalaže zakon matematike: sve što se množi sa nulom, daje nulu, a sa negativom, negativu. Ipak, nešto mu se mora priznati: na brzina kvarenja koju je postigao mogao bi da mu pozavidi i njegov prethodnik sa kojim je, inače, u vrlo trpeljivoj kohabitaciji.

A za njim nahrupila grupa „mladih koji obećavaju“! Nijesu u šinjelima, ali strašno liče, nijesu u „listeru“ i „Armaniju“, ali kao da jesu, ne hule na Boga, ali i ne haju mnogo za njega, za sve su i ni za šta su, kako im kad odgovara, uza svakoga su ali sami sebi su najbliži. Ukravaćeni i uparađeni a još im korijen kupusa zetskog iz dupeta viri (da oprostite zbog korijena)! Htjeli bi i da su građani i svenacionalisti, patriote i „izvršioci naloga“, rodoljupci ali ne i srboljupci, ao zapravo su – srebroljupci. Glume kako predvodniku drže skute i rukave a zapravo ga vodaju kao mečku po vašarima i drže se vlasti kao pijan plota. Uglavnom, jedni te isti, kao jaje jajetu, jednako brzokvareći i dugotrajući u takvom stanju i poimanju stvari kao im i svi prethodnici. S njima nam svako danas liči na juče, a sjutra ne obećava bogzna šta novo.

I da se vratim na početak ove priče. Ako je čovjek mjera svih stvari i ako gordo zvuči (što bih se ja ovako neuk svađao sa Protagorom i Gorkim), onda mjereno ovim „našim“ (od Alekse do Dritana, sa sve Zdravkom u koloni) ispada da su nam ga baš tijesno skrojili. Ali, sve se tješim mišlju da se sve što je tijesno – brzo i opara.