Ćosović: Vjerujem da je Đurišić oslobodio Berane u julu 1941.
1 min read
Interesantno, od konstatacije da je samo bio učesnik Trinaestojulskog ustanka, Ćosović je odjednom vjeruje u ono što je poznato, da je Pavle Đurišić oslobodio Berane u tom ustanku. Na pitanje zašto Mitropolit Amfilohije osim uloge vođe ustanka ne spominje i ostalu biografiju Đurišića, nameće se jedno pitanje vezano za ravnopravne principe ponašanja u društvu i javnosti.
Na primjer- Zašto se prilikom intoniranja državne himne Crne Gore pred poslanicima, sportistima, na TV, ona ne najavljuje ovako:”A sada ustanimo, i odajmo počast himni Crne Gore, čija je dvije strofe napisao Sekula Drljević, službenik Ante Pavelića, zloglasnog poglavnika genocidne NDH?”
Zašto je Đurišić odveo vojsku za Sloveniju, pita Ćosović
Što se tiče prebacivanja Đurišiću zbog povlačenja vojske za Sloveniju te je, navodno, kriv za smrt tih ljudi, Ćosović vjerovatno ne zna za Uredbu o vojnim sudovima, koju je izdao Titov Vrhovni štab u maju 1944.g. Njome je propisano da za presudu protiv neistomišljenika, uključujući i smrtnu, nisu obavezni dokazi: „Kod ustanovljenja istine o djelu i krivnji optuženog sud nije formalno vezan ni za kakva dokazna sredstva, već donosi svoju odluku po slobodnoj oceni“. Zahvaljujući ovom „pravnom aktu“, Ozna je poslije rata u Srbiji ubila 56.000 ljudi, čija su imena i prezimena do danas otkrivena.
Podaci koliko je ljudi, i na koji način, tada likvidirala Ozna javnosti su obelodanjeni u nekadašnjoj zgradi Ozne, Agitpropa, CK KPJ u kojoj je danas Istorijski muzej Srbije. Među njima su bili – sveštenici, đaci, čuveni glumci (poput Ace Cvetkovića), književnici (poput Svetislava Stefanovića), šef Crvenog krsta Petar Zec, brojni profesori univerziteta, domaćice, radnici… Taj broj nije konačan jer su naređenja i arhive Ozne uništavane.
Zar Ćosović i slični zaista misle da su četnici iz Crne Gore imali neki izbor, ili pravo na pravedno suđenje u slučaju da nisu krenuli za Sloveniju? Očigledno je da nisu imali izbor! Ako su poslije rata čak i domaćice, đake i radnike strijeljali pripadnici Ozne, šta su oni mogli očekivati. Sjetimo se samo kako su prošli komunisti u represalijama Ozne, koji su kao “neprijatelji”, iako komunisti, ipak završili na Golom otoku, mnogi bez ikakvog grijeha i krivice!
Manipulacija muslimanskim žrtvama
Radoje Pajović, na čiju knjigu se poziva Ćosović, u svom tekstu je u knjizi o Đurišiću napisao sljedeće:”Prema do sada poznatim i proučenim četničkim dokumentima i poslijeratnim spiskovima jedinice Pavla Đurišića su na području Crne Gore, Sandžaka i Istočne Bosne likvidirale oko 15. 000 Muslimana. Na osnovu mišljenja toga istoričara Ćosović u tekstu rekao: ” U februaru 1943., Đurišićeve snage su napale muslimanska sela u pljevaljskom, čajničkom i fočanskom srezu i tom prilikom je ubijeno 1200 odraslih muškaraca (od kojih je jedan dio bio naoružan) i 8000 žena, đece i staraca.”
Jasno je da su sve te informacije koje je plasirao Pajović, a nekritički prenio Ćosović netačne. Tačna informacija je da prilikom utvrđivanja muslimanskih žrtava za 1943. godinu popisano – u pljevaljskoj opštini (srezu) 1380, za fočansku opštinu (srez) 1043 . za opštinu Čajniče 598- muslimanskih civilinih žrtava, što predstavlja maksimalni broj od 3021 žrtava. Dakle, broj žrtava je trostruko uvećan. Samim tim tvrdnja Pajovića da je Đurišić pobio 15000 muslimana je netačna.
Popisi o žrtvama muslimanskih civila su tačno utvrđeni, i po opštinama, i ukupno, sa imenima i prezimenima, za razliku od nedužnih srpskih i cnogorskih žrtava koje nisu tako revnosno utvrđivane i prebrojane, što je skandalozno. Naime, istoričar dr. Kosta Nikolić je za “Večernje novosti” 15. Januara. 2007. g. predočio javnosti da su bosanski istoričari tokom 1999. g. objavili kljigu sa sa imenima svih nastradalih muslimana u Sandžaku, gdje nisu naveli da je tada stradalo više od 10 000 civila. Znači, nije Šurišić pobio u Sandžaku 15 000 civila, već su ukupne žrtve muslimanskog stanovništva u Sandžaku bile oko 10 000 žrtava. po spiskovima bosanskih istoričara.
Predrag T. Šćepanović- Zločin u Velici
Pajović u u svojim istraživanjima navodi da je od Pavla Đurišića u Bijelom polju poastradalo 1200 muslimana. Rijetko ko navodi da je u toku Drugog svjetskog rata na području Andrijevačkog sreza poginulo je oko 1 500 lica, neboračkog stanovništva, kao žrtve terora Muslimanskih i albanskih milicija. O zločinu u Velici, selu nedaleko od Čakora, malo ko priča, osim Mitropolije crnogorsko primorske.
Predrag T. Šćepanović, publicista, je dao detaljne podatke o zločinu u selu koji se desio 28. jula 1944.g., kada su za oko dva i po sata, koliko je njemačka komanda dozvolila albanskim i Muslimanskim milicijama da izvrše pokolj nad civilima. U tom smislu Šćepanović navodi:”Razlog pokolja je osveta, jer je u borbama oko Malog krša više Andrijevice, koje su trajale oko mjesec dana (krajem juna i tokom jula mjeseca), poginulo 1.274 pripadnika ”Skenderbeg” divizije. Na dan otkrivanja Spomen ploče na Čakoru (1984), revolucionar Miloš Džudović je istakao da je toga dana ubijeno „oko 673 lica od kojih je evidentirano oko 340, među kojima 120 djece“.
Razni hroničari broju ubijenih u Velici pripisuju i brojku od 67 ubijenih stanovnika iz Gornje Ržanice.” U daljemo opisu zločina Šćepanović govori sledeće:”Kum pokolja u Velici bio je po zlu čuveni Sait Šahmanović iz Plava. Njegov otac Mustafa bio je hodža, pa je dobio nadimak Sait Hodža. On je, dan prije pokolja, obavijestio Veličane, ako se neko sjutradan ne nađe u svom domu, da će mu kuća biti spaljena, a onima koji ostanu garantuje se da im se ništa neće dogoditi, već da spreme hranu za vojnike i pomognu pri nošenju materijala za opravku porušenih mostova prema Čakoru. U klanju, dranju i ubijanju posebno se istakao kada je svojim žrtvama u Velici živima vadio oči i srce.
U Velici je u pokolju nedužnog stanovništva učestvovao je i jedan hodža. To je Osman Mula Rastoder, iz Radmanovaca, opština Petnjička, Srez beranski, rođen 1882., koji je bio imam i matičar u Petnjici od 1929. godine. Obavljao je dužnost Mutevlije – predsjednika Džematskog Medžlisa, dok je dekretom uleme Medžlisa iz Skoplja opet postavljen bio za imama matičara u Petnjici. Dokumenta govore da je u vrijeme julskog ustanka 1941., hodža Osman Rastoder iz Petnjice bio je jedan od pomagača italijanskom okupatoru u razbijanju narodnog ustanka u Beranskom srezu. Kao komadant albanskih trupa na sektoru Polica – Turjak organizovao brojne napade na teritoriju Beranskog sreza, poslije julskog ustanka 1941., gdje živi pravoslavno stanovništvo, radi paljenja kuća, pljačkanja i ubijanja nedužnog stanovništva. U poličkim selima Zagrađu i Goraždu zapalio je 54 kuće. Ubijen je od OZNE 1946. godine, kao odmetnik.”
Neproporcionalne žrtve u raznim srezovima
Nema sumnje da je kapetan Pavle Đurišić oslobodio Berane u Trinestojulskom ustanku, jer je to bio zajednički ustanak komunista i monarhista. Niko ne spori da je počinio zločine nad civilnim bošnjačim stanovništvom u određenim srezovima, i to u vidu odmazde za pobijene Srbe u rejonu Sandžaka.
Tačno je da da nema sumnje da je ta odmazda bila neproporcionalna zločinima koji su počinjeni nad Srbima u tim srezovima. Ipak, treba reći da je su u nekim drugim srezovima, npr. Števičkom i Andrijevičom, uglavnom samo Srbi postradali, isti tako neporcionalno, a da nije zabilježena niti jedna jedina muslimanska civilna žrtva u Plavu i Gusinju koju su počinili vojnici Pavla Đurišića.
Upravo je zato jako bitno hronološki utvrditi okolnosti, situacije i ponašanje svih strana koje su učestvovale u sukobu, da bi se mogle neke stvari pojasniti- sa ciljem da se ne nikada više ne ponove.
Uvecanje broja zrtava??? Pa u Srbiji se vec 75 godina prica da je u Jasenovcu ubijeno 700000 Srba, a vec 75. godina se ne moze preci cifra od 85 ubijenih imenom i porezimenom. Takodje se 75 godina pricalo da je u Kragujevcu streljano 7000 Srba,a sada ovi novi pricaju o 2500 hiljade. Tako da ne cudi od koga je nasao da preuvelicava brojke, imao je dobre ucitelje
Kakve budalastine aoo…
Najveca zla na Balkanu su uradili ustase i cetnici, vise nego Turci za 500 god
Tako znači , vojni komandant Sekule Drljevića , nosilac Hitlerovog odlikovanja gvozdenog križa , desna ruka Pircia Birolija , koljač žena , đece i ostale nejači , je “oslobodio Berane” , xe ,xe ,xe .
E svašta li će čovjek čuti od vas posrbica i novo četnika .
I utuvite u tu glavu vise SEKULA DRLJEVIC JE BIO CETNIK,bio.
Sekula Drljević je bio birani crnogorski ustaša, i ništa više! Do kraja života je služio režimu NDH i Anti Paveliću, te su ga crnogorski četnici ubili, na kraju rata, u austrijskom gradu Judenburgu sa njegovom suprugom.
Da, da, kako da ne, sve o džihadistima je izmišljeno, u to se možemo uvjeriti kada svakodnevno na TV gledamo o njihovim zločinima nad nedužnim civilima na Bliskom Istoku, gdje se zvjerstvima upravo ističu “momci” sa ovih područja!
A ja tebi predlažem puno bližu destinaciju jer su tamo rehabilitovani svi vaši zlikovci! A ovo pisanje”mraka” o džihadistima ima drugu namjenu- da ne vidimo da da su nam se četnici razmiljeli po Crnoj Gori i pišu nove izmišljene istorije u kojima nema Crne Gore!
SEKU-RE
: Evo zašto bi trebalo odmah da navalite na slaninu!
Da li vam se događalo da vam se prijede slanina, ali se uvek ustručavate jer mislite da mnogo goji? Sada možete da je jedete do mile volje
Obožavate slaninu ali su vas raznorazne teorije o tome kako je nezdrava i da goji, pomalo udaljile od nje? Ne brinite – mi vam otkrivamo zašto biste baš trebalo da je jedete.
Slanina je jedina hrana koja je istovremeno i slana i slatka
Iako sadrži slano i slatko, odnosno dva ukusa koja su potpuno različita, kada je slanina u pitanju one se savršeno stapaju i čine tu namirnicu iznimno primamljivom.
Nema ugljenih hidrata
Uprskos mišljenju, ne goje masti već ugljeni hidrati. Ishrana s niskim udelom ugljenih hidrata preporučuje se za održavanje telesne težine. Pogrešno je mišljenje i da ugljeni hidrati daju energiju organizmu. Istina je da telo energijom opskrbljuju masti. Stoga, klonite se ugljenih hidrata i navalite na slaninu!
SEKU -RE CRNA GORA JE MOJA DOMOVINA
A TEBE JE BLIŽA SIRIJA
Crnogorci i ostali Srbi
U odnosu Srbije i Crne Gore razlike su samo u državnosti. Reč je o dva istorijska ishodišta podjednako srpske državnosti, a ne i dva etnolingvistički, verski i kulturno različita naroda. Stara Rimska Dioklea, od sedmog veka slovenska Duklja, od jedanaestog srpska Zeta, a od petnaestog još srpskija Crna Gora jeste srpska država uz more, kao što je Raška srpska država u unutrašnjosti. Obe su i prethodnice i naslednice nemanjićkog kraljevstva i carstva, svetosavskog pravoslavlja, iste epske tradicije i zajedničke borbe za oslobođenje i ujedinjenje.
Svi Crnogorci i ostali Srbi govore srpski, pišu ćirilicom, slave slavu i smatraju svojim sve junake i velikane iz svih srpskih zemalja. Jedno od prvih odlikovanja Nikole Tesle, došlo je do kneza, kasnijeg kralja Nikole.
Perfidna zlonamernost
Odnos između Srbije i Crne Gore podseća na odnose nekada surevnjivih kraljevina nemačkog carstva. Pa ipak, niko pametan ne špekuliše o pruskoj, virtemberškoj ili bavarskoj narodnosti, nego su sve to Nemci, kao što su ljudi iz Pijemonta, Toskane ili Napuljske Kampanje podjednako Italijani, i pored znatnih regionalnih razlika.
I u Zeti i u Raškoj došlo je do etnobiološkog stapanja romanizovanih starosedelaca s brojnim slovenskim doseljenicima, ali bez suštinske razlike u etnogenezi Crnogoraca naspram ostalih Srba. Jer, čak ako je posrbljeni etnoamalgam u Zeti isprva i sadržavao više ilirskih, a onaj u Raškoj više tračanskih primesa, sve se to, posle Kosovske bitke, izmešalo i izjednačilo masovnim seobama iz moravsko-vardarskih dolina u planinske vrleti Crne Gore, a otuda, naročito u osamnaestom i devetnaestom veku, natrag u plodnije predele moravske Srbije.
Većina žitelja Beogradskog pašaluka uoči Prvog i Drugog ustanka bila je poreklom iz crnogorsko-hercegovačkih krševa, uključujući i obe srbijanske dinastije – Karađorđeviće iz Vasojevića i Obrenoviće iz Bratonožića. Kažem srbijanske, jer su ove dve i ona na Cetinju, Petrovića – Njegoša, bile istovremeno i podjednako srpske, tj. i Srbijanske i Crnogorske.
Pogrešna dihotomija Srbi (umesto Srbijanci) i Crnogorci je perfidno i zlonamerno smišljena, jer je implicite i pre svake diskusije, namerno razdvajačka. Ako nećete da poverujete meni, pročitajte šta o tome misle ostali naučnici etnolog Jovan Erdeljanović i antropogeograf Jovan Cvijić zovu Crnogorce zetskim, odnosno dinarskim Srbima. Ugledni hrvatski istoričar Ferdo Šišić vidi u starim Dukljanima Srbe, a Ivan Božić smatra zetsko stanovništvo etnički srpskim. Takvo je naučno mišljenje i američkih stručnjaka srpskog porekla – profesora Voje Vučinića, Mihajla Petrovića, Alekse Dragnića i Dimitrija Đorđevića, kao i mnogih naučnika ne srpskog porekla, uključujući i slavnog Čeha Konstantina Jirečeka.
Ima o tome i suprotnih gledišta iako mnogo manje i znatno manje merodavnih. Etnolog Špiro Kulišić i njegova škola neubedljivo “dokazuju” da su vizantijski i domaći izvori iz 11 veka videli u Dukljanima posebnu etničku grupu, različitu, navodno, i od Srba i od Hrvata. Za vreme Drugog svetskog rata, minijaturna manjina ekstremnih crnogorskih separatista Sekule Drljevića fizički je proterana od crnogorskih monarhista Đorđa Lašića i Alekse Dujovića u Hrvatsku Ante Pavelića. Marksistički istoričari dopuštaju da se tobožnja crnogorska narodnost razvila iz šireg srpskog etnosa pod posebnim društveno-istorijskim uslovima. Ivan Milutinović, međutim, svedoči da su čak i neki crnogorski komunisti odbacivali tezu o posebnom crnogorskom etnicitetu kao izveštačenu i štetnu po narodne interese, podvlačeći da Crnogorstvo ne isključuje Srpstvo.
Ma nemoj, Crna Gora ti, kažeš, domovina! A ko još na svijetu mrzi domovinu ka vi crbi Crnu Goru? Kad bi vam nekako moglo bit da je “očistite” od Crnogoraca i nacionalnih manjina onda bi vam tek bila potaman! Bogme taj film nećete ovđe gledat. Pući će vam žalosno i ojađeno četničko srce što vam se ta želja nikad neće ispuniti!
SAMOZA SEKURETA I NJEMU SLIČNE
ISTRAGA (ISTREBLJENJE) POTURICA U CRNOJ GORI
Vidim da se neke turkinje dukljanske pitaju i tvrde da nije bilo nikave istrage poturica (islamizovanih Srba) u Crnoj Gori za vrijeme vladike Danila a sve sa ciljem pridobijanja muslimana za projekat svoje nove “crnogorske nacije”…hoće reći, nijesmo vas mi klali…to su samo bajke. Da li je to tako?
Komunistički istoričari su za vrijeme rahmetli SFRJ pričali da je tako nešto bio samo idealizovani projekat srpskog vladike Petra II Petrovića Njegoša, i da je takozvana ISTRAGA koja se desila na BADNJI DAN bila samo u stihovima ispričana horor bajka.
To su tvrdli naravno samo zarad vještačkog “bratsva i jedinstva” , međutim lako se može utvrditi ako se malo začeprka po prošlosti da je istraga poturica u Crnoj Gori bilo više a ne samo jedna.Zašto?
Današnji takozvani Bošnjaci vrlo ozbiljno shvataju istragu opisanu u GORSKOM VIJENCU i za nju kažu:
“Istraga poturica” kako ce je nazvati Njegos u “Gorskom vijencu” a sto u slobodnijem prijevodu znaci etnicko ciscenje odnosno genocid bio je i ostao kontinuiran proces sve vrijeme naseg suziovota s’ tzv. susjedima.
Gorski vijenac / Istraga poturica odnose se na 1711. godinu uoci Badnje veceri, kada je izvrsena takozvana “israga poturica”, tj. kada je priblizno 1000 Bosnjaka, koliko ih je, prema mjerodavnim dokazima, tada zivjelo na podrucju “Stare Crne Gore” koja se sastojala od svega cetri nahije sa sjedistem u Cetinju, bilo pobijeno ili izbjeglo u Niksic i selo Tudemile kod Bara. Strateg, idejni promotor i izvrsitelj drugog genocida nad Bosnjacima, sada na tlu Crne Gore, bila je pravoslavna Crkva – citaj, vladika Danilo/vladika Njegos.
Za ovu tvrdnju postoje dva nepobitna svedocanstva: prvo, “istraga poturica”, ustvari genocid nad muslimanima se dogada uoci Badnje veceri, dakle najveceg i najsvetijeg hriscanskog praznika, i drugo, taj dogadaj, “istraga poturica” je opjevao vladika – najveci crkveni dostojanstvenik i pjesnik Petar II Petrovic Njegos u Gorskom Vijencu. On je time pruzio ideologiziranu epsku podlogu i paradigmu za sve kasnije genocide nad muslimanima Srbije, Sandzaka, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Tako je Njegos kao najveci srpsko-crnogorski pjesnik i kao vladika, odnosno nosilac najvise vjerske i svjetovne vlasti, opjevao, posvjetio i u najuzvisenije djelo pretvorio genocid ili medunarodni zlocin pod kojim se podrazumjeva svjesno, namjerno i plansko potpuno ili djelimicno unistavanje nacionalnih, etnickih, rasnih ili religijskih grupa. Motiv za izvrsenje genocida su zelje za pljackom i porobljavanjem, rasna, nacionalna i vjerska mrznja i predrasude. Svi ti motivi su opjevani u Gorskom vijencu, a vjersku mrznju prema Bosnjacima Njegos izrice rijecima “’odza rice na Cetinju” i tvdnjom o iskljucivosti izmedju lune i krsta.
Citat je sa novopazarskog foruma na temi o Njegošu i istrazi poturica.
Prema ovakvom stavu takozvanih Bošnjaka, i sam Njegoš je bio ratnohuškački nacionalista i četnik najgore vrste.
Naravno da je Njegoš bio vladika koji je branio svoj srpski narod, i perom i mačem kao i svi vladike prije njega….u tome nema ničega čudnog.
Zato današnjim crnogorskim poturicama dukljanskim neodgovara priča o ISTRAGAMA POTURICA jer bez njih i njihovih glasova ostali bi bez sebe i izgubili bi ovu nakaradnu državu.
Ko ne vjeruje , neka ode do Bara i sela Tuđemili koji se nalaze kada krenete put Rumije…pitajte te muslimane okle su im đedovi i kada doputovali tu.
Što je najsmješnije u čitavoj dukljanskoj priči je i to da današnja državna zastava provizorijuma zvanog Montenegro, je ratna zastava sa dvora kralja Nikole, osvjedočenog Srbina koji je pod tom i tavom zastavom ne jednom ubijao takozvane Bošnjake oslobađajući srpske zemlje. Dakle mogli ste dosta puta vidjeti crnogorsku ratnu zastavu sa kojom danas mlataraju unuci onih poturčenjaka koji poginuše u ratovima protiv Crne Gore i te iste zastave…
Muzej na Cetinju je najveći muzej muslimanskog holokausta na Balkanu…sve sami dokazi kada i na koji način su Crnogorci masakrirali turke i poturčenjake domaće…..
SEKU-RE PROČITAJ DANAŠNJU ŠTAMPU I VIDI OVAJ NASLOV
Braća iz Plava komandanti džihadista u Siriji
PA TI I ANONIMNI ZAPJENITE DA SVI LAŽEMO A I PREDLAŽEM VAM AKO VAM JE TOLIKO STALO DO DŽIHADA POLAKO PA ZA SIRIJU
Dobro vece. Molio bih da neko postavi par informacija o streljanju pripadnika Vucedolske brigade VKJ na Grahovu. Čini mi se da je to bila posljednja teritorija pod kontrolom Jugoslovenske vojske u.o. u Crnoj Gori. Zaista tragična sudbina tih ljudi
To je bar lako. Zamoli ove četnike što klepaju istoriju na kilo pa naruči 200 grama i eto ti nova istorija. Oni sve “znaju” ne brini. Reći će i ono što će biti kroz 300 godina, jer su i vidoviti a i gataju!
Kad se četnici raspišu i počnu blatit svoje glavne i jedine neprijatelje muslimane ispadne da su oni ko bebe u kolijevci nevini a jedini krvnici gori no što su četnici su muslimani! No ne znam koja vam je namjera što na tome sad insistirate. Šta li vam je u primisli!? Ne može vam se vjerovat ni kad spavate. Samo da znate ovđe u Crnoj Gori ni jedan bradonja se neće rehabilitovat. Znamo mi ko ste da nam vi ne objašnjavate!
TOLIKO O REHABILITACIJI MAJMUNE DARVINOV
Milo Đukanović i njegov djed četnički komandant CG Blažo Đukanović
Blažo Đukanović (Lukovo, 26. novembar 1883 — Manastir Ostrog, 17. oktobar 1943) je bio četnički komandant Crne Gore.
Rođen je 1883. godine u selu Lukovo kod Nikšića, a ubijen je 1943. Bio je brigadni general vojske Kraljevine Jugoslavije i četnički vođa u Crnoj Gori tokom Drugog svjetskog rata.
Četnički štab u manastiru Donji Ostrog.
Tokom italijanske okupacije Crne Gore. ubijen je, zajedno sa Bajom Stanišićem, prilikom partizanskog napada na glavni četnički štab u manastiru Ostrog.
Pošto je Milo Đukanović ponosan na svog rođaka i četničkog komandanta dao je svome sinu ime Blažo.
Eto, Anonimni greška u startu! Tim Četnicima nisu glavni i jedini neprijatelji muslimani, jer da jesu, oni bi nakon prvog balkanskog rata uradili isto kao i Bugari i Grci sa svojim nevernicima istog jezika! Ne samo posle prvog svetskog rata nego i posle drugog svetskog rata jer su uvek bili na strani okupatora! Nevernik je nevernik pa kako god! A što se tiče namera koja je u pitanju to je pitanje za tebe! Koja je tvoja namera? Namera ka istini ili ka samoporicanju? A što se tiče verovanja ni kad spavate, pa zar si zaboravio ono – žena laže suze prosipljući, trgovac laže sa smiješkom, niko krupno ka Turčin ne laže! A pitanje rehabilitacije je već za tebe malo teži pojam shvatanja! Sadašnji pravni tretman tzv. Četnika je bio neodrživ jer komunisti su pripisavši sebi status Narodnih oslobodioca pripisali sebi i status Revolucionara! E tu su se mnogo prevairili! Hoćete u Jevropu Partizani? E pa do vagana za gladne crvene brđane treba se malo izvršiti revizija! Nema nastavka priče a bili ste revolucionari! Tako da ovo u Srbiji što je bilo, je prirodan tok stvari! Nije postojala pravna osnova za njegovu likvidaciju i rehabilitovan je! Optužen je za potpuno druge stvari a ne za onu suštinsku da je sarađivao sa Nacistima! Ali gladni vrđani ne shvataju da je pravo nauka a ne juriš!
Lažeš kao i svi četnici!
Koje su najpoznatije bitke izmedju cetnika i Talijana/Nemaca u Crnoj Gori? Ako se nisu tukli sa fasistima, da li su cetnici saradjivali sa Italijanima/Nemcima zbog dobra svog naroda, ili zbog svog licnog interesa? Ako se nisu tukli sa fasistima, kako mogu biti antifasisti?
JIM
EVO NEŠTO DA NAUČIŠ PREPORUČUJEM TI PUT U KOREJU ILI KINU DA USAVRŠIŠ TVOJ NAUČNI SOCIJALIZAM
Ovo su gradovi koje su oslobodili četnici, a ne partizani! (Foto)
Godinama su đaci u Srbiji učili da su Čačak, Kruševac i Gornji Milanovac oslobodili od Nemaca partizani, Ta mesta oslobodili su Dražini četnici.
Srbija i srpski đaci su posle Drugog svetskog rata iz istorije učili da su gradove i mesta poput Loznice, Gornjeg Milanovca, Čačka, Lazarevca, Kruševca i mnogih drugih od Nemaca oslobodili partizani, međutim, Telegraf zajedno s Miloslavom Samardžićem otkriva pravu istinu i dokumentuje je fotografijama, a ona glasi da su sva ta mesta od fašista oslobodili četnici Dragoljuba Draže Mihailovića!
Miloslav Samardžić, autor mnogobrojnih knjiga o četničkom pokretu i Draži Mihailoviću, i Telegraf nakon konkursa da se jave oni koji poseduju sliku Josipa Broza Tita sa narodom u periodu do 1944. godine, na koji se niko nije javio jer takve slike nema, otvaraju novi konkurs: “Navesti makar jedno gradsko naselje koje su partizani oslobodili od Nemaca pre nego što je Staljinova vojska prešla Dunav, 4/5. septembra 1944. godine“. O oslobođenjima posle ovog datuma nema svrhe govoriti kada je reč o partizanima.
Naime, prema autentičnim slikama iz Drugog svetskog rata, koje je u svojim knjigama objavio Miloslav Samardžić, vidi se kako pripadnici četničkog pokreta ulaze u oslobođena mesta od Nemaca, širom Srbije.
Ovoj je spisak gradskih naselja koja su četnici oslobodili od Nemaca:
1. Loznica (31. avgust 1941)
2. Bogatić (1. septembar 1941)
3. Krupanj (4. septembar 1941)
4. Banja Koviljača (6. septembar 1941)
5. Gornji Milanovac (29. septembar 1941)
6. Čačak (1. oktobar 1941)
7. Stragari (4.oktobar 1941)
8. Ljubovija (oktobar 1941)
9. Prijepolje (12. septembar 1943)
10. Priboj (12. septembar 1943)
11. Zvornik (17. septembar 1943)
dobro si ovo postavio ,ja samo ukazujem da se tim osobama ne daje publicitet jer ne zasluzuju,a o spomeniku da ili ne, ne, mislis valjda da neko misli da pita Pircove unuke.
Prema tome vama neka je briga gdje cet sto ilegalno i u pomrcini da srusite kao crkvu na Pardusu,ili ovu spomen plocu u Budvi,o gradnji nijeste nikad olucivali jer ste samo za kardju i rusenje ,tako bi nekaoko iz dosadasnje vase istorije Vlaha trebalo da bude.
Bravo, Zeče, na objektivnosti i nepristrasnoj istorijskoj istini! Tako je objektivno baš sve što pišeš po cio dan na ovom portalu! Ne možeš dakle da shvatiš i svariš ono što Je Ćosović napisao, u stvari prenio pisanje uglednog istoričara, ali ti je na srce munjevito legla “istina” ovog notornog lažova i ostrašćenog srpskog šoviniste i četnika Veselina Popovića koji i ne znam šta je, istoričar nije, čuo sam da je neki priučeni novinar, al ono što je sigurno krvoločni je gibaničar i pozivač na nove zločine i novi genocid nad muslimanima! Smatram da Crna Gora ako je uređena država morala bi sankcionisat ovoliku mržnju i pozivanje na zločine! Ovakvim lažima i izmišljanjima javno poziva ostrašćene Srbe na odmazdu i novi genocid nad unucima i praunucima onih koji su živjeli u toku II svjetskog rata! Ništa od ovoga što je napisao nije istina! Nijesam istoričar ali nijesam ni nepismen da ne znam bitne i najznačajnije istorijske činjenice. U vezi genocidnog zločina u Velici znam da ga je izvršila njemačka vojska koja je pretrpela ogromne gubitke u dolini Lima u borbi s partizanima. U malo su svi stradali ali se jedan dio nekako izvukao i za svoje gubitke naplatio zločinom u Velici. A svi znamo da su Njemci praktikovali u Srbiji odmazdu za svakog ubijenog Njemca strijeljali bi 100 Srba. Ovaj Popović tvrdi da tu nije u opšte bilo Njemaca i svu odgovornost svaljuje samo na muslimane i Albance iz Plava i Gusinja što je van pameti!? Ako je i bilo Albanaca u ostacima NJEMAČKE divizije “Skenderbeg” oficirski (naređujući) kadar je bio njemački, a tu su bili ostaci još puno njemačkih jedinica kao što su djelovi divizije “Princ Eugen” i drugi a bilo je čak i Bugara koji su ratovali na strani fašističke Njemačke! Popović sve to ko bajagi ne zna i zaobilazi ali zna da svoju otrovnu mržnju izlije na komšije muslimane IZMIŠLJAJUĆI potpuno novu istoriju. Ovo ostalo što je pisao kako bi umanjio broj četničkih žrtava a povećao izmišljanjem srpskih je bijedno da bijednije ne može bit. Jer to nije neznanje već zloba i podmećanje! Ako sve ovo radi kako bi mi ovđe rehabilitovali manijačkog krvoloka i ratnog zločinca P. Đurišića,uzaludan mu je posao. Taj film u Crnoj Gori gledat neće!
Seku-ture, izvini što smo se mo Srbi bacali na vaše handžar noževe i tupili vam oštrice našim vratovima, što smo se bacali u jame i pasja groblja koje ste iskopali, što smo verovali našim komšijama muslimanima a oni nas dočekivali na noževe bez pomoći Njemaca ili ti Italijana. Nemoj mi pričati vaše debilne priče o zločinima nekih drugih a ne balija iz naših krajeva, moga đeda nisu ubili i spalili u kući ni Njemci niti Italijani već plavske balije., i ne tupi više da te zamolim.
Pametnome dosta. Uzdravlju.
U nedostatku pravih zločina četnici kao ti pribjegavaju izmišljanju i podvalama! Ništa ti ne vjerujem jer nemaš dokaze za to što pričaš sem da ti se vjeruje na riječ! A šta vrijedi riječ četnika? Eto, sad si izmislio nešto nevjerovatno- da su muslimani pravili pasja groblja!!!??? Siniša, nema šanse da može proći vaša četnička “istina”!
“Seku-ure”, koliko vidim u tekstu se autor poziva na Predraga T. Šćepanovića, i njegovu interpretaciju događaja u Velici. Nije teško bilo naći to na Internetu. Evo linka: http://enovosti.info/index.php/vest/78971-o-zlocinima-drugog-svjetskog-rata-u-polimlju-i-velici#.VWtA6kaSmcx
U tom tekstu se napominju i lica koja su učestvovala u zločinu u Velici. Autor navodi spisak dijela onih koji su učestvovali u tome.
Evo toga segmenta: Avdić Avdo, iz Gusinja. Ag Sadri Aga, iz Đakovice. Alović Dulo, iz Ulcinja, Ahmetović Idriz, iz Gornje Ržanice, Barjaktari Hadži, iz Metohije, Bajram Balija Sakatan, iz Rugove, Beća Sali, iz Metohije, Bulo Non, iz Dolje kod Gusinja. Bučević Bajzit, Bučević Imer, Bučević Ujkan i Bučević Šaćir, iz Gornje Ržanice, Ganić Aljo, iz Plava, Gruda Zajo, iz Gusinja,Duca Braim, iz Pepića kod Plava. Đelović Idriz, iz Novšića, Emini Ajet, iz Kosovske Kamenice (Bušinci), Žuja Šaban, iz Rugove, Zarbinca Sulj, iz Metohije, Ibiši Mustafa, iz Metohije, Jašari Hamdija, iz Metohije, Jusufi Bari, iz Metohije, Kačamaković Medo, iz Plava. Kačar Tahir Faik, iz Ajkobila (Metohija), Luković Emro, iz Meteha kod Plava. Luković Ramiz, iz Plava, Ljuta Sadik, iz Turićevaca kod Sjenice. Novović Alil, iz Gornje Ržanice. Nikočević Saljo, iz Gusinja, Perleši Nua, iz Paskalice kod Peći. Požari Dem Ali, iz Metohije, Rama Sali, iz Rugove, Reka Bajram, iz Metohije, Redža Sali, iz Lipljana, Šaban begov Huso, iz Plava, Redžepagić Šabo, iz Plava, Rugovac Salihov Rustem, iz Gusinja, Rugovac Tahir, iz Gusinja, Sadiku Sulj, iz Kosovske Kamenice, Sveka Osman, iz Peći (Metohija) (Internirao Veličane u Beč), Sediković Barjamov Maljo, iz Lekadžvica (Rugova), Skarep Uzeir, iz Metohije, Suljević Hasan, iz Jasenice (Plav), Tairović Džema, iz Gornje Ržanice. Trpeza Hiset, iz Metohije, Uk Sadik, iz Metohije, Faik Tahir Kačak, iz Metohije, Ferizović Rama, iz Plava (Učestvovao u strašnom zločinu dranja malog Tomislava Vučetića). Ferović Medov Rizo, iz Plava. Ferović Agov Šemso, iz Plava, Hasani Mula Ilijaz, iz Drenice, Camić Jusuf, iz Plava. Cana Selim, iz Drenice, Cecunjanin Rustem, iz Bogajića (Plav), Čelić – Čela Ujkan, iz Akanja kod Gusinja. Šabović Kadrijin Sokol, iz Plava.
Samo da dodam na kraju: Kako vas nije sramota i greota od nevinih žrtava u Velici kojima izmišljate lažne krvnike i dželate a one koji su ih pobili rehabilitujete!. Vi ih na taj način ponovo ubijate. Stidite se vaših pokvarenih namjera. Sram vas i stid bilo za dovijek!
Davno su naši stari rekli da sa glupim se ne treba raspravljati jer će te odvući na svoj teren a oni tu imaju iskustva.
Pametnome dosta. Uzdravlju.
Ti si budala koja je uobrazila da je pametna!
Evo imena nekih osoba koje su počinile zločin u Velici:
Avdić Avdo, iz Gusinja. Ag Sadri Aga, iz Đakovice. Alović Dulo, iz Ulcinja, Ahmetović Idriz, iz Gornje Ržanice, Barjaktari Hadži, iz Metohije, Bajram Balija Sakatan, iz Rugove, Beća Sali, iz Metohije, Bulo Non, iz Dolje kod Gusinja. Bučević Bajzit, Bučević Imer, Bučević Ujkan i Bučević Šaćir, iz Gornje Ržanice, Ganić Aljo, iz Plava, Gruda Zajo, iz Gusinja,Duca Braim, iz Pepića kod Plava. Đelović Idriz, iz Novšića, Emini Ajet, iz Kosovske Kamenice (Bušinci), Žuja Šaban, iz Rugove, Zarbinca Sulj, iz Metohije, Ibiši Mustafa, iz Metohije, Jašari Hamdija, iz Metohije, Jusufi Bari, iz Metohije, Kačamaković Medo, iz Plava. Kačar Tahir Faik, iz Ajkobila (Metohija), Luković Emro, iz Meteha kod Plava. Luković Ramiz, iz Plava, Ljuta Sadik, iz Turićevaca kod Sjenice. Novović Alil, iz Gornje Ržanice. Nikočević Saljo, iz Gusinja, Perleši Nua, iz Paskalice kod Peći. Požari Dem Ali, iz Metohije, Rama Sali, iz Rugove, Reka Bajram, iz Metohije, Redža Sali, iz Lipljana, Šaban begov Huso, iz Plava, Redžepagić Šabo, iz Plava, Rugovac Salihov Rustem, iz Gusinja, Rugovac Tahir, iz Gusinja, Sadiku Sulj, iz Kosovske Kamenice, Sveka Osman, iz Peći (Metohija) (Internirao Veličane u Beč), Sediković Barjamov Maljo, iz Lekadžvica (Rugova), Skarep Uzeir, iz Metohije, Suljević Hasan, iz Jasenice (Plav), Tairović Džema, iz Gornje Ržanice. Trpeza Hiset, iz Metohije, Uk Sadik, iz Metohije, Faik Tahir Kačak, iz Metohije, Ferizović Rama, iz Plava (Učestvovao u strašnom zločinu dranja malog Tomislava Vučetića). Ferović Medov Rizo, iz Plava. Ferović Agov Šemso, iz Plava, Hasani Mula Ilijaz, iz Drenice, Camić Jusuf, iz Plava. Cana Selim, iz Drenice, Cecunjanin Rustem, iz Bogajića (Plav), Čelić – Čela Ujkan, iz Akanja kod Gusinja. Šabović Kadrijin Sokol, iz Plava.
Lažeš dr Majer!
OPET SEKU-RE
RATNI ZLOČINI NAD SRBIMA U SARAJEVU
– Tokom rata, u Bosni, bilo je preko 55.000 Srba (muškaraca, žena i dece) zatočenih po raznim logorima. Raspon godina je bio od beba do staraca. Jednog starca od 89 godina muslimani su uhapsili u Sarajevu i poslali u logor jer je navodno koristio svoj upaljač da navodi rakete.
– Kriminalci su hapsili i terorisali Srbe po Sarajevu. Alija Izetbegović je najgore i najkrvoločnije zločince, muslimanske veroispovesti, puštao iz zatvora i davao im visoke činove u vojsci i policiji kako bi oni predvodili hajku nad srpskim življem.
– Najozloglašeniji logor za Srbe u Sarajevu bio je kasarna Viktor Bubanj.
– Između 8.000 i 10.000 Srba je stradalo samo u Sarajevu. Cele porodice su ubijane samo zato što su Srbi.
– Oko 130.000 Srba je nastradalo u BiH, u periodu od 1991. do 1996.
– Mudžahedini iz različitih islamskih zemalja (naročito arapskih) intenzivno su učestvovali u borbi protiv Srba.
– Zatočeni Srbi su terani da svakog dana, po nekoliko puta, kliču u slavu Alaha, na arapskom jeziku a ukoliko bi odbili ili nisu izgovarali kako treba bili su nemilosrdno prebijani i/ili ubijani.
– Muslimani su dobili naciju 1974. godine, u 1995 su zvanično postali Bošnjaci; a tu se nisu zaustavili već Srbe sad nazivaju Bošnjacima pravoslavne veroispovesti, sa ciljem da u budućnosti Srbima izbrišu svaki trag.
– Za vreme II svetskog rata, ustaše (koje su u stvari bili muslimani) su na podkozarskom području pobili sve srpske muškarce, od male dece do staraca, tako da je prvi regrut otišao u JNA, sa ovog područja tek u 1963. godini.
– Prikriveni cilj Alije Izetbegovića je bio da stvori islamsku zemlju u ovom delu Evrope.
– U 1983. godini Aliji je suđeno zbog njegove islamske deklaracije u kojoj su iznešeni ciljevi i načini muslimanske borbe protiv svih nemuslimana.
– Preko 12.000 mudžahedina došlo u Bosnu iz različitih islamskih zemalja te su odmah dobili bosansko državljanstvo
– Muslimani iz Srbije (naročito iz Raške oblasti) su masovno išli u Bosnu da se bore na strani muslimana a protiv Srba.
– Ceo srpski vojni i politički vrh je uhapšen i poslat u Hag dok se od mislimana nalaze samo nekoliko i to uglavnom znatno nižeg ranga važnosti.
– U Sarajevu je pre civilnog rata bilo 78 džamija a sada ih ima 180.
– Džamija je izgrađena, u Sarajevu, na mestu gde su Srbi masovno sahranjeni.
– Slavko Jovičić je bio zatvoren u pet logora koji su muslimani držali širom Bosne za Srbe. Proveo je skoro pune četiri godine u zatočeništvu i tokom tog vremena je bio stravično
– Nacionalizam i patriotizam su časne i korisne odlike kojima se svi na zapadu ponose a samo kod nas su one proglašene nečim negativnim i nečim čega se samo Srbi moraju stideti.
– Sramota je što su mediji u potpunosti prikrili i izmenili istinu o stradanju i patnji srpskog naroda.
– Najozloglašeniji muslimanski logor u BiH, u kome su držani Srbi je bio “Silos”. To je, u stvari, bio jedan veliki hangar za žito u koji su strpani zatvorenici. Povremeno su među zatvorenike puštani psi koji bi nasrtali na iznemogle i goloruke logoraše, te ih komadali do smrti.
– Pedeset logoraša (Srba) je stradalo pri prokopavanju tunela ispod piste na sarajevskom aerodromu. Sada muslimani prave od toga njihov spomenik, u čast njihove borbe za “nezavisnot”.
– U Sarajevu su, posle rata, sve satrli što je na bilo koji način srpsko. Čak i imena ulica su promenjena. Neke ulice su dobile arapske nazive. Muslimani koji su bili najveći ratni zločinci i počinili najveća zlodela protiv Srba su proglašavani narodnim herojima i po njima su nazvane ulice.
PODSEĆANjE na arnautsko-muslimanske zločine u STAROM RASU i okolini[1]
Drevna Srpska država Raška, sa prestonicom Rasom (u kome je nedavno otkrivena hrišćanska bazilika iz 6. veka, iz vremena kad su se Srbi tu nastanili), sa Nemanjinom krstionicom u Petro-pavlovoj crkvi i Đurđevim Stupovima i Sopoćanima, ovih je dana opet ugrožena pokušajima ponovne arnautsko-muslimanske okupacije.
Bili smo zaista svi zapanjeni onim što se 29. jula 1990.g. zbilo u Novom Pazaru, na gradskom stadionu, prilikom održavanja izrazito anti-srpskog skupa sandžačkih muslimana (preko 30.000), uz prisustvo i podršku i Kosovskih Šiptara i bosanskih muslimana. Javnosti je već poznato šta je sve tom prilikom u Novom Pazaru rečeno, zato nećemo ponavljati to brutalno podsećanje na doba turske i arnautsko-fašističke okupacije. Jedino napominjemo reči Adila Zulfikarpašića, da bismo od njih počeli ovo naše tužno podsećanje. Posle novopazarskog muslimana Sulejmana Ugljanina, ovaj sarajevski musliman je rekao: “Muslimane u Sandžaku za vreme drugog svetskog rata spasla su braća sa Kosova”, misleći svakako na arnautske baliste. U sledećim redovima hoćemo samo da podsetimo kakvo je bilo to “bratsko” muslimansko “spasavanje” i kako su u njemu prošli Srbi starosedeoci drevne Srpske Raške.
Posle oslobođenja Stare Srbije u Balkanskom ratu 1912.g. i posle oslobođenja u Prvom svetskom ratu 1918. godine, mnogi muslimani su još uvek hteli da na svaki način povrate turska vremena okupacije u Staroj Srbiji – Kosovu i Metohiji i Staroj Raškoj. Navodim o tome samo jedan podatak iz lista “Politike” iz 1921. godine (br. 4718, od 12. juna):
“Iz dana u dan sve češće stižu “Politici” iz svih krajeva Stare Srbije žalbe, jauci i preklinjanja za pomoć. Naši stari dopisnici iz vremena pre 1912. godine, i novi još mnogobrojniji, krvava srca ispisuju crnu hroniku istrebljivanja Srba u tim krajevima. Razlika je samo u tome što su oni tada, do jeseni 1912. godine, živeli u nadi – čekali su oslobođenje, i što smo mi tada mogli Turskoj objaviti rat, da bi sprečili dalji pokolj našeg naroda. Adanas? Danas ko bi smeo objaviti rat našim podanicima muslimanskim zlikovcima?”
Došao je II svetski rat, 1941. godina. U četvrtak 17. aprila 1941. g., sa kapitulacijom Jugoslavije, u Novi Pazar su ušli Nemci dočekani trijumfalno od mase Arnauta s Kosova i Muslimana iz Sandžaka, sa zastavama s kukastim krstovima i Hitlerovim slikama, i sa paradom šiptarsko-muslimanske dece u fesovima i s kukastim krstovima.
Nemci su tada uzeli vlast u Sandžaku i odmah su je predali isključivo Albancima i muslimanima. Novi Pazar i Sandžak “spašeni su” pripajanjem “Velikoj Albaniji”. Vlast u Novom Pazaru i srezu Deževskom preuzeli su Daca Ahmed i Aćif Hadžiahmetbegović. Nove vlasti, s albanskom žandarmerijom i naoružanim muslimanskim pljačkaškim grupama, počeli su to, nedavno u Novom Pazaru slavljeno, “spasavanje”.
Jedan očevidac, srpski oficir Jugoslovenske vojske, svedoči šta je tada video u Novom Pazaru: “Pravu strahotu videli smo u Novom Pazaru, koji je sav bio iskićen kukastim krstovima. Poslao sam jednog vojnika, bez bluze naravno, bez oznake, bez šajkače, da vidi šta se dešava u varoši. Vratio se i kaže: na svakoj banderi, sa jedne i sa druge strane, vise obešeni Srbi. E sada ja vas pitam, ja koji sam ne odobravam smrtnu kaznu: da vidite oca obešenog, ili brata, šta biste činili? Ko bi vam mogao narediti da se ne svetite onome koji je ubio vaše ukućane?” (Nin, 27. jul 1990, str. 50). Ovaj srpski oficir otišao je u četnike, i borio se protiv tog zla.
Jedan drugi svedok očevidac svedoči da je, u jesen 1941. godine, video na ogradi manastira Sopoćana: na svakom kocu po jedna nabijena srpska glava. Sopoćanska monahinja Katarina Jovanović izjavila je i potpisala doslovno (dokumenat u Arhivu Sv. Sinoda):
SEKU-RE UBIĆE TE MRŽNJA NEMOJ TO DA RADIŠ
“Ubijena je sestra monahinja Pelagija i opljačkan manastir Sopoćani.
Ubice sestre Pelagije su muslimani Biko i Deka Dreševići, Desta i Ćamil Dukađinac, svi iz sela Glogovića, opštine Delimeđske, srez Štavnički, Tutin. Ubistvo su izvršili 29. X 1941. godine u 4 časa po podne. Pljačkaši manastira Sopoćana su: Amir Pajovac, Jusa, Asan, Avda Dolovci, Ađa, Irma, Amo Dolovci, svi iz sela Škrelja, opštine Delimeđske, srez Štavnički, Tutin. I još: Imro, Suljo, Smajo Murići, Afis, Jusuf Šiljan Graovci – Ajkovići. Meja Meljanović, Anda, Azbo Rašovići, Murat Leković, svi iz sela Glogovika, opštine Delimeđske. Bajra, Ubro Brnjačani, Ajro Almazović, iz Marovine, opštine Sopoćanske. Mamin Crnjašanin, Sebečeva, opštine Sopoćanske, srez Deževski, Novi Pazar. Pljačka manastira je učinjena 29. XI1941. godine, u 10 časova noću. Izjavili su da su poslati od prefekta Novopazarskog Dace Ahmeda da pregledaju prostorije manastirske. Nas (u manastiru) su bili optužili da se kod nas skrivaju “banditi”. Poznavajući ih kao žandarme načelnikove, otvorili smo im (manastirsku kapiju). Kada su ušli, unutra nisu tražili “bandite”, već su preduzeli pljačku i sve su odneli. Sestra Katarina Jovanovića s.r.”
(U dokumentu sledi spisak od 10 kucanih stranica gde se detaljno nabrajaju učinjene štete i pljačke u Manastirskoj crkvi i konaku, što su arnautsko-muslimanski fašisti učinili takmičeći se valjda u zlodelima i pljačkama nad Srbima i srpskim Svetinjama sa “braćom” svojom, hrvatskim ustašama u isto doba).
Nešto pre toga, jedan drugi svedok iz tada albanizovanog i pomuslimanjenog Sandžaka (bivši tamo sreski načelnik, čije ime u dokumentu u Arhivu Sv.Sinoda nije čitljivo) svedoči: “U Novom Pazaru su svi viđeniji ljudi (Srbi) sa sela streljani. Albanske vlasti su u ovom mestu grozno postupale sa našim (srpskim) življem. Građani su hapšeni, zlostavljani i ucenjivani. Rođeni brat Nestora iz Brnjaka, srez Štavnički, streljan je među ostalima. Njemu su pre streljanja nekoliko dana vršili nuždu u usta! Novac i sve pokretne stvari oduziman je našem življu pod pretnjom oružja. Vođe i naredbodavci svih nedela prema našem življu bili su: Aćif Hadžiahmetović, bivši narodni poslanik; Ahmed Daca, bivši blagajnik banke; Azem Adžović, bivši komandir žandarmerijske čete u penziji; Osman Dženefendić, obućar, svi iz Novog Pazara, i Džafer Deva iz Kosovske Mitrovice”.
Ova imena i njihova zlodela najbolje govore ko je i kako to “spasavao” muslimansku “braću” u tada okupiranom i albanizovanom Sandžaku. Bili su to sandžački muslimani i njihovi “spasioci”, Arnauti s Kosova i Metohije, koji su, poput svojih saradnika i saučesnika u genocidu nad Srpskim narodom – hrvatsko-muslimanskih ustaša u zloglasnoj Endehaziji, koja se upravo preko tada arnautsko-muslimanskog Sancaka povezivala sa isto tako zločinačkom “Velikom Albanijom” ostvarivanom u to vreme na kosovskoj Golgoti Srpskog naroda. Delegacija od 5 muslimana iz Novog Pazara išla je tada, krajem juna 1941, kod Pavelića u Zagreb, moleći Poglavnika da se “Sancak uključi u Nezavisnu Državu Hrvatsku”. Naoružane arbanaške bande balista i naoružane pljačkaške i ubilačke muslimanske grupe, okupljene tada oko Bika Dreševića operisale su tada po Staroj Srbiji. Kako su “spasonosno” operisale ove krvave “trojke” balista i muslimana po poturčenom i fašiziranom Sancaku, vidi se i iz toga što su u srpskoj pravoslavnoj crkvi u Tutinu, na dan 21. februara 1942.g., za vreme bogosluženja, u samom hramu u odeždama ubili dvojicu srpskih sveštenika, Uroša Popovića, paroha Dobrinjskog, i Luku Popovića, paroha Suvodolskog, i sa njima takođe njihovog crkvenjaka Srbina, u crkvi u Tutinu.
Navodimo i svedočenje još jednog očevidca iz tog vremena, Velimira Butrića, iz Sjenice, koji je izbegao za Beograd 18. oktobra 1943, a bio je svedok arnautsko-muslimanskih strahota i zločina nad Srpskim narodom u njegovoj matičnoj zemlji (koju su Osmanlije kasnije nazvali “Novopazarski Sandžak”, za kojim vremenima neki opet imaju nostalgiju):
“Od 11. novembra 1942. godine bio sam u Sjenici, gde sam ostao sve do mojeg odlaska za Beograd (18. X 1943)… Mesto Sjenica imalo je oko 5.000 stanovnika. Od toga je oko 1.000 Srba, ostalo su Arnauti i muslimani. U okolini je bilo oko jedne trećine Srba i dve trećine Arnauta i muslimana. Srbi u Sjeničkom srezu bili su starosedeoci. Do meseca februara 1943. godine sva srpska sela u Sjeničkom srezu bila su sačuvana. U mesecu februaru 1943. godine zapalili su Arnauti i muslimani srpsko selo Buđevo. Narod iz ovog sela sklonio se je u druga srpska sela. Posle toga vladao je uglavnom mir i red sve do kapitulacije Italije. Na 9. septembra 1943. godine, a nakon kapitulacije Italije, preuzeli su Arnauti i muslimani punu vlast u svoje ruke. Odmah su nastala hapšenja uglednijih Srba iz Sjenice. Taj dan i sledećih dana uhapšeni su: Gredić Vukašin, upravnik tkaonice ćilima; Potapov Ilija, upravnik stočarske stanice; Kališanin, zemljoradnik; Ivković Marko, penzioner, i njegov sin Radenko; Vulović Radiša, trgovac; Bukumirović Špiro, trgovac, te još mnogi drugi. Među ovim Srbima bio sam i ja uhapšen. Uveče su dolazili k nama u zatvor arnautski i muslimanski vojnici i zlostavljali nas. Za to vreme i mene su tri puta tukli. Udarali su me kundacima, a jednom su me udarili i flašom po glavi. Ja sam na 18. oktobra 1943. godine pušten na slobodu. Nekoji od zatvorenih Srba izvedeni su iz zatvora i ubijeni u selu Štavlju, koje je udaljeno 12 km od Sjenice. Ubijeni su: Ivković Marko, penzioner, i njegov sin Radenko, te Kališanin, zemljoradnik. Neki drugi su pušteni iz zatvora, a nekoji su iza mene još ostali u zatvoru. Na 12. septembra 1943. godine napali su Srbe Arnauti i muslimani, koje su pljačkali i palili. Sa pljačkom i paležom nastavili i sledećih dana. Za vreme mojeg boravka u Sjenici popaljena su i opljačkana sledeća srpska sela: Štavalj, Goguti, Šumure, Gojno, Čedovo i Dragojlovići. Sva se ova sela nalaze u Sjeničkom srezu. Narod ovih sela pobegao je preko granice u Srbiju (Nedićevu). Mnogo Srba iz ovih sela poginulo je od Arnauta i muslimana. Naročito su mnogo stradale žene i deca. Govori se da je od 9. septembra 1943. godine pa na ovamo ubijeno od Arnauta i muslimana u Sjeničkom srezu oko 300 Srba. Arnaute i muslimane je predvodio u napadaju na Srbe Prašević Ćamil, koji sada vrši dužnost kapetana u albanskoj vojsci, a šta je bio pre toga nije mi poznato. Druge Arnaute i muslimane po imenu ne poznajem, ali znam da su svi Arnauti i muslimani neprijateljski raspoloženi prema Srbima. Pošto sam video da mi je život u opasnosti, odlučio sam da pobegnem u Srbiju”. (Izjava od 22. oktobra 1943. pred Komesarijatom za izbeglice u Beogradu).
Ovom potresnom svedočenju očevidca zlodela nad Srbima arnautsko-muslimanskih “spasioca”, tj. zločinaca (koje kazivanje je skoro identično tadašnjim svedočenjima Srba izbeglica iz zločinačke Endehazije), nije potreban nikakav komentar. Dodaćemo samo još neke podatke o paljenju ovde spomenutog srpskog sela Buđeva kod Sjenice (koje mi je podatke dao đakon Mitar Novčić, član jedne od preživelih porodica toga sela): “Selo Buđevo se nalazi na samoj Pešterskoj visoravni, i u njemu od pamtiveka žive isključivo Srbi. U toku II svetskog rata selo je mnogo postradalo od jednog dela muslimana. Iako je selo relativno malo, brojalo je do 80 domaćinstava. Od muslimana su ubijani bez razlike i deca i žene i odrasli… Pošto muslimani nisu mogli samostalno da unište selo, pozvali su u pomoć i jednu nemačku jedinicu. Buđevci se nisu mogli suprotstaviti jačem od sebe, pa su počeli organizovano da se povlače preko planine Giljeve, a u pravcu srpskih sela Crne Gore. Pošto je napad na selo unapred isplaniran, muslimani su još u toku noći napravili zasede znajući da se Srbi mogu povlačiti ovim pravcem, i sve koje su mogli da ubiju, ubili su. Tako je poginuo i jedan dečak iz porodice Matovića, bežeći sam bez igde ikoga. Neki su i živi pohvatani i na najgori način ubijeni i bačeni u pećine. Onaj deo naroda, većinom majke sa malom decom, kao što je bila i Stanisava Novčić sa četvoro male dece, zatim starije i bolesne osobe, koje nisu uspele da se na vreme povuku – a što je bila i neka njihova sreća – pokupljeni su od muslimana i dovedeni pred školu na streljanje. Među njima je bila i učiteljica Marković, koja je znala nemački jezik. Ona je ustala ispred naroda, a bilo je oko 50 duša, i rekla Nemcima da oni potpuno nevini stradaju, što je nemački komandant i poverovao i oslobodio ih streljanja. Morao je da odredi nemačke vojnike da ih kao straža doprate, preko muslimanskih sela, do onih sela u kojima živi srpski živalj. Onaj treći deo naroda iz Buđeva, koji nije ni pokušao da pobegne a nije ni doveden pred Nemce, bio je od muslimana pobijen. Tako je ubijeno i dvoje blizančadi, koji su tek bili rođeni, stari svega 24 sata. Ubijeni su i neki starci, koji su bili bolesni i nepokretni. Pre ovoga, za Buđevčane tragičnog dana (februara 1943. godine) izvršen je strašan vandalizam nad Đukom Savić, na taj način što je od muslimana kamenovana na domaku sela, vraćajući se iz vodenice, i tu je ostala na mestu mrtva. Posle ove tragedije balisti i muslimani su selo Buđevo potpuno uništili, kuće i sve ostale zgrade su spalili, imovinu Srba opljačkali, i svu stoku odjavili” (=oterali).
Jedan drugi dokumenat iz rata (sačuvan u Arhivu Jugoslavije, u materijalu Komesarijata za izbeglice) kaže za Sandžak:
,,1) U metežu koji je nastao tokom meseca maja 1943. godine u srezu Sjeničkom i Bjelopoljskom popaljeno je (od muslimana i balista) i tim uništeno i opljačkano 30 srpskih sela u opštinama: Barskoj, Buđevskoj, Trebinjskoj, Dristkoj i Rastopskoj. 2) U bekstvu iz ovog meteža, a pod zaštitom nemačkih vojnika, našlo je utočište 2.000 izbeglica u opštini Štavaljskoj – pogranična opština u kojoj je dominirala vlast Nemaca sa srpske granice. 3) Docnije, zadesila je ista sudbina i Štavaljsku opštinu iz koje su, kako njeni građani, tako i izbeglice, prebegli na srpsku teritoriju (Nedićevu) – jedan deo put Ivanjice, a drugi za srez Deževski i Studenički”. Dokument dalje pod 4) opisuje paljenje sela Buđevo, i pod 5) ubistvo u Tutinskoj crkvi “na samom bogosluženju u odeždama” dva srpska sveštenika i crkvenjaka, pa nastavlja: “Istoga dana izvršena su još mnoga ubistva Srba u Tutinu i njegovoj okolini. Vođa bande, koja je ova zverstva počinila, bio je Ćamil Dukađinac. On je sa svojim društvom u selu Šaronjima jednoga dana ubio 14 muškaraca, odveo dve najlepše devojke i opljačkao grdnu imovinu dotičnog srpskog sela. 6) Juna meseca (1943) u selu Pope, popaljeno je 7 srpskih kuća sa oko 30 sporednih zgrada. U tom požaru izgorelo je 9 nejakih čeljadi usled toga što nisu uspeli da blagovremeno pre napada budu izvučeni za bekstvo… 7) U selu Dolo ubijeno je takođe troje, a jedan lakše ranjen. U napadu je izvršena pljačka celokupne imovine. 8) U selu Lukavici vršene su takođe pljačke, kojom prilikom je ubijeno 5 ljudi (Srba). 9) U selu Ostrovici izvršen je napad, opljačkano je selo, ubijena su 3 muškarca i odvedene 2 devojke. 10) Napad je vršen i na selo Veliko Polje, gde su ubijena 2 čoveka, jedna žena i dvoje dece i popaljeno mnogo kuća. 11) U selu Gnila popaljeno je nekoliko kuća i ubijena su dva muškarca i jedna žena. 12) U Srpskom Mojstilu u napadu za jedan dan ubijeno je 28 ljudi i 1 žena. Pljačka je izvršena u velikom obimu i popaljeno je mnogo domova. 13) U selu Suvom Dolu poginulo je 15 ljudi, nekoliko je ranjeno i odvedene su 4 devojke. 14) Selo Duleba i selo Dobrinje napadana su i popaljena i u njima je ubijeno po nekoliko ljudi (Srba). Ovakvih sličnih slučajeva i primera ima mnogo i u drugim selima srpskim”. (Dokument objavio Rastislav Petrović, Zavera protiv Srba, Bgd. 1990, str. 15-89).
I ovde ćemo izostaviti naš komentar, kao što izostavljamo da sada govorimo i o zločinima onih muslimana i Arnauta koji su bili u nacističkim SS divizijama po Kosmetu, Sandžaku, Bosni itd. Navešćemo, za kraj, još jedno svedočenje. To je kazivanje penzionera Miroslava Radovića, tokom rata dečaka (rođen 1928. u selu Gradac kod istoimenog manastira, na domaku Deževskog sreza i Sandžaka, tj. Stare Raške). Evo kako je on doživeo arnautsko-muslimansko “spasavanje” u Sandžaku tokom okupacije:
“Selo Gradac je udaljeno od Novog Pazara 30 km, a od Raške samo 21 km. Sredinom 1941.g., kad je došlo do masovnog ustanka (četnika) u Srbiji, udruženi muslimani i Šiptari, naoružani od Nemaca, krenuli su u paljevinu i pljačku srpskih sela, kako u Sandžaku, tako i prema mom selu. Uništavali su sve pred sobom. Kad su došli na 7 km od Gradca, moj otac (sveštenik) poslao me je da zvonim na crkvena zvona na uzbunu. Sa 12 godina potezao sam konopac zvona, čitav sat. Na to se u selu skupilo sve odraslo, jer se preko brda videlo crveno nebo od zapaljenih srpskih domaćinstava u Deževskom srezu. U međuvremenu, niz planinu tekla je reka Srba izbeglica. Bila je to užasna slika. Strah i panika videla se na svakom licu… Srbi u selu, izvadivši oružje iz skrovišta, organizovali su narod na otpor i noću je krenula naoružana masa, podeljena na čete i vodove. Koalicija Šiptara i muslimana bila je oterana do Novog Pazara. Selo je spaseno. Izbeglice su se razmestile po seoskim domaćinstvima, i tu su i dočekali oslobođenje. Pljačkaši (balisti i muslimani) bili su se privukli Raški na samo 3 kilometra. Grad je spasao Mašan Đurović sa 500 Topličana u poslednjem trenutku. Istovremeno u naše selo su došli i izbeglice Srbi sa Kosova, bez igde ičega. Našli su sklonište po celom srezu Studeničkom”.
Svedok dalje detaljno opisuje odvođenje Srba iz Sandžaka u Pazar i Mitrovicu, gde su svi zatvoreni “kao taoci”, i najvećim brojem poubijani, među njima i nekoliko srpskih sveštenika. Između ostaloga kaže: “Kad je nastalo opšte hapšenje i ubijanje Srba u Novom Pazaru, među drugim Srbima stradala je na jeziv način i porodica Raković. U kuću su jednog dana upali balisti i muslimani, s noževima i puškama, ubice. Tražili su sina od 18 godina. Otac, majka i ćerka, pokušali su da ih umire, da kažu da sin nije tu. Kad su počeli da muče oca, sin se javio, bio je skriven na tavanu. Razularena rulja Arnauta i muslimana na najbesomučniji način, pred ocem, majkom i sestrom isekli su ga na komade. Otac i majka se nikada više nisu oporavili od šoka koji su tada doživeli. Vegetirali su do kraja svog života… Moj otac (sveštenik) je 1942. godine proveo 3 meseca kao taoc u zatvoru u Kosovskoj Mitrovici. Za to vreme slušao je svake noći oko ponoći streljanje nedužnih Srba, po nekoj proceni zatvorenika po 2030 svake noći. Iz robijašnice su ga izvukli prijatelji Srbi iz Kosovske Mitrovice. Svake nedelje kroz selo Gradac prolazile su svakakve kaznene ekspedicije, i za sobom su ostavljale pravu pustoš. Ljudi su nalazili spas u susednim planinama, po urvinama i pećinama. Dve godine nisam video krevet. Spavao sam na goloj zemlji ili hladnom pećinskom kamenu. Kad je Nemačka kapitulirala i kad smo se vratili normalnom životu, mesec dana sam spavao na patosu, jer mi je krevet bio previše mekan. A sloboda je došla ne za sve jednako (podvlačenje naše – A.j.).., Posle oslobođenja, partizanska vojska vršljala je po svim selima, gonila je ostatke četnika i njihove jatake. Svaki je seljak mogao da bude optužen bez suđena da “održava veze sa odmetnicima”. Tako je i moj otac (sveštenik) stradao… Tri oficira partizana tukla su ga celu noć da prizna da “održava vezu” sa Velizarom Simićem, četničkim komandantom, koji se krio negde po Goliji planini. Da ironija bude veća, tog Velizara Simića uhvatili su pre nedelju dana i držali ga zatvorenog u manastiru Studenici. Kurir je ujutru doneo Simićevu izjavu da sveštenika Radovića nije video pune 3 godine. Na kraju su partizani rekli mojoj majci: “Bila je greška”. Oca su dovezli seljaci na kolima do kuće istoga dana po podne… Kad sam ga video, rekao mi je: “Sine, ubiše me (komunisti), ni krivog, ni dužnog…” U duši mi je bila pustoš. Takvu istu pustoš video sam i kod Srba izbeglica sa Kosova. Svi smo je zajedno preživljavali kad je došla naredba nove Titove vlasti da se Kosovske izbeglice ne mogu vratiti u svoje domove na Kosovo. Taj bol ne može da se opiše. Može se samo doživeti i da ga čovek nosi celog života kao žuč u grlu. Četiri godine izgnanstva, beskućništva, gladi, patnje, stradanja, i na kraju, kad je svima došlo oslobođenje, njima se nudi pakao – da se i dalje potucaju po svetu, a u njihovim kućama, na njihovim imanjima, šepure se ubice (Arnauti) njihovih najdražih! U oslobođenoj zemlji, saradnici okupatora i ubice zaštićeni su zakonom, a stradalnici su ispali krivci”
IZMIŠLJOTINE i SAMO IZMIŠLJOTINE
Izmišljotinje nemaju prolivenu krv a ove imaju i imena i prezimena pored prolivene krvi!
Ivane, nad njima je izvršen još veći grijeh što se nijesu imenovali pravi ubice no neki drugi, a prave ubice su navodno spasile jednu đevojčicu!
No, u laži su kratke noge. Istoriju ne mogu pisat oni koji je namjerno izvrću kako bi krivicu natovarili na one koji njma nijesu simpatični! To je u vašem krugu zauzelo toliko maha da jednostavno nema niđe istine! Jednog dana kad budete imali potrebu da stvarno kažete istinu, vjerovat će vam se ko onom čobaninu što je zajebavao svoje seljane pozivajući na lažnu uzbunu da su mu vukovi napali ovce! Ali, pošto ti se sviđaju te lažne i izmišljene “istine” koje pišu razni priučeni novinari i dokoni ostrašćeni penzioneri samo nastavi!
Slušaj Veličane, svedoke pokolja, pa onda pričaj.
Nije đeneral Mihailović naredio zbjeg preko NDH. Suprotno je bilo. Major Đurišić se oglušio i uprkos čičinoj zabrani krenuo u avanturu koja se tragično završila
Mogu da razumije iznosenje istoriskih dokumenata i istina po bilo kom osnovu koje su se desile kod nas u Drugom ratu.
Nemogu da shvatim da neko ozbiljno shavta ovu osobu i njegovo pisanje po bilo kom sonovu,zasto mu dajte sto manje prosta ako uopste tereba vise, jer je bespredmetno raspravljati o,Cosovicu Rastoderu i drustvu koji nijesu ni seoski istoricari a kamoli neki istoricari o kojima bi se diskutovali.
Njihova pisanja neka ostanu njihova,a ako portal ima koja saznanja koja su stvarno utemeljena na istoriskim dokumentima po bilo kom osnovu vezani za Crnu Goru treba ih obajviti,ali ne vise Cosovica i njegovo skrabanje koje ionako ne cita niko nego njih pet sest ,a ovim objavljivanjem se daje samo buplicitet necmu sto je za bilo koga nevazno a za paravu istorisku nauku u svakom slucaju irelevantno po svim osnovama.