Čitav rat i čitav mir

Piše: Želidrag Nikčević

Nastupajući na nedavnom velikom ekonomskom forumu u Petrogradu, francuski predsjednik Emanuel Makron citirao je riječi Dostojevskog o Aleksandru Puškinu, izgovorene 1880. na sjednici Društva ljubitelja slovenske pismenosti, u čast otkrića Puškinovog spomenika. „Ja sam uvjeren da su naše države zainteresovane za izgradnju, iskoristiću riječi Dostojevskog iz njegove besjede o Puškinu, istinske osnove za izmirenje svih evropskih protivrječnosti“ – izrecitovao je Makron. Načitan čovjek, nema šta. I nije sam.

Da podsjetimo, Hilari Klinton nedavno je priznala da je knjiga „Braća Karamazovi“ mnogo uticala na nju u mladosti, i da ju je od tada više puta iščitavala. „Njen duboki psihologizam, u kombinaciji sa finim političkim nijansama, prosto je neuporediv“ – filozofira Hilari. Ipak je to veliki napredak u odnosu na legendarnog glupaka Džordža Buša mlađeg, koji je kao glavni dokaz svoje intelektualne snage ponosno isticao činjenicu da je pročitao – pazite – „čitav Rat i mir“!

Nema sumnje, za sve zapadnjake koji izučavaju Rusiju – od političara i profesora do saradnika obavještajnih službi – ruska književnost je od neprocjenjivog značaja. A rezultati su sve gori. Zašto je to tako?

Ugledni američki časopis „Foreign Policy“ nedavno je objavio opširan članak pod provokativnim naslovom: „Ruska književnost je mrtva?“ U najkraćem, poenta analize mogla bi se svesti na tvrdnju da su savremeni ruski pisci prilično „otanjili“. Posljednje genijalne knjige koje dolaze iz tog pravca bile su „Doktor Živago“ i „Arhipelag Gulag“, a od tada se na ruskoj sceni nije pojavilo ništa zanimljivo. Gdje je nova Nataša Rostova? Gdje je novi Jurij Živago? – pita se zabrinuti i „dobronamjerni“ analitičar.

„U devedesetim godinama na Zapadu su sve rusko primali sa simpatijama, zato što je svijet tada u Rusiju polagao velike nade. Mi smo mislili da će se Rusija reintegrisati u evropski kontekst. Međutim, Rusija se postepeno vratila u prošlost“.

U daljem tekstu, nekakav američki autoritet iz Dalasa direktno hvata bika za rogove: stvar je u tome što su Amerikanci navikli da u ruskoj književnosti traže velike ideje i otkrovenja – a njih tu više nema. Autor članka mu priskače u pomoć i kaže da su čitaoci ranije u ruskoj književnosti pronalazili dragocjene životne modele i životnu filozofiju, od pisaca su očekivali da njihov život bude dublji nego život običnih smrtnika, a danas je sve drukčije. Utješni finalni akord glasi ovako: „U Rusiji je makar očuvano pravo na publikovanje. U poređenju sa prethodnim vjekovima posljednje 23 godine bile su relativno slobodne od cenzure. I mada Rusija danas ulazi u novi krug totalitarnih pritisaka, pisci neće propustiti da dokumentuju svaki okretaj zavrtnja, a najbolji od njih će postati tvorci klasike“.

Dakle, savremenim ruskim piscima sugeriše se kako da se probiju na svjetsko tržište. Dokumentujte okretaje zavrtnja, idioti! Pišite o tome kako vam je strašno da živite pod novim talasom totalitarizma, i nekadašnja velika ruska književnost ponovo će se roditi! Svijetu je potreban novi „Arhipelag Gulag“!

Šta osim Gulaga (i Nobela) može zaslužiti pažnju Zapada? Zanimljiv odgovor nudi Lav Pirogov, danas jedan od najboljih ruskih kritičara. On piše kako mu je nedavno došla do ruku publikacija u kojoj se govori baš o tome: zašto se na Zapadu zanimaju za rusku književnost, i to sa pozivom na mišljenje nekog zarobljenog oficira Vermahta (!), analitičara, koji se bavi „izučavanjem ruske duše“. Taj ekspert ovako vidi problem: ruska književnost je za Njemce uvijek bila izvor podataka o stanju borbenog duha pretpostavljenog protivnika. (Tvrdnja previše lijepa da bi bila istinita, kaže Pirogov, mada se od romantičnih Njemaca s njihovim Vagnerom i Lorelaj svašta može očekivati.) I eto, taj Njemac se žali: vi Rusi poispisivaste tolike romane o čudacima i bolesnicima, o svakakvim grozničavim idiotima i „suvišnim ljudima“, pogruženim u gledanje vlastitog pupka, i zato smo mi, naivna gospoda, njemački oficiri, pomislili da ste vi slabići. Međutim, vi ste nas prevarili! Vi, svinje, namjerno niste pisali o vašim gigantskim postrojenjima, o jurišima petoljetki, o neviđenim žrtvama na koje je spreman vaš narod, i to u ime maglovitih i nedostižnih ciljeva. Ukratko, vi ste nas čitavo vrijeme obmanjivali!

Ah, nije teško obmanuti nekoga ko želi da bude obmanut – odgovara Pirogov. A mi smo vam sve to već napisali: i „Gvozdena bujica“ Aleksandra Serafimoviča, i „Kako se kalio čelik“ Nikolaja Ostrovskog, i „Hrabrost“ Vere Ketlinske, i „Vreme, napred!“ Valentina Katajeva – sve je to objavljeno prije rata. Uzmite i proučavajte. Ali ne, oni kopaju po Dostojevskom i Tolstoju.

Ukratko, Zapadu je ruska književnost interesantna onoliko koliko mu je interesantna Rusija, a Rusija mu je zanimljiva samo u jednom smislu: kako da je pokori. Zato se na Zapadu danas prevode ruski romani o visokointelektualnim lezbejkama koje se zaljubljuju u oligarhe. To da. To treba da izuče analitičari, da bi znali na šta je sposoban ruski narod u predstojećem ratu. Tu im se objašnjava (u stvari, objašnjava se samim Rusima, da bi i oni tako mislili) da je ruski narod maloljetan, nedorastao. Ruski narod žudi za trgovačko-zabavnim centrima, da bi kupio lijepe gaćice. On ne želi da ratuje sa „partnerima“. A i čime da ratuje? Gaćicama? Knjigama Akunjina i Peljevina? Robom iz magazina IKEA?

Pa eto, zubima ćemo gristi, kaže Lav Pirogov, samo nas vi dovoljno naljutite! A što mi, po vašim analizama, za nadahnuće nemamo veliku rusku književnost, ništa zato. Ne brinite. Lukavstvo je u tome što se mi ne nadahnjujemo ruskom književnošću, nego suprotno: ona se nadahnjuje nama. I uvijek je bilo tako. Logika je tu jednostavna: kad je Rusija velika, i ruska književnost je velika.