„Ćirilica ili Latinica“

U okviru književnog festivala “ĆIRILICOM”, sinoć je na trgu između crkava u Starom budvanskom gradu, održan Okrugli sto na temu: “ĆIRILICA ILI LATINICA” a stručne, naučne stavove i mišljenja na ovu temu, saopštili su: prof. dr Miloš Kovačević, prof. dr Mihailo Šćepanović, mr Božena Jelušić i dr Predrag Zenović.

Ćirilica je bila osam vjekova, jedino pismo kod Srba, ali u poslednje vrijeme, poslednih stotinu godina, ona gubi bitku sa latinicom, kazao je prof. dr Miloš Kovačević, a prenosi budvanski ART PRESS.

Ako vidimo ispise firmi u Srbiji, vidjeće se, da je ćirilica 8 posto, a 92 posto latinica. U deklaracijama proizvoda koji se dobijaju iz inostranstva, u Srbiji, ćirilca je zastupljena 4 posto. Zato se može zamisliti, koliki je upotrebni status ćirilice, kazao je profesor Kovačević.

On je naglasio, da je u Ustavu Srbije, ćirilica jedino službeno pismo. Ali, zapitao se takođe, šta znači Ustav, ako ga ne prate drugi zakonski akti. Zato se mora postaviti pitanje, da li jedan jezik, odnosno, kada mi, odemo u crkvu, budući da ne znamo crkvenu ćirilicu, da li mi na pravi način, baštinimo na pravi način tu kulturu?

Ili, ako zaboravimo ovu ćirilicu, da li ćemo čekati, da nam se svi dokumenti, od Svetoga Save do XX-tog vijeka, prevedu na latinicu, da da bismo ih mogli prepoznati, kao svoje dokumente. Iz tih razloga, naglasio je profesor Miloš Kovačević, da u svijetu ne postpji ni jedan jezik, sa dva službena pisma. Da je to dobro, za bilo koji jezik, to nas sigurno ne bi zapalo, kazao je on.

Po ocjenama mr Božene Jelušić, naziv ove rasprave, “Ćirilicom, ili latinicom” nije dobar, jer je za mene svaka isključivost, potpunonneprihvatljiva. Prihvatljivo je jedino pravo i na jedno i na drugo. Zbog toga, moram da kažem, da se ova manifestacija doživljava, kao jedan uvezeni dogadjaj iz susjedne Srbije. Više je nego očigledno, da politički konteksti kod nas, uvijek su snažniji od suštine stvari i promišljanja praih problema, kazala je Jelušić.

Zato je nemoguće, dodala je ona, i ovu manifestaciju i naš večerašnji skup, gledati van tog političkog koncepta. Na taj način, mi narode i građane, više svađamo, nego što ih mirimo. Ona se zapitala, da li su motive za pokretanje jednog ovakvog festival, samo književni i kuturološki, ako znamo da svake godine, najveći politički odjek ima, pojavljivanje, ili Mitrropolita, ili pjesnika Matije Bećkovića, što izaziva jedan svojevrsni senzacionalizam u štampi.

„Meni se čini, da je najlakše, politiku, koristiti u političke svrhe. Problem našega regiona, jeste pometnja jezika i pometnja pisama“, istakla je profesorica Jelušić.

„Ja smatram, da je jezik, kojim govore Srbi, Hrvati, Bosanci i Crnogorci, jedan jezik, a ja ga, živjeći u Crnoj Gori zovem crnogorskim. A ništa nije manje moj jezik srpski, hrvatski ili bošnjački. To što naši ustavi garantuju ravnopravnost pisama, smatram da je sjajno, smatram da je dobro da imamo pravo izbora“, kazala je pored ostalog Božena Jelušić.

„Prof. dr Mihailo Šćepaović, univerzitetski professor srbistike kaže, da nije mogao pomisliti, da će doći vrijeme, da će da brani srpski jezik u svojoj Crnoj Gori. Prošlo je skoro tri decenije, od polemičkih tekstova koje sam imao, sa pokojnim profesorom Vojisavom Nikčevićem i tada sam mu odgovorio pod naslovomm, naopaka nauka neznavenog profesora. Ja sam branio, istorijski razvoj srbistike i srpskog jezika, ćirilično pismmo i sve ono što čini našu duhovnu vertikalu, nikad i ne pommišljajući, da će moj rad, moj odnos sa studentima, unositi, bilo kakav nemir i bilo kakvu zlu krv. To mislim i danas, jer, upravo taj naslov, Neznavene nauke neznavenih profesora se obnovio prošle godine, jer sam morao da se osvrnem, na onaj rečnik, nedonošče crnogorskoga narodnog književnog jezika, koji nije ni prohodao, a već je pijenuo, čim je ugledao svjetlost dana. Ne možemo se oduprijeti činjenici, da nam je čitava duhovna vertikala ispisana ćirilicom, od Pečata Svetoga Save, pa do današnjih dana. Ne može me niko ubijediti, da sam manji Crnogorac, od onih koji priznaju crnogorski jezik, a ja ga ne priznajem, niti da sam manji rodoljub i da manje volim Crnu Goru od njih“, naglasio je prof. Šćepanović.

„Ali, neka I meni bude dozvoljeno, da branim ćirilicu i Ćirilovo pismo, jer, činjenica je, da smo još kao student u Nikšiću, imali književne časopise, gdje smo, kao studenti objavljivali na ćirilici u nekoliko časopisa, koji su odjedanput nestali ja bih rekao, političkim izgonom ćirilice sa govornog prstora Crne Gore i sa govornog prostora srpskog jezika. Znamo, da je moderni srpski jezik, prošao skoro dva vijeka, jer je toliko prošlo od Vukove pismenice i prvog izdanja rečnika, da bi došao u današnje stanje, koje ga je politički rezalo i seckalo, kako bi rekao Dragoljub Petrović, iz njega su izniklli nekakvi zapećci, oput bosanskog, hrvatskog, crnogorskog i drugih jezik. Da li je to naučno, dag a može svako zvati kako hoće, tu nauke nema. Trebalo je, poslije ovog nesrećnog vremena i nesrećnih političkih zahvata i udara sa strane, da se srpski govorni proctor ovako parceliše, da imamo tzv. lingviste, nazovi pisce, da imamo nazovi intelektualce, kojima je bitnije, pod kojom su političkom kapom, nego das u vjernici naučne činjenicce. Ipak, ja sam optimista i pored svega, da će na cijelom srpskom goovornom prostoru, opstati i srpski jezik i njegovo pprimarno pismo ćirilicca, a latinica je dobro došla i nikada je niko neće izgoniti iz srpskog govornog i kulturnog prostora iz prostog razloga, što nam djeca uče strane jezike i svaki drugačiji odnos prema latinici, bio bi poguban za samu ćirilicu, za sam srspki narod i srpski ezik, kazao je pored ostalog“, prof. drr Mihailo Šćepanović.

Dr Pedrag Zenović, predsjednik Savjeta JU Narodna biblioteka Budva je rekao, da ova rasprava nije nastala slučajno, jer je nužno da ona bude forum suprostavljenih stavova, da ona nužno mora biti način, da se jave neke ideolloške interpretacije, jer je to društvo u kome mi živimo i ne želimo da, zataškavanjem, ili izbjegavanjem nekih pitanja, nećemo zataškati problem koje čine napu kulturnu stvarnost.

„Vjerujem, da ova generacija kojoj ja pripadam, čuva to jedno pismo i da proba da ga čuva, ne samo od nestanka, ili manje upotrebe, ili manje vidljivosti, a sve je to jedan vid nestanka, nego da ga čuva i od oovih ideoloških interpretacija, kojima su skoni i sa jedne i sa druge strane onog našeg čuvenog spectra posjela. Ja sam saglasan, ističe profesor Zenović, da to što u crnogorskom Ustavu postoji ravnopravvnost ćirilice i latinice, izuzetno je važno, iako mislim da ćirilica, kako zbog digitalizacije, tako i zbog nekih ideoloških interpretacija, biva polako zapostavljana…..“ Država bi, ističe on, trebala da čuva ćirilicu, jer je ona, jedan kulturni fenomen i ona kao takva, ima pravo da bude zaštićena. jer, ako mi ne njegujemo ćirilicu, teško je, da je bilo koji zakon, ili bilo koji dekret zaštiti.

Govoreći o nizu argumenata na zadatu temu, Zenović kaže, da nije za riječ ili, već treba da bude i čirilica i latinica., što više i što ljepše pisati, jet je to bogatstvo svake culture i svakog pojedinca. Jer, važan argument je, da je različitost bogatstvo. Jer, uniformnost bilo koje vrste, nije kultura. Svako nametanje bilo kakvog obrasca, svaka nesloboda i ograničanje mišjenja, nužna je negacija culture. Zato je nužno, da mi, kao jedna mala kultura, čuvamo I jedno i drugo, kao dio svoga bogatstva. I zato, za mene je i ćirila i latinica, kazao je pored ostalog Zenović, javlja ART PRESS.