Cerović: Sokrat je pristao da radi za Sorosa

S krajem Hladnog rata, kao u komičnoj iluziji, poklopilo se disidentskih pet minuta sa trijumfom 1% najbogatijih ljudi u istoriji. Ono što je u drugoj polovini dvadesetog vijeka bio glas moralne savjesti, postao je glas sile i bogatstva. Sokrat je pristao da radi za Sorosa. Dugo se i odupirao. Poklopili su se duša i lukavstvo, račun i moral, pohlepa i askeza, humanizam i osvajački ratovi, slobodni svijet i tajni zatvori – i nije više niko imao primjedbi. Oni koji su nekad kao otkrovenje primili tajni glas: „ovako se više ne može živjeti“, sad su u svjetskim medijima razdragano poručivali: „Nikad bolje.“

Ovo je drugo čudo moralne pobune, ravno onome kako se ona javlja u duši pobunjenika: kako ta pobuna umire u istim ljudima. Oni koji su slijedili istinu kao otkrovenje i bili spremni za nju život da daju odjednom se pretvaraju u korzumpirane kukavice, spremni na svaku pogodbu samo da se dokopaju para i privilegija. Spolja gledano to su isti ljudi, ali iznutra to su dva potpuno različita bića.

Poslednja decenija milenijuma je vjerovatno bila vrhunac istorije zapadnog imperijalizma. U deceniji između pada Berlinskog zida i prvog otvorenog rata NATO pakta, „Vašingtonski konsenzus“ je obuhvatao sve narode svijeta sa izuzetkom Kine koja je u tom periodu bila usamljena i povučena. Bila je to slika koja zahtijeva fantastičan sklop planeta. Ljudi koji su tada živjeli još ni iz daleka nijesu svjesni kakvom su fenomenu prisustvovali. Treba više generacija da se takav događaj slegne u svijesti. Bila je to prva imperija bez neprijatelja, čiji je problem bio ne kako da savlada protivnike, nego kako da nađe protivnika. Na koga da troši oružje? Kako da se ne ulijeni i opusti ako joj se niko ne protivi? Tako su, just for fun, u poslednjoj deceniji dvadesetog vijeka napravljene greške koje će se plaćati bar još u sledećem vijeku. Možda i svjetskim ratovima. Prekršeni su svi zakoni zdravog razuma: u politici, finansijama, medijima, u odnosima između ekonomskih klasa i između polova, u odnosu ljudi prema prirodi i prema drugim vrstama… Eksperti su procjenjivali da će globalna fešta finansijske elite trajati dvadesetak godina. Posle toga slijedi slom, to su svi znali, ali to nije bio razlog da se otkaže učešće u najvećoj fešti u istoriji! Naprotiv.

Izgledalo je, u toj deceniji mađioničarskog trijumfa, da svi ljudi i sve ljudske aktivnosti skladno streme istom cilju. Heroji su bili bankari i igrači na Berzi koji su mjesečno zarađivali i trošili bogatstva o kojima nijesu ni sanjali najbogatiji ljudi ranijih epoha. Mediji su prozivali sve ljude da igraju na Berzi i pridruže se provodu milenijuma. U Rusiji je bila organizovana najveća pljačka u istoriji, šačica mladih oligarha, vođeni zapadnim tajnim službama i za račun zapadnog kapitala, preuzela je cijelo bogatstvo ove ogromne zemlje. Svi su slavili „Vašingtonski konsenzus“: novinari, intelektualci, umjetnici, filozofi, ekonomisti, vjernici i nevjernici svih religija, sve je to pijukalo i zavijalo tražeći svoj dio kolača i nudeći svoje usluge, kunući se u vjernost, utrkujući se u ređanju superlativa koji bi možda prijali uhu blaziranih gospodara. Najveće egzistencijalno pitanje cijelih društava je bilo: kako doći do Sorosa?

Je li to zaista bilo? Nije prošlo ni dvadeset godina.

To je bilo tih toliko očekivanih disidentskih pet minuta.

Imali su šta da prodaju: ipak su doprinijeli, bar moralno, trijumfu novih gospodara.

U Vatikanu je sjedio disidentski Papa, onaj čiji je blagoslov prati poslednja i najveća osvajanja.

Odjednom, disidenti su bili svuda. Pobjednici su im otvorili sva vrata, jer niko ne voli sam sebe da hvali. Mnogo je bolje da se čovjek pretvara da radi nešto drugo, zauzet je drugim mislima i poslovima, kad ono, odjednom, gdje god se okrene čuje svoje ime, svi su došli da mu čestitaju rođendan. A pošto je zaista izuzetan, slavljenik je uzdržan, jer ne vjeruje u laskanje, možda su ti koji ga hvale plaćeni, zato treba provjeriti da li iskreno misle to što kažu. I gle čuda, mediji su puni divljenja za objektivnost i iskrenost tih koji vas hvale, oni nikad ne lažu, oni su obijali zatvore zato što neće da lažu, oni su moralna savjest epohe.

Hipokrizija je postala zarazna: disidenti su hvalili zapadnu vojnu, političku i finansijsku elitu zbog njene moralne čvrstine, i pozvali je da ne posustane u osvajanju svijeta, jer je vrijeme da moral i ljudska prava svuda trijumfuju, nemamo pravo da se oglušimo o patnju ljudi… Ako mora da se bombarduje za viši cilj, ako moraju dronovi, ako moraju tajni zatvori, mi vas molimo da ne oklijevate; ako iko ima neke primjedbe neka se obrati nama, naše poštenje se ne dovodi u pitanje, mi smo se oduprli totalitarnoj policiji… Bili su sjajni! Tako zabrinuti za sudbinu svijeta. A pobjednici su im uzvraćali istom širokogrudošću: padale su nagrade, mediji su bili puni pohvala za heroje našeg vremena, one koji se nikad ne varaju, koji ne mogu biti potkupljeni i obeshrabreni. Dobijali su visoke položaje, postajali bogataši preko noći, bili su pozivani na proslave međunarodnog džet-seta. Naročito srednjoevropski disidenti na čelu sa Havelom, Mihnjikom i Geremekom. Mislim da su se odupirali Kuron i Dinzbir, ali nekako umorno, bez vjere i nade. Brzo su pali u bolest. I većina ruskih disidenata je otrčala na proslavu, oduprli su se Brodski, Zinovjev, Solženjicin. Možda još poneki, ali beznačajna manjina. Kao simbol disidentske moralne čvrstine izabran je Havel, za njega su oni koji upravljaju svijetom bili uvjereni da nikada ništa neće odbiti. Spadao je u provjereni kadar. Onaj što se ničega ne gadi.

Mogao sam oduvjek znati da će Havel izdati.

Mogao sam znati već po ovoj rečenici: „Ljubav i istina treba da pobjede mržnju i laž.“ Mogao sam znati da će na ovoj tački , tu gdje se ovaj glas čuje, po zakonima fizike pobjediti zlo i podmuklost. Kad sam čuo da umjesto potpisa crta srce, mogao sam znati da je u pitanju vjerovatno najveći lažov na svijetu. Čovjek bi mogao sve znati. Da nije neodoljive sklonosti u nekom mlitavom, ljigavom dijelu duše da se vjeruje u kič i iluzije. Mogao sam znati da će se Havel do kraja života boriti za poštovanje ljudskih prava i demokratiju na Kubi, u Bjelorusiji, u Rusiji, u Kini, u Avganistanu, u Iraku, da će vatreno podržati ratove zapadne imperije širom svijeta. Mogao sam znati da će američki predsjednik koji bude na vlasti kad umre Havel izjaviti da je on živi dokaz da moral pobjeđuje u istoriji. Moral i istina. A ne sila, bombardovanje, dronovi, tajni zatvori, propaganda, itd., kao što misle tirani.

Mogao sam sve o ovome svijetu znati a da se nikad ne maknem sa obale Morače! Mogao sam znati da će džeparoš sjesti na tron svijeta na kraju istorije. A morao sam – apsolutno sam morao, to je neoprostivo – znati da će se po svim psihološkim, socijalnim, etičkim, estetskim i fizičkim zakonima ovoga svijeta pojaviti Vaclav Havel, tačno onakav kakav je bio, sa biografijom kakvu je imao, da se zakune u poštenje džeparoša i primi trofej iz njegove ruke.

Mogao sam znati da će ga u bolesti pratiti simptomi „gubljenja ravnoteže i gubljenja memorije“.

Mogao sam znati da će Goodfellas pobijediti.

Havel se pojavio prvi jer je najmanje oklijevao da zgrabi kad se prilika pružila. Njegova glad za društvom elite, ali one zapadne, iz Centra, koja ima monopol na slavu, ne komunistička, radnička i seljačka, bila je nezajažljiva. Čekali su ga krugovi moćnika, bogataša, slavnih umjetnika i intelektualaca, u koje će on sad stupiti kao autentičan junak, borac za ljudska prava, a pošto oni toliko vole autentičnost, prava osjećanja, hrabrost, biće to velika uzajamna ljubav i sreća koja će zadiviti cijelo čovječanstvo. Nikada posle toga nije se moglo jasno odmjeriti ko se kome više divi: Havel vladajućoj eliti, ili ta elita njemu. Bio je to, sve do finansijskog kraha 2008, najbolji od svih mogućih svijetova.

Ako je istorija metafora procesa koji se dešavaju u čovjekovim neuronima, onda ovaj trenutak odgovara situaciji kad se čovjek trgne iz sna, sav naježen, jer osjeća da lopov hoda po kući.

Tako je, u disidentskom uhu, odjeknulo Havelovo otimanje za vlast u Pragu koje je rutinski orkestrirala američka obavještajna služba. Aleksandar Dubček je bio prirodni kandidat za novog predsjednika. Bio je mnogo popularniji od Havela i lako bi dobio izbore. Onda su Amerikanci izvršili pritisak na češki Parlament da se predsjednik ne bira na izborima, nego u Parlamentu. Havel je obećao Dubčeku da će kratko ostati predsjednik, možda godinu dana, samo da se stabilizuje situacija; isto su mu obećali zapadni diplomati. Dubček je odustao, zapadna diplomatija je izvršila pritisak na poslanike i Havel je izabran za predsjednika, odakle ga niko nije mogao otjerati dok je mogao stajati na nogama. Razočaran, izolovan i smiješan, Dubček je uskoro umro.

A Havel je krenuo u kampanju za promociju NATO pakta i novog svjetskog poretka. Ni ratovi ni egzibicije finansijskog kapitalizma nijesu nijednog trenutka doveli u pitanje njegovu moralnu podršku zapadnom imperijalizmu. Mnogi su imali moralnih dilema, čak i generali, bankari, trejderi, samo Havel nije. Srećnijeg lica i mirnije savjesti nije bilo na planeti.

Forma je ostala ista: ona disidentska moralna samouvjerenost i superiornost, pozivanje na savjest uspavanog čovječanstva, retorika o slobodi, ljudskim pravima i demokratiji; još uvijek se potpisivao crtajući srce: ništa kao ljubav. Živio je kao kralj, nastanio se u dvorcu, zapadni mediji su ga slavili kao savjest čovječanstva.

Izdao je sve. Upotrebio je svaku disidentsku ideju, svako uvjerenje, svaki izum, svaki gest, svaki trik, kao da gradi paralelni svijet: sve je bilo isto, sve je bila laž.

Nevjerovatnom brzinom svijet su preplavile „nevladine organizacije“ za odbranu ljudskih prava. Sve „nevladine“, sve „bez granica“, sve finansirane iz istih centara moći. Sve na istom poslu osvajanja i potčinjavanja neposlušnih ljudi i društava. Na neki neobjašnjiv način ove organizacije su predstavljene kao nastavak disidentskih borbi iz vremena komunizma. Korumpirani, disidenti su pristali na ovu igru. I one su se borile za demokratiju i ljudska prava. Kao nekad sa disidentima, samo sada na masovnom nivou, zapadni mediji su organizovali promociju ovih organizacija kao čuvara moralne savjesti čovječanstva.

Bili su čisti, humani, saosjećajni; bili su podmukli, pohlepni, lažovi; bili su moćni jer je iza njih stajala svjetska vlast i najavljivali su cijelim narodima užasne tragedije; i bili su toliko smiješni da ih je bilo nemoguće kritikovati, ili čak samo gledati u njih a da čovjek ne prasne u smijeh. Zavjera protiv ljudskog roda je skovana u cirkusu.

Izvor: stanjestvari.rs