Čehov, „Ivanov“…i naravno Džej (ili, dva različita poluvremena dramske utakmice u četiri čina)

Piše prof. dr Dragan Koprivica

Da je stanje u književnoj, posebno pozorišnoj kritici, virtuelno, najbolji pokazatelj je što kulturni dodatak „Ćirilica“ u „Danu“, zbog odgovornog stava urednika Aleksandra Ćukovića, postaje usamljena oaza objektivnog pisanja. Pa i ovaj primjer o dometima predstave „Ivanov“ Nacionalnog teatra svojevrstan je prilog takvoj uređivačkoj koncepciji.

Rječnikom Marsela Prusta rečeno, u traganju za izgubljenim vremenom, ili, pokušaju da se popravi kvalitet scenskih projekata tokom nekolike uglavnom sušne sezone, uz časne izuzetke, u CNP-u je 18. oktobra izvedena premijera Čehovljevog „Ivanova“. Riječ je o dramskom štivu, koje je majstor lirske drame napisao za desetak dana 1887. a potom doradio sljedeće godine. Inače, „Ivanov“ je prva izvedena Čehovljeva drama, i to u Ruskom dramskom pozorištu Fjodora Adamoviča Korša u Moskvi, koje je radilo od 1882. do 1933. godine.

Iz CNP-a su povodom novog projekta stizale optimističke prognoze, tim prije što je predstavu režirao ukrajinski reditelj svjetskog formata, Andrij Žoldak, Ukrajinac iz Kijeva, koji je za televiziju dao mudar intervju, i to na ruskom, a ne ukrajinskom, a u njegovoj umjetničkoj biografiji se nižu priznanja, sve veća jedno od drugog.

Uz sve ovo, pomalo zastrašujuće je djelovao podatak da predstava uz tri kratke pauze traje oko četiri i po sata, ali je probirljiva crnogorska publika vazda bila spremna i na takve izazove.

Nezavisno od navedenog, utisci sa izvođenja od 12. decembra su sljedeći:
Ako predstavu posmatramo kao univerzalni čin, koji, kao i čovjek, mora imati svoj vijek trajanja, ni predug ni prekratak, prvi utisak, koji se, uostalom, čuo i među gledaocima u holu CNP-a nakon prve i druge pauze, jeste da su prvi i drugi čin naprosto bili i previše dosadni. Nevjerovatno ali istinito.

Razlozi za takve impresije su višestruki. Žoldak je, kao i još neki reditelji koji su minuli scenom CNP-a, izgleda, imao utisak da je Crna Gora pozorišna palanka, u kojoj se sve može plasirati, odužiti do u beskraj, bez osjećaja za vrijeme i strpljenje gledalaca. Postavlja se pitanje zašto je ionako dug komad od četiri čina odužio svojim intervencijama iz poetike neverbalnog teatra, valjda uvjeren da je alternativni teatar za ove prostore epohalna novina. A jedan od glumaca, koji je igrao u komadu „Samit“, autora ovog priloga, uz sve nagrade na domaćem i međunarodnom festivalu dramskih amatera sa eks-ju prostora, u Trebinju, rekao mi je iste večeri da je riječ o već viđenom još u toj predstavi od prije deceniju i po, te nije bio impresioniran scenama u „Ivanovu“. A ko bi time i bio fasciniran uz višedecenijsko trajanje čuvenog FIAT-a, koji ostavlja traga u Crnoj Gori, preko kojeg se naša publika već odavno edukovala i prihvatila takvu pozorišnu poetiku kao nešto dobro poznato.

Osim ovog, osnovni problem prva dva čina je što je Žoldak napravio pravi ogledni čas reditelja, koji u nastupu rediteljskog narcizma predstavu teroriše svojim egom dotle da su i Čehov i glumci, i publika, zanemareni. Nizali su se primjeri rediteljskog samodokazivanja, zbog čega rampa nije prebacivana tokom cijela dva čina, a tajming već bio zabrinjavajuće predug, pa se publika očajnički pitala šta je sve čeka u drugoj polovini komada. Nije slučajno da je jedna gledateljka na kraju predstave rekla lakonski, onako po naški: „Vala se moglo i bez ta prva dva čina.“

Oprezan i odgovoran reditelj bi morao imati ne samo okrugli sto sa kritičarima, nego i poseban okrugli sto sa gledaocima, jer je i za teatar glas naroda, u ovom slučaju, gledalaca, glas Boga.

A onda, kad je publika već bila izgubila svaku nadu, došlo je do magičnog preobražaja. Kad je reditelj u prva dva čina zadovoljio svu svoju sujetu, želju za dokazivanjem po svaku cijenu, kad se umorio od samog sebe, predstava je vraćena sebi, i bljesnula takvim sjajem da su gledaoci dobili kompenzaciju za sve pretrpljene muke tokom prva dva čina. Fascinantan preobražaj, suprotno kafkijanskom, rezultirao je s dva briljantna čina, dostojna najvećih svjetskih reditelja i pozorišta. Žoldak se konačno dosjetio da je red da režiju, kako to od naših reditelja čini Goran Bulajić, pomjeri u sjenku, a prednost da piscu, glumcu i gledaocu. Treći i četvrti čin su zato predstavljali vrhunsku, furioznu predstavu, s takvim glumačkim dometima kojima se Nacionalni teatar može ponositi.

Iako u kompletnom dramskom ansamblu nije bilo slabog mjesta, fascinaciji dramskog ugođaja, dosad rijetko viđenoj na sceni CNP-a, naravno, najviše su doprinijeli glavni protagonisti. A da je Crna Gora zemlja čuda pokazalo se i na tom primjeru preko svojevrsnog otklona. Muške uloge su bile na visokom nivou. Dejan Lilić, glumac iz Sjeverne Makedonije, sugestivno je nadgradio ulogu Nikolaja Ivanova, Dragan Račić bio izuzetan u ulozi Evgenija Konstantinoviča, Aleksandar Radulović se u Žoldakovoj viziji teatra osjećao kao svoj na svome, Stevan Radusinović doziranom komikom izvrsno odigrao lik smetenog oca, Pavela Kiriliča, a Davor Dragojević fino svedenom ulogom dobro pogodio tzv. „rusku dušu“.

Uz ovo, po ocjeni autora prikaza, ostaje veliki žal što ulogu Ivanova, koja je bila stvorena za njega, nije odigrao Branimir Popović, jer bi to tek bio maestralan domet cijele predstave, a Lilić, uz sve komplimente, ipak nije bio dovoljno na nivou empatije, makar u prva dva čina.
A kad je riječ o ukupnom učinku ženskog dijela ansambla, Žana Gardašević Bulatović, Sanja Vujisić, Žaklina Oštir i Branka Stanić pomjerile su težište predstave prema sebi, i „preuzele vlast“ u „Ivanovu“. Pritom je Žana Gardašević Bulatović i dodatno pomjerila centar komada maestralno odigravši lik zblanute, fascinirane Ivanovom, mlade Saše, kćerke Lebedevih, i ostvarila dosad svoju najbolju, fascinantnu ulogu, koju će teško nadmašiti u godinama koje dolaze. Lik smušene i zacopane junakinje, koja pritom, u ovovremenom miljeu, nosi protezu za ispravljanje zuba, i zaljubljeno šuška, uz dosad neviđeni stepen uživljavanja, označio je vrh glume u predstavi, i empatijom potisnuo samog Ivanova u drugi plan. Koliko je to bilo dobro za žensku ulogu, toliko je bilo i izazov više za glavnog glumca da se odupre snazi glumice CNP-a, koja ga je u izravnim glumačkim nadmetanjima nadmašila na otvorenoj sceni. Svakako, svi komplimenti idu i na račun lucidne Branke Stanić, koje beskompromisno igra svoju ulogu, i čije veće uloge tek dolaze, Sanja Vujisić je u potpunosti odgovorila rediteljskoj viziji tragično osjenčenog lika oboljele Ane Petrovne, a Žaklina Oštir znalački zaokružila ukupnu sliku ženskog dijela ansambla.

Na kraju, postavlja se više otvorenih pitanja: zar u CNP-u niko nije gledao kontrolnu probu? Zar niko nije imao hrabrosti da evropskom autoritetu ukaže na činjenicu da je u prvom i drugom činu zakočio i razvodnio predstavu rediteljskim egzibicionizmom u želji da kaže sve i više od toga? I zar CNP neće zamoliti Žoldaka, shodno reakcijama strpljive ali izuzetno edukovane publike u Crnoj Gori, da prva dva čina prerežira, i skrati u jedan, da bi predstava prodisala već u ekspoziciji i zapletu? Ako CNP ovo ne preduzme, imaće predstavu u dva dijela i nivoa: prvi će ići kao eksperiment za publiku po sistemu „Ko preživi, pričaće.“, a druga dva će predstavljati pravi biser produkcije CNP-a tokom svih ovih godina.
I, na kraju, uvođenje mikrofona u dramsku radnju, pritom sa plasiranjem pjesme Džeja Ramadanovskog u samom finišu komada, može biti efektno zbog povezivanja dva vremena, ali je i to već viđeno na našim scenama, te nije ništa novo. A to bi Žoldak morao da zna. Tim prije što takve intervencije udaljavaju gledaoce od fascinacije Čehovom, i u samoj završnici opasno razvodnjavaju cjelokupni utisak u minutima katarze. Zato je u rediteljskom čitanju Žoldaka, umjesto u duhu snažne lirske drame, melodrame u najboljem smislu te riječi, “Ivanov” završen kao farsa, uz gubljenje emotivnog naboja u dramskom štimungu na kraju komada. Pri čemu glavni junak i vrši samoubistvo, uz pucanj, koji se čuje iza scene.