Čas anatomije – disekcija mediokriteta

Piše: Božo Knežević

Prilog fenomenologiji duha palanke – slučaj Živković

*Ovaj osvrt inspirisan je projavom uštogljenog i nezdravog poluintelektualizma i obilja politikantske onomatopeje i mimikrije u toku televizijske emisije

„Aktuelno“ na TV Pljevlja, emitovane uživo 12. marta 2020. godine, u kojoj je pored sveštenika Gojka Perovića, gostovao gospodin Danijel Živković, poslanik vladajućeg režima u Skupštini Crne Gore. Poticaj za pisanje ovih redova došao je i od grobne tišine unutar akademskih krugova, kroz koju odjekuju zaupokojene jektenije slobodi misli i zajedništva.

A prije svega zabilježen je sa ciljem ukazivanja na mimoilaženje u magli i hiperprodukciju i inflaciju poluinformacija od strane mediokriteta kojima je previše, pa i ovim tekstom, dato na značaju.

U čuvenoj „Filosofiji palanke“ akademik Konstantinović piše da je „u svijetu palanke važnije dobro se držati ustaljenog običaja, nego biti ličnost“, te da  je takvom palanačkom duhu zapravo korelativan infantilizam. Pažljivo prateći pomenuti, prilično nespretno moderiran razgovor (uprkos pripremljenim pitanjima; a očevidno i odgovorima! bar kada je riječ o gospodinu Živkoviću), zapažamo da bismo riječima iz prve misli mogli sve kazati. No, nategnuta dominacija mediokriteta na svakom polju bivstvovanja u crnogorskom vrijemeprostoru posljednjih decenija, prosto iznuđuje opširniji kritički osvrt. Naime, neumoljiva je činjenica da je naše društvo nazidano na močvarnom tlu sramotnih biografija ortačko-kumovske skupine, te je kao takvo pogođeno epidemijom diplomiranih primitivaca i poluintelektualaca u pokušaju progospođivanja. Ukratko, to su razlozi neophodnosti skalpela riječi i svojevrsne rembrantovske pokazne disekcije.

Nezgrapna i nedovoljno kontrolisana gestikulacija kao izraz potrebe za dominacijom, usljed, najvjerovatnije, podsvjesnog neuronskog reverberiranja inferiornosti, kazuje i više od riječi. U datom slučaju, govor aksijalno fiksiranog tijela uz blagi tremor i unezvijereno trzajno kretanje ramenog pojasa, pored oponašanja (a)moralnog uzora, pokazuje nam priličnu nelagodnost u kojoj se poslanik Živković našao. Predstojao mu je podvig koji ga prevazilazi – adekvatno iznijeti prethodno vježbom pripremani pokušaj argumentacije, u kome uistinu nije bilo argumenata (ili prosto gospodin Živković neispravno asocira značenje ove riječi), već paušalnih i neodrživih tvrdnji, pa u nekim trenucima i neistina.

No, na manipulaciju su naše sinapse godinama habituirane, doduše od mnogo vještijih i doraslijih zadatku. Ono što, pored blizu dvije stotine izgovorenih „dakle“ i drugih poštapalica, naročito privlači pažnju jesu dvije vrste ponavljanja. Elem, osim uzastopnog korišćenja istih, već izlizanih, riječi ili sintagmi uz različito naglašavanje, primjetna je i iteracija (u formi, prosto rečeno „papagajskog ponavljanja“) neutemeljenih tvrdnji u svakoj novoj prilici za riječ, sa mogućom pretpostavkom da će na taj način volšebno postati istinite ili eventualno ostaviti duboke engrame u korteksu onih koji pomno prate razgovor. Vjerovatno je i to da ovakvom verbalizacijom poslanik nastoji samog sebe da ubijedi (ne uvjeri!) u opravdanost svojih postupaka, te tako umiri sopstvenu savjest i uguši njen vapijući unutrašnji glas. Kako god, veliki utisak neprijatnosti ostavlja činjenica da svoga sagovornika vrlo rijetko gleda u oči i da izbjegava da odgovori na njegova pitanja. Međutim, i ukoliko se osmjeli da „odgovori“, riječ je isključivo o ponavljanju uvježbanog teksta, sa vidljivim osjećajem potrebe za (samo)afirmacijom. Kada je u pitanju oponašanje (a)moralnog uzora, degutantno je i u primislima posvećivati mu pažnju, mada su pojedini već i o tome relativno dobro pisali. Ukratko o formi, toliko.

Kada je riječ o sadržini, nameće se uporna misao da ovakva „besjeda“ zaslužuje da se nađe u eventualnom dopunjenom izdanju „Crnogorske retorike“, uz zvučna besjednička imena poput Miraša Dedeića, Savića Markovića Štedimlije, Sekule Drljevića…

Kako po pripremljenim konstruktima, tako i na osnovu strahovito loših vezivanja. Braneći ideju i identitetsko-politikantski projekat svoga šefa, dotični poslanik i kroz ovo izlaganje kao da perfidno promoviše „slavnu“ drljevićevsku ideju crnogoroslavlja. Upravo u tome počiva sva neobičnost konvertitstva i identitetskog suljanja mladog čovjeka izopštenog iz Crkve, koji raskajnički „maše“ svojim krštenjem (a preskače crkveni obred braka, kao relativno zrela individua – ali ne i ličnost!) u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. U najmanju ruku asocijacija osciluje između kafkijanskog Gregora Samse u prvoj rečenici „Metamorfoze“ i Ivana Iljiča Pralinskog, koga Dostojevski opisuje pred odlazak u nadleštvo, na stranicama „Neprijatnog slučaja“.

Tragedija naše realnosti ogleda se u činjenici da je vrli i „evroatlan’ski“ (vidjeti zabilješku prilikom posjete Estoniji!) usmjeren polupismeni predsjednik vladajuće političke partije, oko sebe okupio frenetične podanike ograničenih mentalnih kapaciteta (poput demonstriranih) i razorene ljudskosti i morala. Naravno, duh palanke živi i zahvaljujući njegovim „političkim protivnicima“ koji dijele sličnu tragikomičnu strukturu, ali uz nedostatak ekvivalentne organizacije. Dakle, „nema svijeta izvan duha palanke“, a taj i takav duh je zasnovan na dubokom intrapersonalnom konfliktu pojedinca koji nastoji da ubije arhetipsko u sebi, kao i na pretvaranju države u zamajac, najblaže rečeno, netransparentnih tokova. Iz toga rođena je kolektivna indukovana psihoza, održavana na ucjenama, novcu i forsiranju mediokriteta. Prema tome neprijatelji naše države nijesu pisci, pjesnici i sveštenici, već razni poslanici, direktori(ce) biblioteka i škola, predsjednici opština i odbora…

Požurite, obrišite komentare ili pretucite svjedoke. Što bi rekli u nahijama – „učestvujem u žalost’” vječne Crne Gore.