Budimir Dubak – Besjeda prilikom primanja nagrade ,, Branko Radičević”: Prorok poezije

Branko Radičević je po svemu izuzetna pojava u srpskoj književnosti. Još kao gimnazijalac se oglasio, pod uticajemnjemačkih romantičara i na njihovom jeziku, a zabrujao iskon–melodijom srpskog jezika, podstaknut radom Vuka Karadžića i nadahnut našom narodnom poezijom.

Pjesnikovi preci su iz Crne Gore došli u ove krajeve. I njegov kratki život bio je u znaku seoba, od Broda uSlavoniji, gdje je prije 195 godina rođen, do Beča, u kom se završio njegov zemaljski put 1853. Imao je i jednuposmrtnu seobu – od San–marksovog groblja do Stražilova. Trideset godina nakon upokojenja ispunjen je pjesnikovamanet da počiva na „rajskom Stražilovu“. U „Đačkom rastanku“ naznačio je jasno: „Tu nek mi se ladna kopa raka, / Tuće mene zemlja biti laka“.

Branko je bezuslovno prihvatio Vukovu reformu i branio ga od protivnika, koji su govorili da bi Vuku podiglispomenik od krsta i vješala. Branko im je poručio da „za slepca nije sunce!“ Za Vukov odnos prema Branku MilanKašanin kaže: „On je Vuka poznavao, no Vuk njega nije“.

Međutim, Njegoš je u pismu Vuku dalekosežno ocijenio Branka. Piše: „Branko je priličan prolećnjemu leptiru kojileti sa cvijeta na cvijet: on isto po zapuštenoj srpskoj livadi radi“.

Mina Karadžić, Brankova „zvezda među zvezdicama“, njegovu pojavu je ovako doživjela: „Dojako ne vidjeh tijeh očiju, iteško ih je ovdje i vidjeti… I sjaj i izraz bješe im sasvijem neobičan, rekla bih nadzeman, i vjeran tumač pjesničkeduše“.

Đura Daničić kaže za Brankov jezik da je „kao suza, čist“. A Laza Kostić ističe da u njegovoj poeziji dominiraju„Strah od smrti i živa želja za uživanjem“.

Među našim savremenim pjesnicima najtačnije tumači Brankovu poeziju Miodrag Pavlović. Naziva ga prorokompoezije, čije „pesme vode u neko nepomućeno zlatno doba jezika i mašte“.

Nije Branko za života bio dovoljno shvaćen od kritike i prihvaćen od strane čitalaca. On, koji je načiniosvojevrsnu sintezu prajezika i iskon–melodije, Vukovih „ženskijeh pjesama“ i sremskih i bačkih oda ljubavi i radostiživota, tek posle smrti će steći slavu istinskog narodnog pjesnika.

Ključna Brankova opsesija je RASTANAK. Rastanak od đačkih dana, od drage, od zavičaja, i, najzad, od života. Sve suto samo različiti vidovi smrti. U ranim pjesmama dominira motiv mrtve drage, koja se u „Tuzi i opomeni“preobražava u zvuk. Taj čudesni zvuk će naći odjeke u Kostićevoj „Santa Maria della Salute“, Disovoj „Možda spava“ i„Stražilovu“ Crnjanskog.

Ali, Brankova pjesma, nekim tajnim putem, sreće se sa „Gavranom“ i „Anabel Li“ Edgara Alana Poa. U 46. pjevanjuveli: „Otkako mi ne življe više mila; / Sa njome bila su se sva veselja / U tavnu raku s ovog sveta skrila“.

Čini se da ključ za razumijevanje „Tuge i opomene“ nalazimo u pjesmi „Nepoznatoj“, gdje je draga samo san ilimagnovenje. „Nikad nije vito tvoje telo / Ruka moja mlada obavila“. Na kraju noćne samoće „bez sanka“ dolazi zora„bez osvanka“ i izlazi „Sunce milo, al bez bela danka“. Mrtva draga postaje melodija sumornog nokturna.

Baš kao u„Tuzi i opomeni“, gdje za večernje nebo kaže: „Pred njime bija svetla neka tama, / I tavnilo je svet mi to odvuklo, /Baš ceo svet, i ostavilo m’ sama: / Grdoba prazna, ja u njoj zrno pra’ – “. Sred te samoće, tame i praznine vidi sebekao zrno praha. Tako se svijet mrtve drage ukazuje na večernjem nebu, samotnom pjesniku.

Kad je riječ o radu na „zapuštenoj srpskoj livadi“ valja obratiti pažnju na Brankove nacionalne i istorijske teme,koje često nisu bile u vidnom polju tumača djela ovog slojevitog pjesnika.

Prije svega u „Đačkom rastanku“ nalazimo poređenje između dva Vuka – Brankovića i Karadžića. Kaže: „Noć vam dođesa Vuka jednoga, / Danak beli, braćo, sa drugoga. / Onaj mišku u gvožđe vam skova, / Ovaj duši verige raskova“.

I kad se oprašta s rajem djetinjstva i Stražilovom, sjeća se „Srpske carevine, / Srpske slave, srpske gospoštine“.Veli: „Osetih se poslednjega doba, / Ta krasnoga na Kosovu groba“. Dakle, od mladih dana on živi sa Kosovom. Kakosvjedoči njegov otac Todor, želio je Kosovo da vidi, govoreći: „Ja želim epos pisati ali pre neću ni slova napisatidokle Kosovo ne vidim, Kosovo na kojem je srpska slava ugašena, sloboda izgubljena, a sužanjstvo nastalo“.

Branko je imao poseban odnos prema Crnoj Gori, kao svom prazavičaju. U pjesmi „Put“ opisuje stvaranje svijeta, kad iz Božje vreće „ispadoše brda svekolika, / Načini se jedina gomila, / Načini se ona srpska dika, / Dika srpska, CrnaGora mila“. Pa nastavlja svoju apoteozu: „Crna Goro, ponosito stenje, / Krune srpske ti drago kamenje, / Uspomenoprebeloga danka, / Kog se seća Srbin kao sanka! / … Jera ovde poslije Kosova / Sunce srpsko granulo iznova“.

Kao što vidimo, kod Branka kontrast između Kosova, gdje je „srpska slava ugašena“ i Crne Gore, u kojoj je „granuloiznova“ na Kosovu zašlo srpsko sunce, tako se taj kontrast pokazuje i u Proglasu Beogradskog odbora za prenosBrankovih posmrtnih ostataka, iz Beča na Stražilovo, 1883. godine. U njemu piše: „Njeguš je sretniji od Branka, jernjegove kosti počivaju na vrhu ponositog Lovćena, odakle se daleko unaokolo vide srpske zemlje. Branko leži u Beču,daleko od Stražilova, daleko od Fruške gore, vrela poezije njegove“.

Ali, sreća je promjenljiva. Njegoš se posle smrti sedam puta selio. Grob su mu rušili Austrijanci, Italijani ikomunisti, da bi ga najzad zatočili u onom crnom zindanu na Lovćenu. Tako najveći srpski pjesnik i mitropolitcrnogorski kao sužanj boravi u tamnici, bez krsnog obilježja. A Branko je 30 godina posle smrti dočekao da se vratina „stanište muza“, kako naziva Stražilovo u pjesmi „Oproštaj od Karlovaca“.

Evo i nas, kako u podnožju tog vječnog staništa muze srpskog pjesništva, odajemo počast njegovom besmrtnom peru.
I ovo moje slovo zahvalnosti za visoku čast, koja mi je ukazana dodjelom nagrade „Branko Radičević“ samo je maloprinošenje jednog nedostojnog srpskog pjesnika iz Njegoševe i Brankove Crne Gore.

Daće Bog da se i ona, u ovoj eri strašnoj duboko posrnula, ponovo udostoji „stare srpske slave i gospoštine“ i opetpostane „Dika srpska, Crna Gora mila“, kako je o njoj neumrli Branko pjevao.

U Sremskim Karlovcima,

16. septembra 2019. godine

Izvor: Mitropolija