Brujić: U duši svakog časnog Crnogorca živi sjećanje na stradanje krajiških Srba!

Brojni rukopisi publikovani u ljetopisima Matice srpske, zagrebačke SKD Prosvjete, Književnim novinama, prištinskom Jedinstvu, Politici, novosadskom Dnevniku, podgoričkim listovima Dan, Pobjeda, Glas Crnogorca, Srpske novine i mnogim drugim glasilima u Crnoj Gori i regionu svjedoče da je pisac, pjesnik, književni kritičar i novinar Đorđe Brujić – autentičan svesrpski čuvar kulture i jezika.

Slavni Miloš Kordić je njegovo djelo opisao kao „poeziju našeg, a zna se i čijeg, najnovijeg života. U njoj je sve izvajano odmjerenim promišljanjem onoga što jeste čovjek.”

Mijenjao je geografske položaje, ali kud god se kretao, ijekavica je bila i ostala njegova odrednica. Brujiću je sudbina predodredila stazu, koja ga je od rodnog Karlovca, preko Zagreba, odvela u Crnu Goru u kojoj je proveo, sad veći dio života. U razgovoru za Srpsko kolo Brujić nam otkriva kako žive Srbi u Crnoj Gori i gdje su u tom korpusu Krajišnici.

U Crnoj Gori je nedavno održan popis stanovništva, u atmosferi koja se u jednom trenutku činila izuzetno napetom, u političkom i nacionalnom smislu. Šta kažu zvanični rezultati – koliko u Crnoj Gori trenutno živi prognanih, raseljenih i izbjeglih iz drugih država bivše SFRJ?

– Nemam informaciju da li je ta kategorija uopšte zvanično popisivana. Prema zvaničnim podacima Zavoda za statistiku pokazuje se da u Crnoj Gori živi 1.080 stanovnika, kako je to imenovano, „regionalne pripadnosti”. Pod stavkom „ostalo” registrovano je 1.090 građana, dok se 3.136 građana izjasnilo kao „ostale nacije”. Zanimljivo je da se čak 17.907, ili oko tri posto građana nije željelo izjasniti, što je za Crnu Goru, kao relativno malu državu izuzetno visok procenat. Gdje su tu prognani, raseljeni, izbjegli, ne umijem vam reći. Zato sam u nekoliko navrata i kazao da niko ni sa približnom sigurnošću ne može kazati koliko Krajišnika trenutno živi u Crnoj Gori. Čak je i slobodna procjena nemoguća i apsolutno nepouzdana. Možda Zavod za statistiku ima negdje neke interne podatke ili procjene, ali oni nisu predstavljeni javnosti i ja ih ne znam. Ovo što sam na početku pobrojao su zvanične brojke Monstata (statistički zavod), koje su nam dostupne. Iskreno, ne bi me ni začudilo da su prognani i izbjegli „zaboravljeni”, jer su podjele u Crnoj Gori toliko velike da se sva pažnja usmjerila na nekoliko kategorija – broj Srba, broj Crnogoraca, broj vjernika Srpske pravoslavne crkve, broj govornika srpskim i broj govornika crnogorskim jezikom. O tome se vodilo računa, a sve drugo je bilo i ostalo manje važno, pa tako i prognanici.

Teško je raditi i opstati bez pomoći Srbije

Pjesnici najbolje osjećaju dušu srpskog jezika. Da li današnja Crna Gora priča Njegoševim jezikom?

– Na sreću priča! I priča, i govori, i pjeva na srpskom jeziku! Zar to nije prirodno? Pokušaji da se nametne neki ćoškasti patrljak nazvan jezikom nisu mogli da zažive. Postoje njegova korita i staze i tu mi malo možemo da učinimo. Pogotovo da mijenjamo jezički identitet naroda kroz političko-policijska nasilja kao što je to pokušavala bivša vlast. Upravo zbog očuvanja jezika i identiteta u cjelini, srpske partije i organizacije u Crnoj Gori treba da djeluju sistematičnije i organizovanije. Zato sam i pomenuo Srpski savjet, čije je rukovodstvo to, očigledno, razumjelo. Ako bismo pogledali realno, oni su realizovali više projekata vezanih za očuvanje srpske prepoznatljivosti, što znači i samih Krajišnika, nego bilo koja druga organizacija. Do sada su objavili veliki broj naslova vezanih za Krajinu. Mjesečni časopis Srpske novine nezamisliv je bez priča o Krajini, kroz razne oblike i žanrove. Slično je i sa Radiom Ćirilica, na kojem postoje posebne tematske emisije o krajiškim ljudima, prostorima i predanjima. Ne smijemo zaboraviti ni internet portal Srpske novine CG, koji je preteča svih srpskih medija u Crnoj Gori. Organizovano je mnogo naučnih skupova, okruglih stolova, književnih večeri, tribina… na kojima su gostovali Krajišnici, ili se govorilo o krajiškim problemima. I to ne samo u Podgorici, nego i u drugim gradovima Crne Gore i okruženja. Iza njihovog rada je ostalo veliko djelo. Taj trud prepoznale su Matica srpska, Srpska književna zadruga i druge ključne nacionalne institucije u Srbiji, ali pomoć s njihove strane mogla je da bude samo simbolična. Na kraju je ostalo ono najvažnije – prijateljstvo. Ne zaboravimo i ono bolno – Srpski savjet svake godine u manastiru Ostrog obilježava godišnjicu pogroma Srba u tzv. Oluji, i tzv. Bljesku, gdje se služe pomeni stradalima i organizuju prigodni razgovori. Veoma obiman, ozbiljan i složen rad Srpskog savjeta posao je za državu, ali država Srbija kao da ćuti!

Koliko je krajiška kultura zastupljena danas u Crnoj Gori?

– Krajiška kultura u savremenom, izvornom smislu danas ne postoji u Crnoj Gori, ali to ne znači da nije zastupljena na ovdašnjoj kulturnoj mapi. Njegovanje kulture krajiških Srba predano je u nasljeđe ovdašnjim srpskim nacionalnim organizacijama, koje razumiju ovu priču. Pojedine organizacije žele da sačuvaju kulturu krajiških Srba, ali zbog velike vremenske i prostorne distance, ne mogu u potpunosti da razumiju kojim je putevima najbolje da krenu. U tom smislu najdalje je otišao Srpski nacionalni savjet, čije rukovodstvo, očigledno, ima znanje o životu Krajišnika. Zato možemo reći da je Srpski savjet, pored svih dobrih namjera drugih organizacija, ostao predvodnik u ovoj sferi, i da se za Krajišnike uglavnom čuje kroz njihove projekte i programe. Čuje se onako kako i treba, sa punim smislom krajiške egzistencije, kakvom je bila i kakva je danas.

Postoje li udruženja građana koja baštine krajišku kulturu i postoje li manifestacije koje okupljaju Krajišnike u Crnoj Gori?

– Udruženja ove vrste ne postoje u Crnoj Gori, barem ne ona koje su vidljiva javnosti. Značajno je, međutim, da ovdje ne postoji ni krajiški kulturni amaterizam, što bi trebalo mijenjati, ne bismo li očuvali i taj dio nasljeđa. U praktičnom smislu ovo bi se moglo urediti kroz saradnju sa kulturno-umjetničkim društvima. Bilo bi to lijepo iskustvo. Upravo to su dijelovi „srpskog svijeta” – ne nikakav hegemonizam i, sa izvinjenjem, gluposti – nego pogled kroz dioptriju sjedinjenog kulturnog prostora.

Objavili ste nedavno zbirku simboličnog naziva Glinska srijeda. Koliko je kultura sjećanja zastupljena u srpskoj književnosti. Šta je danas Glina Srbima u Crnoj Gori?

– U umjetnosti postoji dosta tema vezanih za genocid nad Srbima, one postaju nezaobilazne gotovo kao i teme o Holokaustu nad Jevrejima. Za Crnogorce, kao i za „susjedne” Hercegovce, ne bismo nikada mogli reći da ne znaju, da ne vole, da ne saosjećaju, ili da su zaboravili Jasenovac, Jadovno, Gradišku, Jastrebarsko, Prebilovce, Korita… To pouzdano tvrdim! Pokolj u glinskoj crkvi, na primjer, budi potpuno identične emocije kod mene i čovjeka iz Crne Gore. Svi znamo da Crna Gora zna da pamti, i da pouzdano pamti! Zato bez rezerve svjedočim da kulture sjećanja na krajiška stradanja ima mnogo u duši svakog časnog Crnogorca. Svjesno naglašavam – časnog, jer su to oni koji znaju ko su i od koga su! Na kraju, onaj satanski pir u Glini je jednako krajiški koliko i crnogorski. Nije crnogorska tuga za žrtvama u Glini manja od krajiške tuge. Bar sam ja to tako osjetio za sve ove godine, među ovim brdima. Konačno, i porijeklo nam je isto. Čak i ono genetsko, ako hoćete!

Rođeni ste na Kordunu, zavičaju prvog reformatora srpskog jezika Save Mrkalja. On u svom vremenu nije nailazio na razumijevanje okoline. Kako Vas razumije okolina u kojoj živite?

– Mrkalj je odavno postao simbolom ili paradigmom nerazumijevanja i stradanja pravdenika u jednom vremenu. Zbog toga, imajući vjerovatno njega u podsvijesti, smatram da nije važno koliko Krajišnika živi u Crnoj Gori, ili Hercegovini, jer tu brojku niko ne zna, nego kako oni žive. Te kategorije moraju da se uzdignu na nivo države Crne Gore, a prvenstveno na nivo države Srbije, kako bi se sačuvalo nasljeđe naroda koji danas postoji samo u tragovima. Srbija, ako hoće, ima sve formalne mehanizme za rješavanje problema Srba u Crnoj Gori i regionu. Čemu služi Ministarstvo spoljnih poslova, ministarstva dijaspore i Srba u regionu, Ministarstvo kulture… Znači, zvanični aparat postoji, samo još treba dobra volja. Ima li u srpskom rukovodstvu te volje – ne znam. Treba pitati državni vrh, gdje ključnu ulogu ne igra samo Aleksandar Vučić, mada ima velik i značajan uticaj, nego i drugi visoki državni funkcioneri. Kroz dosadašnje aktivnosti stekao se utisak da je Srbija spremna da pomogne i da uloži trud koji može da bude od značaja ovdašnjim Srbima, a da li će tako ostati – vidjećemo. Sa duge strane, Srbija u isto vrijeme mora da razgovara i sa novim vlastima u Crnoj Gori kako bi iznašli zajednička rješenja. Stalne priče o Milu Đukanoviću i polupropalim partijama nekadašnje vlasti nemaju smisla, niti bismo trebali time da se bavimo. Znate kako narod kaže: Što podižete veću ogradu oko tora, to vuka činite strašnijim!

Kakav je sadašnji položaj Srba u Crnoj Gori i kako vidite njihovu budućnost?

– Od onog čuvenog 30. avgusta i sloma tridesetogodišnje diktature DPS-a sa satelitima koji su na sve moguće načine unižavali i uništavali srpski narod, došlo je do izvjesnih, mada često samo kozmetičkih promjena. Ne zaboravite prijetnje traktorima Srbima od strane ondašnjeg predsjednika Vlade Crne Gore Duška Markovića i DPS-a. Zamislite tu jezivu uvredu! Ono što bih ja kao prosti žitelj Crne Gore izdvojio jeste značajno veća sloboda koja je za bivše vlasti bila totalno sputana i stavljena pod šapu jednog čovjeka i njegove interesne klike. Drugi aspekt se odnosi na djelimično poboljšanje položaja srpskog naroda koji je bio gotovo u potpunosti odstranjen iz društvenog i političkog života, tako da je sada, mada ne u realnoj mjeri, unekoliko vraćen tamo gdje mu je mjesto. Bilo to nekome drago ili ne, srpski narod je pobijedio bivši režim 30. avgusta, ali je u međuvremenu vješto izigran. Žao mi je svih onih koji misle drugačije, ali moraćemo se navikavati da su i Srbi, zajedno sa drugim narodima, ravnopravni dio crnogorskog društva. Jednako kao što je Crna Gora i srpska država, uz Srbiju i Republiku Srpsku! Znam da to neće biti jednostavno shvatiti, ali šta da radimo.

Novinari pretvoreni u pisače političkih pamfleta

Tokom karijere obavljali ste i novinarske i uredničke poslove. Kako biste ocijenili stanje medija u Crnoj Gori?

– Iskreno, kao izuzetno loše. Štampani mediji su se pogasili, a oni koji su ostali pretvorili su se u najgore moguće tabloide. Izvjesne, ali zaista minimalne promjene primjetne su na državnoj televiziji, Gradskoj TV iz Podgorice i TV Nikšić i to samo u nekim segmentima, gotovo djelićima. Svi ostali mediji, a to znači većina, ostali su najgori eksponenti politike Mila Đukanovića i DPS-a. Mogli bismo nabrojiti desetak takvih televizija gdje su novinari pretvoreni u pisače političkih pamfleta i predstavnike najbrutalnije političke i nacionalne netrpeljivosti i propagande, u kojoj su glavna meta Srbi. Sve mi tu liči na Hrvatsku – jednostavno ne umiju da postoje ukoliko nema Srba i Srbije, kao dežurnih krivaca, za čim onda programirano slijede i najlicemjerniji napadi na njih. Jadno je to novinarstvo! Pobrojao sam, dakle, samo televizije, a gdje su radio stanice, portali… Srbi su se u medijskom prostoru pokušali zaštititi preko dvije televizije, i nekolicine portala i radio stanica, ali to nije ni izbliza dovoljno da se suprotstve mašineriji sa druge strane. Uprkos tzv. medijskom pluralizmu, u Crnoj Gori ne postoji „sagovornik sa druge strane”, tako da su sve redakcije, očigledno po nalozima gazda, što iznutra, što spolja, pretvorili u jednobraznu i neprepoznatljivu, bezobličnu masu. Svi odreda vrte nekoliko otrcanih fraza – proevropski, liberalni, neoliberalni, demokratski, evroatlantski, evropski put, poglavlja, strategije… I tako mi od te prazne zaglušujuće buke poslušnika briselskih polučinovnika, koji nam kao inostrane gazde bez političkog legitimiteta, relevantnosti i realnog kapitala, uglavno praznoslove, ličeći sve više na propagandne glavonošce, ne čujemo šta misle drugi. A čini mi se da bi u naš doskora samo prividno miran grad, koji zovemo Evropom, uskoro mogao da dođe neki novi šerif, koji, kako stvari stoje, neće biti Amerikanac. Tada će, plašim se, biti kasno za sve nepromišljene, a pogotovo za Evropu kao nakupinu raznog političkog i ekonomskog, radioaktivnog otpada, kojoj, po svemu sudeći, curi vrijeme. I čije se nerazumno, uništeno, bezoblično i bubuljičavo lice sve više otkriva, ali ovog puta u apsolutnoj nemoći i beznađu.

Kako su se u novonastaloj situaciji snašli srpski politički lideri u Crnoj Gori?

– Posebno bih se osvrnuo na srpske lidere u Crnoj Gori koji su pokazali da nisu baš pripremljeni i vični zadacima koji su pred njima, ili nisu očekivali ovoliko komplikovanu situaciju u državi koja je potpuno devastirana, što je malo teže povjerovati s obzirom na dugogodišnja politička iskustva nekih od njih. Paralelni centri moći, razna sumnjiva, mračna društva, neuređene sudske i tužilačke organizacije, razoren sektor bezbjednosti, uništeno zdravstvo, privreda dovedena do ovisnosti o sumnjivom privatnom kapitalu (…) sve je to dočekalo novu vlast. Teško ih je kritikovati. Mada su u mnogim slučajevima zaslužili! Čak i mnogo više od ovih nekoliko rečenica! Morali su politički potezi da budu odsječniji i stroži, često vjerovatno i bolni, kako bi država počela da dobija obrise države. Jer ako nisu voljni da brane i ispune predizborna obećanja i zaštite državu i građane, nisu ni trebali zauzimati stolice. Zato su „natjerali” mene, koji sam trideset godina bio opozicija onom režimu, da danas budem dvostruka opozicija. Bivšoj vlasti, odnosno sadašnjoj opoziciji, koja ni po čemu ne zavređuje političko uvažavanje, naprotiv, a onda i uslovno rečeno ovim novima koji su veoma stidljivo i neodlučno krenuli da sprovode obećanja data pred izbore i ono što su građani, odnosno birači očekivali. Nakon politike Vlada Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića, koji su očigledno bili trojanski konji u novoj vlasti, i nekih drugih likova oko njih, ovim današnjima nije ostalo mnogo dobrog izbora. Zato se zalažem da im damo još malo vremena kako bi pokušali da poprave ono što su propustili, odnosno ono što su davno trebali da urade. Možda je najbolje da sa takvom porukom i završimo ovaj razgovor.

Izvor: Slobodna hercegovina

Trifko Ćorović / Srpsko kolo,
broj 108, stranice 12-13