Brskovo – Makondo Mirka Rakočevića

„Brskovo je bilo naše Makondo. Sa karavanima sumeđu brskovske planinske vrhove stizala sva znanja ondašnjeg svijeta“, kazao je u razgovoru za IN4S književnik Mirko Rakočević. 

Roman „Grossi de Brescova” je omaž srednjovjekovnom rudarskom trgu Brskovo, a umjesto predgovora napisali ste posvetu „Ovu pjesmu, o nama, srednjovjekovnim mučenicima, posvećujem bratu Milanu”. Ko smo to “mi, srednjevjekovni mučenici”?

Dok sam se bavio romanom rudario sam sa Sasima po Brskovu. I napatio se. Sve je drugačije kad se siđe pod zemlju. Kad osjetiš kako pulsira i čuješ je kako diše. A stvoren si od praha zemaljskog. Sve vrijeme vlada iskonski strah da ćete ponovo postati jedno. Ili ste već postali. Samo još niko nije „javio“. I dok joj čekićem i dlijetom vadiš utrobu, sav znojav, zadihan, crn od memle i vlage koja te okružuje, po ko zna koji put se pitaš imaš li hrabrosti da to izneseš gore, među ljude, znajući da će ti srebrnjaci probuditi zlo u njima.

Iako se radi o fikciji (u pitanju je književno djelo), roman sadrži i istoriografske elemente, uz autentičnu terminologiju, arhaizme i izuzetno slikovit opis nekadašnjeg rudarenja, ali i ostalih, pratećih, zanata srednjevjekovnog Brskova. Koliko je trajalo Vaše “rudarenje”, odnosno prikupljanje podataka o tadašnjem Brskovu?

Mučio sam se desetak godina „kopajući“ po knjigama starostavnim, zavlačeći se u kožu i duše književnih junaka, umivajući se u Rudnici, lutajući po Mjedenom guvnu, Pržištu i Žarištu, i po kamenim ostacima Brskova dozivajući ondašnje građane i slušajući, dok odgovaraju, eho od planinskih vrhova Bjelasice. A onda u osami, sve to zapisivao.

Zanimljiva je i sama ideja i utoliko joša zanimljivija sa današnje pozicije: i danas kao i tada, nalazimo se između Venecije i Konstantinopolisa, odnosno zapada i istoka. Da li smo nakon toliko vijekova uspjeli da ostanemo svoji, kako su to nekada uspijevalu rudari Sasi i domaće stanovništvo?

Sa obje strane su nas vjekovima oprašivali, ali nije se primilo. Ostalo je samo na površini i dovoljno je tek toliko da se stresemo i da opane sav njin trud, sva Scila i Haribda koja nas je snalazila. U duše nam nije prodrlo. Niti nam gen poremetilo. Sačuvali smo sve mane. I poneku vrlinu. A samo jedna vrlina valja tri tovara blaga. Divim se danas našoj djeci, kad razmaknemo kukolj, to je najljepše i najzdravije zrno mnogo dalje od Venecije, dalje od Konstantinopolisa.Ne strahujem ni malo za budućnost našeg naroda.

Kako je izgledao Vaš prvi susret sa Brskovom, tačnije sa lokacijom na kojoj se nalazio, a koju ste ste obišli prije samog početka pisanja romana?

Gledao sam ostatke bedema kamene tvrđave. Kao da sam došao tamo gdje sam odrastao i zašta me vežu najjače uspomene. Nekako je ta razrušena tvrđava bila dio mene. Zaboravljene uspomene, zov predaka, djedove raširene ruke koga nikad nisam upoznao, melodije pjesama koje nikada nisam čuo, ali kao da sam sa njima kao dijete uspavljivan. Potom sam osjetio strah i jezu šta ću sve iskopati. I šta ću zapisati. Tada sam u potpunosti razumio Andrića – „iznenaditi čitaoca nečim poznatim“.

U naslovu imate groševe, novac koji se kovao u Brskovu i od rude iz Brskova. To je tada imalo potpunu drugačiju dimenziju u odnosu na ono što novac predstavlja danas i bila je stvar vještine, znanja i umijeća trgovanja.

Taj nesrećni groš kovan je, sa određenom količinom primjesa srebra, kao realna vrijednost. U romanu sam sam ga opisao: „Na njemu vladar i svetitelj: Sudbina na zemlji i sud na nebu.“

I sami junaci u romanu pričaju svoje priče, jer su u Brskovo dolazili karavani, putnici namjernici, avanturisti… Svi su oni donosili svoje priče i doživljaje, pa čitava atmosfera podsjeća na Markesa i njegov Makondo?

Brskovo je bilo naše Makondo. Sa karavanima sumeđu brskovske planinske vrhove stizala sva znanja ondašnjeg svijeta. I priče, zamamne i čudesne, koje su karavandžije ispredale, pored ognjišta, ispijajući vrčeve piva ili medovine. Širom su Brskovljanima otvarali vrata od svijeta. Ostajalo je samo, onim najhrabrijim, da tamo i zakorače.

U jednom od ranijih intervjua ste istakli da steubijeđeni u stvarnost svojih junaka, jer ste se i ranije uvjerili u vjerodostojnost svoje književne vizije. Da li vjerujete i da će istoričari i arheolozi pronaći nekog od vaših junaka: Desu, Henrika, kneza Blajbergera, Hansa de Biberisa, Miha, Anu…

Miha su našli u Kotoru. Tamo mu i danas stoji sačuvan grob. A neke od ovih iskopaće arheolozi ko Abdi-pašu iz moga „Bedema“. Ili bar neku uspomenu na njih. Vrč iz koga su pili, neku Henrikovu ukosnicu, ostatke Anine lampe od stakla, ili skrivnicu sa groševima Hansa de Biberisa… Znam da je to on,tu negdje, zakopao, a onda mu se nedade da seiri.

Osim slika u najboljem maniru Bulatovićevog romana “Crveni petao leti prema nebu”, upečatljiv utisak daju dobro iznijansirani likovi. Da li je Vaš cilj bio da oni “žive svojim životom” ili da se čitaoci identifikuju sa književnim junacima i tako boljeshvate svijet koji opisujete u knjizi?

Ako se čitalac ne identifikuje sa književnim junacima tada i ne doživi priču. Mora da doživi onaj osjećaj zaljubljenosti kao Desa ili Milica, kao Miho ili Ana, ili onu Henrikovu muku dok se mrzne na stubu srama. A to se može jedino postići ako oni, kako kažete, „žive svojim životom“. Nema patetike, život mora da bude prikazan onakvim kakav i jeste tada bio – težak i surov, satkan od iskušenja i, snage i volje, ko će im podleći, a ko ne.

 
U svojoj recenziji mr književnosti Milorad Durutović o Vašem romanu kaže: ”Nakon čitanja rukopisa novog romana Mirka Rakočevića osjetio sam žal što roman nije nekoliko puta obimniji”. Da li mislite da bi bi trebalo da ima više strana, jer materijala je očigledno bilo?

Najbolje je kada se dogodi – žal što nema još. I kad je dobar kolač u pitanju. A kamoli vrhunska pita.

Knjiga nema jednog glavnog junaka, već je njih više čije su se sudbine ispreplele. Ko je glavni junak knjige: Desa, Henrik, Knez Blajberger, Hans de Biberis, Ana, Henrik, Miha ili je to samo Brskovo?

Cijeli su mi život ti glavni preko glave. Zbog toga su samo muke i problemi. Neko umisli da je glavni, neko divlja zato što je glavni, neko sve uništi samoda bude glavni. Svi bi da budu kalif umjesto kalifa.Ne shvataju, nesrećnici, da je samo jedan Gospod, a svi mi, ostali, samo činovnici. Sirotinja raja.
 
Kada možemo očekivati promocije romana i gdje?

Bila je jedna promocija kako je i red u – Mojkovcu. Uskoro će biti u Podgorici i mom Bijelom Polju. A dalje – koja ustanova to predvidi u svom planu i programu.