Branio prijatelja Bošnjaka: Godišnica stradanja Srđana Aleksića
Na današnji dan prije 30 godina preminuo je hrabri mladić Srđan Aleksić, samo zato što je u centru Trebinja pokušao da odbrani prijatelja Bošnjaka Alena Glavovića.
Srđan Aleksić je tada imao samo 27 godina, umro je trebinjskoj bolnici 27. januara 1993. godine od posledica udaraca zadobijenih šest dana ranije u centru grada od grupe pripadnika tadašnje Vojske Republike Srpske.
Jedan od napadača na Srđana je poginuo tokom rata, dok su ostali osuđeni na 28 meseci zatvora.
U više gradova Srbije i BiH ulice nose Srđanovo ime, a 2012. posthumno je odlikovan Zlatnom medaljom “Miloš Obilić” za pokazanu hrabrost i djelo posebnog junaštva.
Devetog januara 2013. tadašnji predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik odlikovao ga je “Ordenom časti Republike Srpske sa zlatnim zracima”.
Alen Glavović danas živi u Švedskoj. Svake godine posjećuje Trebinje, Srđanov grob i njegovog oca.
Sram vas bilo za objavljivanje ovakvih laži i neobjavljivanje komentara koji podstiču istraživanje i donošenje sopstvenih zaključaka.
Molim vas čitajte, istražujte i donosite zaključke.
Vredi pročitati:
https://www.ekspres.net/brejking/nisam-ubio-srda-sve-je-laz
Bio je dezerter koji je poginuo nesrecnim slucajem stiteci svoju svercersku tezgu na kojoj je prodavao musliman dok je on sedeo u kaficu. Sramotno je da ga je Tadic proglasio za narodnog heroja I da je snimljen lazni film o njemu. Ova fotografija je iz mladjih dana, treba objaviti fotografiju neposredno pred pogibiju do koje je doslo nesrecnim slucajem I za koji su njegovi bivsi saborci strogo osudjeni. Njegova generacija je cele zime bila u rovu prema ustasama dok je on svercovao robu I sedeo u kaficu. KOliko vremena treba da prodje da se otkrije prava istina?
Tih dana sam, odnosno na Srpsku novu godinu, s društvom pošao za Trebinje da dadnemo krv za ranjene borce. Bolnica u Trebinju je bila puna ranjenika kojima je bila neophodna krv koje oni pa skoro više nijesu ni imali. Načelnik bolnice, čini mi se da se prezivao Ćuk, ispričao nam je situaciju u kojoj se nalaze, ustaški položaji su bili nekoliko kilometara od bolnice, pa kako smo mi stajali neoprezno ispred bolnice, doktori su nas upozorili da se skrajnemo jer smo na dometu ustaških snajpera. Pričali su nam da nemaju više boraca, da liniju drže po trojica na kilometar i to dva Srbina i po jedan musliman kojih je tih dana bilo u srpskoj vojsci. Žalili su nam se na veliki broj Srba dezertera, koji švercuju iz Crne Gore raznu robu dok im komšije i drugovi ginu. Među tim dezerterima je bio i ovaj Aleksić i laž je da je on spašavao druga muslimana Glavovića. To su bila dva švercera i ništa drugo. Žao mi je šta mu se desilo, jer je ta porodica doživjela veliku nesreću, ali treba pričati istinu, a istina je uvijek bolna. Sad pođite u Trebinje pa će vam narod ispričati pravu istinu.
Istina je da su ga ubili njegovi.Sram ih bilo dovijeka!
Boško Buha, Sirogojno, Mirko i Slavko… “Tradicija” se nastavlja.
Cijelo Trebinje i Hercegovina zna kako se odigralo ovo u vezi Aleksica pokoj mu dusi…Zvanicna prica uopste nije tacna kao o Srebrenicii, Markalama ili stotinama dogadjaja iz gradjanskom rata… A kod nas su uvijek slavlje i ljudi koji nijesu zasluzili, a ovi sto su zasluzili oni su ostavljani u zapecak istorije… Kako ranije tako i danas…
Laž, napali su ga jer je napustio položaj i vratio se u Trebinje.
Veliki čovjek!