Braća Rusi i ja

Mila Kadić

Ljubav prema ruskom jeziku, kulturi, književnosti, umjetnosti, kao i prema ruskom narodu, dovela me je u Rusiju na magistarske studije. Da srećno stignem pomogla mi je jedna druga Ljubav, kojoj sam i danas zahvalna na toploj dobrodošlici.

Dobro, sve to, zajedno sa činjenicom da je katedra slavistike Sanktpeterburškog državnog univerziteta jedna od najboljih u svijetu. Prije desetak mjeseci sam se obrela u ruskoj “Sjevernoj Veneciji”, po mnogo čemu kulturnoj prijestonici Evrope, kao stipendista gorepomenutog univerziteta na programu – Slavistika/Slovenski jezici.

BRAĆA RUSI

Sjećam se jednog članka kojeg sam pročitala u ruskim novinama, a čiji se uvod završavao rečenicom: “Da vidimo, onda, kakva su to ta naša slovenska braća Srbi”. Imam želju da i ja, u odgovor, kažem riječ-dvije o tome kakav utisak na mene ostavljaju naša braća Rusi.

Neke od glavnih karakteristika: samokritični su, samoironični, veoma, veoma štedljivi, na šta sam ranije gledala kao na lošu osobinu, ali sada shvatam zašto je tako – bez krajnje štedljivosti je jako teško preživjeti od prosječne plate u Rusiji, posebno prosvjetnim radnicima. Isprva se čini da su zatvoreni i pomalo hladni, ali njima je samo strana lažna ljubaznost i kurtoazni osmijeh. Gledaće vas ozbiljno pri prvom susretu, ali ako vas sretnu drugi put, uputiće vam osmijeh prepoznavanja. Mnogo drže do ponašanja. Mnogo drže do strpljivog čekanja reda – red je svetinja! Ruska birokratija je stroga, nepopustljiva, često nelogična, spora, ali i dostižna. Da, namučiće vas silne procedure, ali ćete na kraju, ipak, dobiti to što vam treba. Samo… pa, samo se naoružajte strpljenjem. Rus će vam uvijek pomoći sa teškim koferom u metrou, pridržaće vam vrata na izlasku, ljubazno će vam objasniti kako da nađete put ili će bar pokušati da pomognu, ako već nešto ne znaju. Prodavači/ce u vašem susjedskom marketu će vas zapamtiti i osmijehnuće vam se kad vas opet vide. Svi će vam dati brdo korisnih savjeta i znaće kako da vas saslušaju bez umetanja onog našeg tako uobičajenog: “E, nije to ništa, da čuješ tek kako je meni…” Bake vole da budu stroge sveznalice i da vas nauče redu. Osjetićete da u vama vide osobu ravnu sebi, ili bar svijest o tome da ste i vi čovjek. Duhoviti su, ali njihov humor se razlikuje od našeg. Naš je humor umnogome uvredljiviji, a njihov većinom nešto profinjeniji, ali opet, sve zavisi od osobe.

– Obožavaju pse i mačke. Naročito mačke. Svetogrđe je reći mački „Šic!“, čak nisu svi ni čuli za ruski ekvivalent ove riječi. Mačke su svetinja u Ermitažu, u kafićima, pa čak i pekarama – nikome ni na pamet ne pada da ih odatle istjera ili da krene da se žali kako je to “nehigijenski”.

– Svi imaju pametne telefone. Svi. I bake od 70 ljeta. I beskućnici. Kuhinja im je specifična, ako niste naviknuti, treba vam vremena da počnete da je cijenite. Ja sam se privikla, prilagodila se ovdašnjem načinu ishrane i naučila da cijenim peljmene, šči, njihova domaća peciva, razne varijacije ruske salate, kaše svih vrsta, kao i većinu specijaliteta kojima se ponosi ruska kuhinja.

Zahvaljujući mom izgledu, često me pitaju jesam li iz Jermenije, Gruzije ili jesam li nekakvog tatarskog porijekla. Takvih je doseljenika u Petrogradu mnogo, i oni se najčešće zapošljavaju u gradskoj čistoći, u prodavnicama, “buregdžinicama” na ruski način (u kojima, doduše, nema bureka, ali u kojima je glavni specijalitet obično veoma popularna “šaverma/šaurma” (prvi naziv se koristi u Peterburgu, drugi u Moskvi) – to je jelo od piletine sa sosom na mliječnoj ili osnovi od majoneza, sa dodatkom povrća, koje se najčešće služi uvijeno u tanke kore “lavaš”, a koje podsjećaju na naše kore za baklavu ili pitu). Zbog svoje fizičke sličnosti sa gorepomenutim narodnostima prilično često dobijam od njih  nadimak “sestra”, a još ako potvrdim to sestrinstvo-bratimljenje jednim “brate-sestro” u odgovoru – ne gine mi popust.

Imam divne prijatelje. Za ovih nekoliko mjeseci smo se jako zbližili. Sa prijateljicama sam šetala po smrznutoj Nevi, osmislile društvenu igru i zajedno preživljavale ispitne rokove. Novu Godinu sam slavila kod koleginice zajedno sa njenim prijateljima. Ona je spremila ruska jela, nagovarali su me da probam kavijar, koji, kako se ispostavilo, ne podnosim. Usput sam saznala za ruski običaj da se prazna flaša nikada ne ostavlja na stolu, kao i da Rusi za Novu godinu vole da odslušaju predsjednikov govor i ubacuju razne dosjetke i pošalice. Ja sam za tu priliku probala da nađem i spremim našu autentičnu hranu. Veoma sam se obradovala kad sam u jednom supermarketu, zahvaljujući sankcijama Evrope i saradnji sa Srbijom, pronašla – ćevape! Sad svi oni kupuju ćevape kad mogu, a mene tjeraju da im kuvam kafu (nažalost, kafa je u Rusiji loša, i preporučujem svima koji u njoj uživaju da se unaprijed obezbijede zalihama ako ih put nanese u Rusiju), i čak su počeli da me zadirkuju – kad ih pitam kakva je bila, kažu: „Odlična, možeš da se udaš“.

Svi moji poznanici sada znaju šta je slava, znaju da je moja slava 27. oktobra, znaju da ih neću zvati na slavu nego se podrazumijeva da će se sami pozvati, i znaju i vole našu izvornu muziku.

RUSI I CRNA GORA

Rusi većinom slabo šta znaju o nama. Ako nisu ljetovali kod nas, onda imaju svijest o tome da postojimo, da smo Sloveni, pretežno pravoslavni, ali ne znaju gotovo ništa preko toga. Kada sam jednom prilikom svojim koleginicama opisivala Crnu Goru i objašnjavala im balkanska previranja, te istakla kako se Crna Gora, nažalost, priključili sankcijama Rusiji, a potom i pokazala gdje se na mapi Evrope nalazi Crna Gora, uslijedili su komentari: “Ali, kako je mala! Sigurno može za jedan dan da se obiđe biciklom”. “A gdje ti živiš? Je li pored mora?” “Ne, živim u centralnoj Crnoj Gori”. “A koliko je to daleko od mora?” -“Otprilike sat i po vožnje”. “Pa, znači, pored mora! Vidi li se more iz tvog mjesta?”. Da, oni mnogo, mnogo vole more.

I, ZA KRAJ – FUDBAL… I JOŠ PONEŠTO
Trenutno je cijeli grad u znaku Svjetskog prvenstva u fudbalu. Svuda se po ulicama mogu vidjeti navijači iz raznih zemalja, grad je preplavljen turistima, obezbjeđenje je podignuto na najviši nivo, a navijači, pa, kao navijači. Žali se meni koleginica: “Kako su samo glasni! I stalno samo pjevaju. Svud po ulicama neko pjeva”. A ja se sjetim naših kafića i beskrajne muzike u međugradskom javnom prevozu, glasnih razgovora u istom i pomislim kako mi nedostaje naša vreva.

Glosa 1: Osjetićete da u vama vide osobu ravnu sebi, ili bar svijest o tome da ste i vi čovjek