Bojić podnio krivičnu prijavu protiv RTCG – Šundića, Pavićević, Šuković i Rakonjac

Novinarke RTCG, Tanja Šuković i Snežana Rakonjac moraju da sa Jutjuba uklone svoj skandalozni „dokumentarni film“ „Svjedok Božje ljubavi“, po presudi Privrednog suda. Šuković i Rakonjac su odbile da upute izvinjenje zbog intelektualne krađe koju su umišljajno izvšrile. To nije učinio niko sa Javnog servisa, te je advokat Vladan S. Bojić, podnio krivičnu prijavu protiv RTCG.

Njima se zabranjeno, presudom Privrednog suda, od 14. oktobra ove godine, da film emituju na bilo koji način ili u bilo kojoj formi, kao i na televizijskim festivalima ili bilo kojim platformama

To je u presudi od 14. oktobra naložio Privredni sud, na osnovu tužbe Toma Babovića, koji je tužio autorke dokumentarca da su se u njemu nelegalno koristili njegovom kompozicijom iz filma „Lavirint 2002“.

DPS pamflet, u produkciji Televizije Crne Gore, u kojem se na najprizemniji način govorilo o blaženopočivšem mitropolitu crnogorsko-primorskom Amfilohiju i Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori, emitovan je 18. februara 2020. na prvom programu RTCG.

Ironičnog naziva „Svjedok Božje ljubavi“, za cilj je imao satanizaciju mitropolita Amfilohija, kroz snimke sa početka devedesetih i raznih skupova po Crnoj Gori i Cetinju, uz govor Željka Ražnatovića Arkana, kada su rodonačelnici današnjih „komita“ i „patriota“ prekidali skup Crnogorske akademije nauka i umjetnosti povicima „Nije ovo Srbija“ i „Risto sotono“, želeći da prikažu da „svako zlo“ u Crnoj Gori dolazi od Srba i iz Srbije. A kao glavnog krivca vide u blaženopočivšem arhiepiskopu cetinjskom Amfilohiju.

U tužbi koju je podnio punomoćnik Babovića, advokat Vladan Bojić, predloženo je da se Snežana Rakonjac i Tatjana Šuković izjasne da li su preuzele kompoziciju Babovića iz filma „Lavirint 2002“ i umetnule je u dokumentarac „Svjedok Božije ljubavi“ i da se, ukoliko to ospore, sprovede vještačenje. Zatraženo je i da se presuda objavi na svim postojećim elektronskim medijima u Crnoj Gori i Srbiji.

„Takođe se smatra da bi u tom slučaju RTCG bila izložena velikim finansijskim troškovima. Država neograničeno solidarno odgovara za obaveze javnog emitera. Tu istu normu ponovio je i zakon iz avgusta 2020“, navodi se u tužbi.

Navodi se i da Babović „u pogledu ugovora koji su mu uručeni na ročištu cijeni da su isti za tužioca bespredmetni“.

„Ovo zbog toga što tužilac nema pravo i pravnu moć da učestvuje i da ima obavezu da zna ko je u određenom ovdje dokumentu imao ulogu, ko je trebalo da komponuje, ko da „sastavlja“ muziku, već je za tužioca jedino relevantno kako su tuženi, tj. Javni servis i njegovi zaposleni, objavili ko je urednik Prvog programa na kojem je prikazn ovaj dokumentarac, i ko su urednici ove misije. To je spoljna legitimacija kojom se predstavljaju tuženi i za tužioca je jedino, kao i za svako treće lice, ona relevantna, a tako je i sa stanovništa zakona. Kako je Javni servis RTCG uređivao radne odnose i uloge u bilo kojim sferama radnog angažovanja, to se zaista nikako ne može ticati tužioca“.

Tužilac, dodaje se, „jedino zna da je povrijeđeno njegovo autorsko pravo i to u dokumentarcu, koji traje 26 minuta, oko 10og minuta, i da se ta radnja povređivanje autorskog prava mogla izvršiti samo sa umišljajem i ciljano“.

Bojić je podsjetio da se Babović obratio SOKOJ-u 24. marta 2021. i dobio odgovor 30. marta, „koji je do te mjere eksplicitan da isključuje svaku razumnu sumnju u suprotno“.

U svojstvu punomoćnika podnosioca prijave, Toma Radovanova Babovića, sa prebivalištem u R. Srbiji, Beogradu, ul. Tomaša Ježa br. 19, na osnovu čl. 254 i 256 Zakonika o krivičnom postupku Crne Gore («Sl. list CG», br. 57/09, 49/10, 47/14, 2/15, 35/15, 58/15 – dalje: ZKP) Zakona o odgovornosti pravnih lica za krivična djela (Sl. list RCG, br. 2/07), budući da postoje ozbiljni razlozi za osnov sumnji, Bojić je podnio krivičnu prijavu

Protiv:

Javnog servisa Radio Televizije Crne Gore (reg. Br. 80002993; PIB 02020220) TV CG, Podgorica, Bulevar revolucije br. 19, odnosno protiv Božidara Šundića, kao tadašnjeg generalnog direktora i zakonskog zastupnika prvookrivljenog
Aleksandre Pavićević, urednice 1. programa TV CG – koju pozvati na adresu zaposlenja
Sanje Rakonjac, urednice autorke dokumentarne emisije – koju pozvati na adresu zaposlenja
Tatjane Šuković, urednice autorke dokumentarne emisije – koju pozvati na adresu zaposlenja

Zbog osnova sumnji da su potpuno svjesni svih svojih postupaka i njihove nesumnjive zabranjenosti prije odnosno svakako prilikom prizvodnje takozvanog dokumentarnog filma/uradka „Svjedok Božje ljubavi“, drugoosumnjičena kao urednik, a trećeosumnjičena i četvrtoosumnjičena kao koautori i urednici, neovlašćeno objavili i javno učinili dostupnim, pod svojim imenom odnosno imenom drugog javno saopštili autorsko djelo podnosioca prijave, muziku iz filma „Lavirint“ nad kojom je podnosilac prijave nesporni titular subjetivnog prava oličenog u autorskom pravu, koje je registrovao u SOKOJ-u još 2008, a kojem se, shodno Sporazumu između Crne Gore i Republike Srbije iz 29.1.2009. čl. 1 tač. D, priznao nacionalni tretman i zaštita i u Crnoj Gori, da bi naposletku svi prijavljeni priznali da su izvršili te radnje koje preddstavljaju ujedno i elemente bića krivičnih dijela koja su inkriminisana KZ CG, što potvrđuje pravnosnažna presuda Privrednog suda CG P br. /20.

Osumnjičeni u saizvršilaštvu izvršili krivično djelo neovlašćeno iskorišćavanje autorskog djela ili predmeta srodnog prava (čl. 234 st. 1 KZ) u sticaju sa krivičnim djelom povreda moralnih prava autora i interpretatora (čl. 233 st. 1. i 3. KZ), koja se gone po službenoj dužnosti.

Podnosilac prijave je trenutkom objavljivanja svog autorskog djela, kompozicije za film „Lavirint“, stekao autorsko pravo i istovremeno ostvario pravo na njegovu zaštitu, koja podrazumjeva, kako u pravnom poretku Srbije, tako i u pravnom poretku Crne Gore, skup moralnih i imovinskih prava, među kojima: pravo na priznanje autorstva i pravo na poštovanje djela, kao i prava na: distribuiranje, davanja u zakup i poslugu, javnog izvođenja, prikazivanja, emitovanja, prerade i audiovizualne adaptacije i drugo, piše u krivičnoj prijavi, u koju je IN4S imao uvid.

U tom smislu, jedini način da se neko autorsko djelo zakonito koristi, reprodukuje, obradi itd. jeste uz saglasnost autora ili drugog iamoca datih prava, dok svaki drugačiji način predstavlja krivično djelo. Kirivčno djelo je, u tom smislu, i djelo osumnjičenih, budući da su prilikom proizvodnje dokumentarca „Svjedok Božje ljubavi Amfilohije Radović“ u kontinuitetu i s umišljajem neovlašćeno iskoristili autorsko djelo podnosioca prijava, i to u ovim vremenskim terminima: 1.) 00:26 – 01:43 uvodna špica; 2.); 02:22 – 03:45; 3.) 09:59 – 10:49; 4.) 11:01 – 11:40; 5.) 11:50 – 12:10; 6.) 16:46 – 17:06; 7) 22:38 – 22:58; 8) 27:38 – 27:54 odjavna špica, kao i ritmički motiv na timpanima (2 sek.) prilikom akcentovanja i to u 3 scene.

Način na koji je autorsko djelo podnosioca prijava korišćeno isključuje svaku mogućnost slučajnog ili nehatnog neovlašćenog korišćenja i ekskulpiranja osumnjičenih, i jasno ukazuje na to da su okrivljeni, naročito stoga što su lica profesionalna angažovana u RTCG, morali biti svjesni toga da se radi o objavljenom i zaštićenom autorskom djelu na čije korištenje i objavljivanje oni nisu imali pravo.

Ipak, bez obzira na tu svijest, oni su odlučili da navedeno autorsko djelo neovlašćeno snime i iskoriste za potrebe produkcije dokumentarnog filma i da ga, potom, u sklopu tog filma i objave. Osumnjičeni su time djelu na neovlašćeni način pristupili kompoziciji, potom je neovlašćeno upotrijebili i prisvojili, ne bi li je na kraju i neovlašćeno objavili, ispunivši na taj način biće krivičnog djela neovlašćeno iskorišćavanje autorskog djela ili predmeta srodnog prava.

Način na koji je ovo djelo upotrebljeno duboko je povrijedilo i moralna prava autora na priznavanje autorstva kao i poštovanje autorskog djela. Gore navedenom radnjom, osumnjičeni ne samo da su autorsko djelo podnosioca prijave neovlašćeno iskorstili, već su uz to i izbjegli da istaknu naziv autorskog djela i ime njegovog autora, čime su to djelo prisvojili – povrijedivši time moralno pravo autora na priznanje autorstva nad njegovim autorskim djelom. Ovo se da utvrditi i iz završne špice u kojoj se izbjegava svako isticanje imena autora i njegovog djela, već se samo navodi kako su u emisiji korišćeni video zapisi preuzeti iz programskog arhiva RTCG, dokumentarne serije „Dokumentarni prilozi za istoriju Crne Gore“, i sa sajta „YouTube“, dok je u svim ostalim aspektima dokumentarac „proizvodnja TCG“.

Iz ovoga jasno slijedi da se navedenom radnjom ne samo neovlašćeno iskoristili autorsko djelo podnosioca prijave, već da su isto i prisvojili čime se ispunilo biće krivičnog djela povreda moralnih prava autora i interpretatora (čl. 233 KZ).

Iz načina na koji je završna špica sastavljena jasno proizilazi da autori dokumentarca priznaju da su pri proizvodnji dokumentarca korišćeni samo video materijali i to oni koji su u posjedu Arhiva RTCG ili su, pak, dostupni na platformi „YouTube“. Dakle, ni sa čim se ne ukazuje na to da su korišćeni tuđi audio materijali, što će reći da su osumnjičeni svjesno išli ka tome da korišćenu audio kompoziciju predstave kao svoju i da njeno neovlašćeno korišćenje i stvarno autorstvo svjesno prikriju, čime se ne samo potvrđuje da su osumnjičeni bili svjesni protivpravnosti svojih radnji koje su htjeli da prikriju, već da je učinjena i povreda moralnih prava autora na priznanje njegovog autorstva.

Budući da autori sporne dokumentarne emisije ni sa čim nisu uvažili postojanje autorskog djela i njegovog autora, ostaje van svake sumnje da su oni bezobzirno prisvojili navedeno a tuđe djelo kao djelo čiji su oni autori. Ipak, uz sve prednje navedeno, prilikom proizvodnje dokumenarca nije samo povrijeđeno moralno pravo autora na priznanje autorstva, već i njegovo moralno pravo na poštovanje njegovog autorskog djela, odnosno na zabranu njegovog korišćenja na način koji vrijeđa čast i ugled autora djela.

O tome koliko je namjera osumnjičenih bila jasno definisana i usmjerena ka neovlašćenom korišćenju predmetnog autorskog djela ukazuje i činjenica da je kompoziciji za film „Lavirint“ nemoguće pristupiti preko platforme YouTube ili bilo kojeg konvencionalnog načina preuzimanja audio-vizuelnog sadržaja. Sve ovo ukazuje da su osumnjičeni autorskom djelu jedino mogli da pristupe sa sviješću o njegovom postojanju i sa željom za njegovim neovlašćenim korištenjem. Pri tome, osumnjičene, kao ličnosti profesionalne angažovane u Televiziji Crne Gore, nisu mogle a da ne budu svjesne protivpravnosti svojih radnji, budući da njihov profesionalan položaj po prirodi stvari podrazumijeva poznavanje zakonskom normative u vezi sa autorskim pravima.

Jasno je da navedeno djelo osumnjičeni nisu mogli da izvrše ni na jedan drugi način do sa punim umišaljjem i sviješću o njegovoj protivpravnosti, čime se nesumnjivo ispunilo biće gore navedenih krivičnih djela. S tim na umu, ovim putem molimo da se u najkraćem roku sprovede postupak protiv osumnjičenih i da se procesuira naredba za sprovođenje istrage a potom optužnice, te da se po povedenom postupku i izvedenim dokazima okrivljeni oglase krivim i svi kazne shodno zakonu. Uostalom osumnjičeni su priznali da su djelo izvršili, ali se nijedno od njih nije javno izvinio ni na jedan primjeren način, ni javno na televiziji niti pak privatno, oštećenom autoru, što je opredelilo autora da podnese prijavu i da zatraži da se kriva i odgovorna lica kazne po zakonu a koautorkama Rakonjac i Šuković za određeni vremenski period strogo zabrani obavljanje profesije kojom se tako skaredno bave, jer to čine na očigledno naročito bezobziran i profesionalnim standardima, piše u obrazlloženju podnosioca krivične prijave.