Bjelopavlići i 610 godina prvog pisanog pomena plemena (7): Dva ogranka od Bijelog Pavla – Mitrovići i Bubići

Piše: Miljan Stanišić

U prethodnim feljtonima sam iznio argumente koji dokazuju da je Bijeli Pavle bio Srbin iz Metohije (Hvosna) da je to u tom vremenu bila čisto srpska oblast (o čemu piše Rovinski i drugi autori); tačno označio mjesto odakle je došao, kao i razloge zbog kojih je morao da napusti svoje ognjište i naseli se na teritoriju koja će se po njemu nazvati Bjelopavlići i gdje će se od njega i vjerovatno od nekog njegovog najbližeg srodnika, koji je došao sa njim (jer se nekoliko bratstava u Bjelopavlićima, koji se vjekovima smatraju pripadnicima ovog plemena teško uklapaju u direktnu lozu od Bijelog Pavla), formirati kasnije veliko srpsko pleme Bjelopavlići. Srpska oblast iz koje je došao – Metohija (Hvosno), njegovo ime Pavle, imena njegovih sinova Mitra i Šćepana, kao i njihovih potomaka, koja su bila čisto srpska imena (što potvrđuje i Dečanska Hrisovulja iz 1330 godine – dakle, iz vremena kada je on tu živio), i oni se navode u rodoslovnom stablu Bjelopavlića, i sl., nedvosmisleno potvrđuju etničku – srpsku pripadnost Bijelog Pavla i njegovih potomaka – plemena Bjelopavlića.

Događaje koje sam naveo i koje ću navesti o Bijelom Pavlu i njegovim potomcima, jasno ukazuju kolika je bila imanentna srpska, Nemanjićka svijest i pripadnost pravoslavnoj vjeri, još od Metohije (Hvosna), iz koje je Bijeli Pavle došao. Kada je Bijeli Pavle morao da napusti svoje ognjište, vodio je računa da se naseli tamo gdje žive njegovi etnički srodnici, našavši novi zavičaj među Srbima Lužanima. Lužani su u teškim okolnostima vjekovima uspijevali da sačuvaju svoje srpsko ime, pri čemu nijesu ništa zaostajali od doseljenika, već su bili akteri svih krupnih događaja gdje se branila sloboda, srpstvo i pravoslavlje. O tome su pisali mnogi, a ovdje ćemo navesti zapažanje o Lužanima istoričara Petra Šobajića, u knjizi „Bjelopavlići i Pješivci“, koji se najviše i najtemeljnije bavio ovim prostorima, koji pišući o njima ističe njihovu hrabrost, postojanost i nepristajanje da budu podvedeni pod bilo čiji strani uticaj, bez obzira na njihovu jačinu i posledice. U to se uklapa i zapažanje Pavela Rovinskog, poznatog etnologa: „Oni starosjedioci u stvarnisti, o čemu je već bilo riječi (odnosi se na Lužane, primj. M.S) ni po čemu nijesu bili gori, od doseljenika, koji su se pred njima kočoperili svojim ratnim podvizima. Jer, oni su starosjedioci pomogli Nemanji da pobije Grke, pa su Nemanjići sa njima stvorili srpsku državu. Oni nijesu bili gori ni u borbi protiv Turaka i kako smo vidjeli, bez obzira na to što Zeta nije bila zaštićena, oni su je do kraja branili, i nijesu se turčili kao doseljenici.“. Iako su i starosjedioci – Lužani i doseljenici od Bijelog Pavla imali isti srpski etnički korjen, ipak su na početku među njima postojale znatne razlike, koje su uslovili brojni faktori. Živjeći na različitim teritorijama, u drugačijim životnim uslovima i pod raznoraznim kulturnim i drugim uticajima, stvarala se posebna karakterologija ovih kolektiviteta. Ali, ukorijenjena srpska svijest, pripadnost pravoslavnoj vjeri, suživot na istoj teritoriji, međusobni kulturni uticaji, borba protiv zajedničkog neprijatelja i drugi faktori, stvarali su među njima osjećaj bliskosti i srodnosti, tako da su se vremenom Lužani stopili sa Bjelopavlićima, a početne razlike počinju da blijede. Naveli smo da se Bijeli Pavle oženio kćerkom Lužanskog bana Mrdaka, -Vukosavom i da su imali dva sina: Mitra i Šćepana. O Mitra je ogranak od Bijelog Pavla, Mitrovići. Kako je Šćepan umro mlad, ogranak od njega je prepoznat po njegovom sinu Branislavu (Bubi), pa su njegovi potomci dio ogranka Bubići. Na osnovu turskog deftera iz 1477. godine može se sa velikom preciznišću utvrditi vrijeme dolaska Bijelog Pavla i time rodoslovno stablo Bjelopavlića. Kako se u tom turskom defteru pominju starješine četiri džemata to ćemo kao primjer uzeti vođu trećeg džemata Stanišu, čiji otac Radelja se pominje u jednom pisanom dokumentu 1444. godine. Stanišin stric Radoslav Branislavov (Raslav Bubin) je bio staješina drugog džemata. Defter iz 1477. godine pisan je u vrijeme kada se na tronu Zete nalazio Ivan Crnojević, koji je šest godina ranije 1471. godine, bio prinuđen da prizna tursku vlast, pa je i ovaj defter nastao u tom cilju, t.j. zbog plaćanja harača. I pored navedenog Zeta je sve do poslednje decenije 15. vijeka sačuvala izjesnu samostalnost. Kako se kao starješine dva džemata pominju stric i njegov bratanić, jasno je da je Raslav bio stariji čovjek, a njegov bratanić Staniša je 1477. godine već bio porodičan čovjek i vođa trećeg džemata. Ako se kao parametar rodoslova uzima 33 godine, što je uobičajeno, onda se, shodno prethodnom, za Stanišu može uzeti oko 1470. godina u rodoslovnom smislu (kada je već bio porodičan čovjek i dobio nasljednika), t.j. da je rođen prije 1340. godine.

Naveli smo da se njegov otac Radelja pominje kao potpisnik jednog sporazuma iz 1444. godine. Dakle, rodoslov bi od Staniše do Bijelog Pavla izgledao ovako: Staniša (oko 1370), Radelja (oko 1337), Branislav – Buba (oko 1404), Šćepan (oko 1371) i Bijeli Pavle oko 1338. godine, s tim da je rođen prvih godina 14. vijeka. Genealoško stablo od Bijelog Pavla, kao što je navedeno, može se omeđiti na tridesete godine 14. vijeka, a njegovo rođenje na prve godine 14. vijeka, tako da se za vrijeme njegovog doseljavanja na područje koje će se po njemu nazvati Bjelopavlići, mogu uzeti tridesete godine 14. vijeka.

(nastaviće se)