Bira Birka, pa ćoravog Mirka

Piše: Emilo Labudović

Što mi Srbi umijemo da izaberemo, ne umije niko. Kad bi nam i najgori neprijatelj birao, ne bi nas „usrećio“ kao što mi sebe umijemo da razveselimo. I kad biramo da popravimo prethodni promašaj, zacrnimo ga da je za nokat gore. Čak i ćorava koka ponekad ubode neko zrno, a mi, osim kamena – ništa. Ako se za ona prošla vremena i naše izborne zablude još i moglo naći opravdanje u neiskustvu, izostanku demokratske izborne prakse, manjku informacija… naše zlonaputanje u izboru „lažnih careva“, još od Šćepana Malog, traje evo i u ovo najmodernije doba. I svi Šćepani (liše rijetkih izuzetaka) su nam sve manji i tanji. Više od tri decenije parlamentarne demokratije novog doba, koliko god ona bila „kvazi“, nijesu nam otvorile oči niti nas dozvale pameti.

Prvo smo, birajući između Mila i Momira, izabrali Mila kao većeg Srbina, jer je zbog „šahovnice“ zamrzio šah. Nedugo potom, Mića, koji inače o šahu nema pojma, prigrli „šahovnicu“ i sve što ona podrazumijeva. Onda smo „izabrali“ onog „ni uzmi ni poturi“ Zdravka, jer nam ga je, kao Srbina  sa dna kace,  Crkva „toplo“ preporučila. A on se, koliko sjutradan, toliko premetnu da ga više ni Crkva ni Srbi nijesu prepoznavali, pa nam je Temeljni ugovor potpisao – Albanac. Potom smo se, kao narod, opet našli pred dilemom: Milo ili Jakov? I pod izgovorom „manjeg zla i bledunjavijeg Crnogorca“, nagrnusmo kao roj muva bez glave i ugurasmo Jakova u fotelju. A Jakov, dok još nije ni zagrijao fotelju, pljunu iz sve snage na narod na čijim je leđima dojahao u zgradu na Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog.

„Heroj na magarcu (magarcima)“, rekao bi neprolazni Miodrag Bule Bulatović.

Nakon što je, brže čak i od crnog Zdravka, okrenuo leđa dojučerašnjim drugovima i, žešće i od najžešće opozicije (luster – efendija da mu pozavidi), udario drvljem i kamenjem po njima i po Vladi, samo zbog toga što su konačno priznali da u Crnoj Gori žive i Srbi, i to u značajnom broju, i da im pripada pravo na parče torte zvane vlast, naš „lažni car Šćepan od ispod Ostroga“, ovih dana napravi korak naprijed. Pardon – unazad. Jer  kad god mi Srbi pomislimo da smo u svom izboru dosegli dno, iznenadimo sebe i potonemo makar korak niže.

„Naš“ i našim glasovima ustoličeni Jakov, insistirajući na što većoj distanci od političkih predstavnika Srba i hvatajući priključak za buduću saradnju „sa svima, samo sa DPS nikad“, pogleda naciji u oči i izjavi da DPS vladavina i nije bila tako loša, a da joj je najveći kvalitet bio u tome što je „održavala dobre odnose sa Hrvatskom“!? To što je ta ista vlast, u jednom trenutku, diplomatske (a i ostale) odnose sa Srbijom svela na najniži status, praktično ih prekinuvši, protjeravši, prvi put u diplomatskoj istiriji Crne Gore srpskog ambasadora (inače etničkog Crnogorca od Onogošta grada) – nikom ništa. Važno je da su se sve vrijeme titrala jaja Hrvatima, a Srbija – e, to se, po Jakovu, ne računa. Pri tome, Jakov to izjavi samo par dana nakon što mu se „evropski“ poslanik te iste Hrvatske, usred države, nagonio mile majke do devet koljena i priprijetio „iglenim ušima“ za ulazak u EU.

Zaklevši se na Ustavu da će biti predsjednik „svih građana Crne Gore“, naš izabranik, ne sačeka čestito ni da svane, očas otpisa trećinu „svojih“ i zavrgnu pravo Milu u zagrljaj. A sve „u ime demokratije i u skladu sa svojim ustavnim ovlašćenjima“! Malo sjutra. I, vraćajući se opet Buletu i njegovovom gotovo proročkom naslovu da je „rat bio bolji“, bojim se, živ nijesam, da srpsko „biranje“ kao zabluda i samodestrukcija još nije stiglo do dna, i da mi Srbi i od najgoreg umijemo gore. Samo da nam se pruži prilika da biramo.

P. S. Gospodine Jakove, „predsjedniče svih građana Crne Gore“, u svoje i u ime svojih, odričem Vam taj status. Makar opet izabrali i goreg od Vas. A hoćemo. znam ja nas.