Biopolitika, suverenost i pravoslavlje: Imamo li budućnost?

Piše: o. Darko Ristov Đogo

U skorije vrijeme se obnovilo interesovanje za pitanje suverenosti – uglavnom u pravnom i političkom smislu. No rijetko se postavlja najvažnije od svih pitanja: koliko vrijedi politička suverenost bez biopolitičke suverenosti?

Postoje pojmovi koji se često spominju, ali se rijeko upotrebljavaju da bismo se preko njih poduhvatili stvari koje nas žuljaju ili bole. Recimo, u skorije vrijeme se obnovilo interesovanje za pitanje suverenosi – uglavnom u pravnom i političkom smislu. No rijetko se postavlja najvažnije od svih pitanja: koliko vrijedi politička suverenost bez biopolitičke suverenosti? Ili: koliko vrijedi atomska bomba, ako imate društvo koje demografski izumire?
Uzmimo za primjer rusko i ukrajinsko društvo – i pored geopolitičke suprotstavljenosti i pokidanih veza, ona i dalje predstavljaju jedno društvo, kada je u pitanju biološka (ne)suverenost, društvo obilježeno sovjetskim i konzumentskim divlje-kapitalističkim biopolitičkim diktumima. Pitate se zašto ne viđamo masovne napade u kojima se angažuju milioni vojnika?

Prosto je: društva u kojima većina vojno sposobnih muškaraca jesu jedinci ili u boljem slučaju jedno od dvoje djece (vrlo vjerovatno razvedenih roditelja) naprosto nemaju vojničke kapacitete za nove staljingrdske bitke. Ni sa jedne strane fronta.

Nebulozne mantre srpskih demografa

Uzmimo naš primjer i našu najbolniju tačku: Kosovo i Metohiju. Biopolitički slom srpskog naroda dvostruko je doprinosio „oslobađanju od kosovskom mita“, tačnije, odricanju od vidovdanske zavjetne svijesti. Najprije, demografski slom srpskog naroda u drugoj polovini HH vijeka učinio je našu sposobnost da efektivno vršimo vlast na Kosovu i Metohii ograničenom čak i za vrijeme SFRJ i SRJ – iako je stanje, svakako, bilo radikalno bolje nego nakon NATO agresije i okupacije, čak i tada su postojale sredine u kojima ni inače „suverena“ vlast SFRJ nije mogla da funkcioniše bez dogovora sa lokalnim albanskim starješinama. Nakon okupacije, uz presudnu činjenicu da je iza albanskih vlasti snažno stao kolektivni Zapad, za srpsku kolektivnu nemoć ostao je ništa manje odlučujući impuls samjeravanja (bar do juče) vitalnog albanskog naroda kome vazalstvo Zapadu nije narušilo patrijarhalnu zajednicu, tribalnu brutalnost i agresiju i srpskog naroda, politički razbijenog na nekoliko „država“, ideološki konfuznog, neodlučnog da li uopšte želi da preživi u centralnoj Srbiji, tamo gdje ima „suverenu vlast“ (a kamoli tamo gdje je pod direktnom represijom). Ako je vlast SRJ razmišljala da naseljavanjem Krajišnika na KiM pravovremeno zaustavi srpsku demografsku nizbrdicu na KiM, ni ona nije do kraja poimala izvore srpskog demografskog kraha. Nije mogla da ih razumije jer nijedna srpska vlast u HH vijeku nije u stanju da živi bilo kakav kulturno-biopolitički obrazac osim onoga zapadno-evropskog. Usput, albanski primjer dobro pokazuje koliko su nebulozne mantre koje svi srpski demografi papagajski ponavljaju posljednjih decenija – a to su one o prostoj linearnoj zavisnosti demografije od ekonomskog razvoja. Ako su ekonomski moćnije (prosto rečeno: bogatije) zajednice ujedno demografski stabilnije i biopolitički suverenije, kako je onda moguće da su Albanci, kao izrazito ekonomski pa i kulturološki nerazvijeniji dio SFRJ i SRJ društva imali najveći prirodni priraštaj? Primjer Turske (1920-1970) pokazuje da je za stabilnu demografiju neophodna mješavina tehnološke modernizacije i kulturne samobitnosti: država koja proizvodi intenzivno hranu i industrijske proizvode, koristi savremenu medicinu, ali ne aglomira stanovništvo iz ideoloških razloga u megapolise, ne prepušta kulturne sadržaje samo uvozu i ima neki smisao i cilj može da ostvari i modernizaciju i demografski porast.

Pitanje koje stoji u osnovi svih tužnih demografskih pokazatelja jeste ono o biopolitičkoj nesuverenosti pravoslavne civilizacije? Kako i zašto je moguće da civilizacija koja obuhvata Bajkal i Ohrid, Beograd, Sofiju i Vladivostok boluje od istog problema? I da li je uopšte u pitanju pravoslavna ili postpravoslavna civilizacija? Stvar se čini jednostavnom: kada bi stotine miliona pravoslavnih Srba, Rusa, Bugara, Gruzina i drugih naroda živjeli životom pravoslavnih hrišćana – sve naše kulturološke ambivalencije, političke zablude i demografski ambisi ne bi ni postojali. No sav sjaj kupola i hiljade vjernika na svečanim liturgijama očigledno ne znače da je Pravoslavlje mjerilo ma kog od tih društava. Ovdje vrijedi zapaziti jednu stvar: nisu ni srednjovjekovne pravoslavne države, pa čak ni njihove nasljednice u Novom vijeku uvijek bile svesavršena društva u kojima nije bilo razmaka između etosa Crkva i etosa društva, ali na biopolitičkom planu – onome rađanja, življenja, umiranja i traženja smisla u životu i zajednici – srednjovjekovna zetska, raška i bosanska srpska država ili pretkumanovske Srbija i Crna Gora nisu poznavale apsolutni raskorak između ieniea i života.

Biti Srbinom značilo je živjeti na određen način – dok danas čak ni brojni „nacionalni pregaoci“ zapravo nisu voljni da žive ono što propovjedaju (oni „antinacionalni“ uglavnom jesu jer nije teško živjeti „propast nacije“ koju „borci protiv nacionalizma“ zastupaju). Pravoslavni narodi su izgubili kulturnu a time i biopolitičku suverenost i dok je ne vrate nestajaće, sa ili bez atomske bombe.

Gubitak kulturne samobitnosti pravoslavne civilizacije

Nije sasvim lako dati konkretne istorijske koordinate početka tog procesa. Smještanje odustajanja od posebnosti tj suverenosti pravoslavne civilizacije moguće je u ruski XVII v (obično se navodi ime Petra Aleksejeviča Romanova, ali se zaboravlja da on stoji na kraju a ne na početku reformi starog ruskog carstva u rosijsku imperiju). Jedno je za sada izvjesno: čitava naša civilizacija izgubila je kulturnu samobitnost bez koje je geopolitički otpor samo uzaludan napor. Da li je unutrašnju ambivalentnost pravoslavne civilizacije diktirao naš geografski položaj, između kolektivnog Zapada i dalekog Istoka? To objašnjenje solidno razlaže kako ali ne i zašto gubitka naše biopolitičke suvrenosti. Naime, pravoslavna civilizacija i sama je vijekovima izgradila snažnu ambivalenciju prema kolektivnom Zapadu: doživljavali smo ih, onako kako i oni nas, kao bliske po osnovama vjere, kulture, po političkim i ekonomskim vezama, pa ipak kao drugačije, strane, tuđe, suprostavljene. To je značilo da smo istovremeno uvozili plodove zapadne kulture, politike, pa i religioznosti, ostajući istovremeno izvan svega što smo uvezli – ruska i srpska buržoazija i danas žive u utopijskim projekcijama u kojima ih Pariz i Beč konačno prihvataju kao svoje, ali ta ljubav je uvijek jednosmjerna i neuzvraćena. I tu smo onda gdje smo – pravoslavna civilizacija pruža geopolitički otpor, ali kulturno još nije ostvarila suverenost. Ako je latinično pismo dominantno doživljeno kao znak pripadanja „svijetu“ (onome iz sintagme „Beograd je svet“), onda bi trauma iz 1999. (ako već ne srpska stradanja 1991-1995) trebalo da bude dovoljan razlog da praktično svi Srbi pišu ćirilicom, ako ni radi čega drugog, a onda zbog pružanja kulturnog otpora onome ko te je besomučno vojno tukao. No kulturna radijacija Zapada prosto prevazilazi imuni sistem onoga što je od nacionalnih sadržaja ostalo kod Srba danas. Mi i dalje dominantno živimo kao amalgam orijentalne estetike i zapadnoevropske biopolitike. Notorna je činjenica da ni „Crkva“ (kao „sistem“ kome se obično povjerava „briga o tradicijama“) ne uobličava etos srpskog društva, osim na nivou deklarativnog izjašnjavanja i ponešto dekorativno-komemorativnih manifestacija.

Alternativa megalopolisu

Šta onda uopšte može da se radi? Najprije, da bismo uopšte povratili kulturnu i biopolitičku suverenost, ne smijemo izbugiti ni ono malo političke i kulturne suverenosti koje danas imamo. Takođe, očigledno je da prosto davanje mjesta „nacionalnim“ i „pravoslavnim sadržajima“ u ključu postmodernog „tržišta ideja“ nije dovoljno. Ne može se društvo „nacionalizovati“ zastavicama na auto-putu koje raznosi vjetar i uništavaju sunce i kiša. Ne može ni prostom retorikom iza koje ne samo da ne stoji nacionalni i pravoslavni život nego uglavnom stoji suprotnost svemu što kosovski Zavjet jeste. Moguće je čak i podići nacionalnu svijest čitavih generacija naše omladine – tome smo bili svjedoci posljednjih mjeseci – ali to i dalje nije garant za to da će mladi Srbi organizovati svoje najvažije odluke – one o braku, porodici, društvu – ono „nacionalnih sadržaja“ koje na sebi i u sebi nose. Potrebno je organizovati društvo tako da se biopolitičke stranputice uoče i izbjegnu.
Najvažnija polja na kojima će se voditi bitka za budućnost pravoslavne civilizacije (a samim tim i Crkve) jesu polja kulture i biopolitike. Situacija nije sjajna jer živimo plodove kulturne i biopolitičke inercije HH vijeka. Nedavno je jedan ruski prijatelj uspio da me potpuno sablazni ističući slobodu abortusa kao značajnu „prednost u demokratičnosti ruskog društva“ naspram Trampovih novijih odluka. Pritom on sebe smatra čovjekom koji voli Rusiju. I zaista: abortus – kao biopolitički čin – postao je kroz čitav HH vijek sastavni dio sovjetske i postsovjetske kulture u tolikoj mjeri da čak ni Konstantin Malofejev u jednom skorijem intervjuu nije nalazio za shodno da razmišlja u pravcu pravno-biopolitičke borbe protiv abortusa u ruskom društvu. Ipak, ono što je on ponudio kao alternativu pokazuje da se u Rusiji bar razmišlja o problemima nestanka naroda. Ukoliko projekat Rusija 2050. postoji, kako nas Malofejev obavještava, onda obrisi jedne nove zaista suverene biopolitike postoje na horizontu. Prema njemu, jedan od prvih zaključaka bio bi onaj o tome da nagla urbanizacija neminovno dovodi do demografskog iscrpljivanja okoline – rješenje bi bila nova organizacija odnosa grada i sela u kome bi se pokušalo sa motivisanjem ljudi da žive u prigradskim sredinama koje bi formirale kuće sa okućnicama koje svojom prostranošću daju mogućnost za mnogodjetne porodice, ali koje bi i dalje imale pristup obrazovanju, zdravstvu, društvenim institucijama. Grad u kome čovjek nije potrošiva biočestica nego građanin, posvećen svojoj porodici, zajednici, otadžbini kao zavjetnoj zajednici bio bi savršena biopolitička mjera a mreža takvih gradova bila bi moguća alternativa projektu Megalopolisa. Pod uslovom, naravno, da u središtu takvog grada bude ono što nam daje prozor u vječnost – Crkva.

Izvor: Pečat