Biće Vlada, ali ko zna kada

Piše: Emilo Labudović

Pismo sa sela kojeg više nema:

Nikad nijesam podnosio nadobudne mudrosere koji su sve znali unaprijed i u to ubjeđivali sumnjivce, a onda, kada bi im slijed događaja dao za pravo, slavodobitno kukurijekali: „jesam li vam rekao“! Bez i trunke likovanja, jer se nema rašta, podsjećam da sam samo prije par dana rekao da od posla oko nove Vlade – nema posla. Rekao sam to ne zato što sam mudrijaš mimo drugih, već zato što je krah dogovora vladajuće većine, napabirčene još onog 30. avgusta, bio vidljiv i prije nego je i započeo. Staro vajkanje, koje u Crnoj Gori traje još od vremena vojvoda i serdara, a koje glasi da je „vazda bilo više guzica nego stolica“, kao kletva visi nad svim našim pokušajima pravedne diobe političkog kolača. Pri tome, snaga ucjene vazda je bila veća od mjere političke moći i uticaja.

Vlade Miodraga Lekića, dakle, neće biti. Neće, jer se retorička spremnost za dogovore i ustupke razbila već kod prve fotelje koju je dio „pregovarača“, komotno uhljebljenih u vladi koja je de jure pala odavno, morao da stavi na pregovarački talon. Najmanje je bitno ko se čega nije htio odreći i ko je za koju fotelju bio „izgorio kao Vladika za Lesendrom“, rezultat je mogao da iznenadi samo naivne. Tako je, za sada, a bojim se i za duži period, prokockana  šansa da Crna Gora dobije vladu čiji sastav neće biti izdiktiran iz američko – briselskih brloga šićardžijske politike. Time je veliki dio crnogorske političke nazovi – elite dokazao da još uvijek nije dovoljno zreo da bude pušten sa povodca kojim su, a sa njima i svi mi, zauzdani još od navodnog osamostaljenja. Nezavisna Crna Gora – kako to gorko zvuči.

U cijeloj novoj epizodi stare priče, postoje jedna žrtva i dvije ličnosti koje su jedine demonstrirale političku zrelost i dostojanstvo i koje ova Crna Gora očito ne zaslužuje. Žrtva je, a ko bi bio drugi, narod Crne Gore, mada, ako ćemo pošteno – i  zaslužio je. Sam pao, sam se ubio, ili prevedeno na politički žargon: birali smo, dobili smo. Pregovarački proces je, s druge strane, potvrdio političku i ljudsku zrelost i visok moralni doseg nesuđenog mandatara, Miodraga Lekića, i lidera Nove srpske demokratije, Andrije Mandića. Prvi je održao obećanje da „ili će vlada biti formirana na normalnim, demokratskim principima, bez ucjena i trgovine, ili je neće biti“, a to što je „neće biti“ znači da je on bio i ostao. Mandić je, ko zna koji put, pokazao visok stepen trpeljivosti, pregovaračku širinu i spremnost za žrtvovanje uskostranačkih u korist opštih interesa i, šta god ko o njemu mislio, profilisao se u istinskog lidera.

Ono što sada predstoji jesu predsjedničkk izbori i nada da će zajedno sa njima biti raspisani i parlamentarni. Više je nego izvjesno da je Đukanović i potrošen i potrošio sve kredite povjerenja čak i najdoslednijih „depeesovaca“, ali nada u novo i prevremeno parlamentarno prebrojavanje je na vrlo klimavim nogama. Jer, šta bitno novo mogu da donesu novi izbori? Par mandata gore ili dolje mogu da opredijele tijesnu i nesigurnu većinu, ali uvijek će biti preletača, prevrtača i trgovaca koji mogu preko noći da prekvalifikuje narodnu volju. Uostalom, to nam se desilo i poslije 30. avgusta, a i u trenutnoj nazovi – vladi obitavaju oni koji su s obje ruke glasali za njen opoziv.

Vlade, dakle nema, i neka nema. A i šta će nam kad imamo doktora Dritana i majstora Joka, i ostalu, nesmjenjivu stokupljevinu proizvođača magle i spasioca svijeta. S tim u vezi, setih se jednog od brojnih genijalnih aforizama genijalnog Duška Radovića: „za razliku od doktora nauka, seljaci imaju više znanja nego školske spreme“!