Bezbožnik bi da reformiše Crkvu!
1 min read
Miraš i Milo; foto: srbijadanas.com
Piše: Donko Rakočević
Predsjednik Crne Gore, Milo Đukanović, ući će u istoriju kao prvi ateista koji bi da reformiše Crkvu. Naime, on će, kako je najavio sinoć u emisiji „Živa istina“ na TVCG, narednih godina biti posvećen formiranju „Pravoslavne crkve Crne Gore“, nudeći i Mitropoliji crnogorsko-primorskoj da učestvuje u tom njegovom projektu.
I to nije jedini nonsens koji je sinoć istakao. Bilo ih je sijaset. Bukvalno u svakoj rečenici koja se ticala vjerskog pitanja u Crnoj Gori. Po njegovom mišljenju, u to se pitanje ne razumiju vjernici Mitropolije crnogorsko-primorske! No, on ne gubi nadu, kada ih on emancipuje za nekoliko godina („trebalo nam je vremena i za emancipaciju po pitanju suverenosti Crne Gore“), doći će do stvaranja „Crkve koja će otvoriti vrata svim vjernicima“.
Prvo, laž je da postojeća Crkva (SPC) bilo kome zatvara vrata (u Ostrog dolaze čak i muslimani); a drugo – tragikomično je da deklarisani bezbožnik, po vjerskom pitanju, emancipuje vjerujući narod, sem ako neće da pravi neku bezbožničku crkvu, a onda to i nije crkva, nego sekta!
Činjenicu da je Mitropolija crnogorsko-primorska (SPC) najpopularnija institucija u Crnoj Gori, po svim anketama (to čak i Darko Šuković ustvrdi), Milo Đukanović objasni bogobojažljivošću i nedostatkom izbora. Pa, zar ne mogu građani u tim anketama da izaberu Miraševu „crkvu“! Očigledno da i on ne smatra Miraševu NVO – crkvom, pa u pomoć poziva mitropolita Amfilohija.
Ovog „stručnjaka“ za crkveno pitanje treba pitati da li će njegova „Pravoslavna crkva Crne Gore“ slaviti utemeljivača pravoslavlja na ovim prostorima – Svetog Savu, s obzirom da ga je proglasio za najvećeg neprijatelja Crne Gore, odnosno svetosavlje za najveći crnogorski problem. Šta će sa 14 hramova koji su posvećeni najvećem srpskom svetitelju, podignutih od 13. od 18 vijeka? Šta će sa ikonostasima u svim crkvama, na kojim se nalazi Sveti Sava? Šta će sa Miholjskom Prevlakom koja čuva uspomenu na Savino formiranje prve episkopije na prostoru današnje Crne Gore, a što se desilo 1219. godine, kada Crne Gore nije ni bilo?
„U potpunosti ćemo utemeljiti državni, kulturni, nacionalni i vjerski identitet Crne Gore i Crnogoraca; preostao nam je taj poslednji korak…“, kaže Đukanović. Po njemu, sve mora biti u funkciji države, pa čak i Crkva, o građanima da ne govorimo – osnovna svrha našeg postojanja je da podupiremo njegov državni projekat. Sve mora biti pod totalnom državnom kontrolom, iako Ustav Crne Gore propisuje odvojenost Crkve od države.
Đukanović, kao bezbožnik, ne može da shvati da Crkva nije državna institucija, već bogočovječanski organizam; da može pripadati samo Bogu i vjerujućim ljudima, a nikako bezbožnicima, ponajmanje državi, jer bi onda predsjednik države bio – glava crkve! Sveto pismo kaže da je glava Crkve – Isus Hrist, a udovi smo mi svi vjerujući. Stoga Crkva funkcioniše ne kao organizacija, nego kao organizam, a to znači da je živi organizam koji živi i djeluje, te vrši svoje poslanje u tzv. koinoniji, tj. u zajedništvu.
Crkva ne postoji zbog države, već zbog njenih vjernika, kao što ni građani ne postoje zbog države, već država postoji zbog građana. Milo Đukanović je tu sve okrenuo naopačke, kao što se Đavo pojavljuje naopačke. I od njega se, kao i od Đavola, treba braniti Krstom i molitvom.
Izvor: Sedmica
…Nijesam vjerovao da poslije svega može da me zapanji! Naivan ja!
Nadmašio je sebe u Živoj neistini, đe je istinit bio samo studijski mobilijar. Koji se i on bio postideo “ bogugodnog “ razgovora dva bestidnika koji su utrkivali koji će više da sablazni i zasjeni prostotu onoga preko puta čarobne kutije i da ga onako usput steriliše, mozak da mu ispere, obujamnim kurikulumom crnogorske tisućljetne povijesti!?? … Dva klovna na vašarištu ljudske gluposti i ketmanske prepotencije!
Uz sve to emisijom je odisao skoro pa svečarski ton Gospodara najljepše Planine koji je pučanstvu, ako ne u potpunosti otkrio, a onda makar nagovjestio svoj “ uzvišeni i sveti životni zadatak“ : da ugasi SPC i kanonizuje “ državnu crnogorsku“ crkvu, još i da protjera Srbe “ preko Drine“!
Kako se to samo po sebi podrazumjeva. Jer, što će uopšte Srbi u srpskoj Crnoj Gori koja to više nije, kako bi neki uštivniji i pametniji narod sam dragovoljno napuštio svoja vjekovna ognjišta, pa on ne bi ni morao da se poteže i da ih ćera, kada već sami neće kao ljudi da odu!? Da kao ljudi u kolonama isjele!? E, kad to obrši onda će saglam pročišćene i izabrane Novocrnogorce da vrne “ predačkoj katoličkoj vjeri“, to istina nije rekao, ali se valjda i to podrazumjeva, kada se već i sve drugo podrazumjeva. Pa on iz samo tog razloga nije trošio riječi na nešto što svi znamo, a tajimo se da ne znamo!
Što će sve to zajedno uz taj dokopati „vjerski identitet Montenegrina“, koji im samo on fali, kako su svu drugu identifikacije već pribrali, biti kruna novog starog identiteta koji su Crnogorcima koji sve jesu samo Srbi nijesu, još onda ih pokrali prokleti Vlasi koji su krivi za sve što je bilo i za sve što nije, još i za sve one što će tek da bude!
… Nadasve ubjedljiv on, logoreičan, mudroslovan, još nam je i više kazao gestovnim jezikom, umno kolutajući očima koje odišu nepojamnom dubinom mudraca! Prefinjenim onim grimasama koje su njegovoj fiziognomiji davali gotovo svetački oreol, Nečastivom iz Katunske koga će jednoga daljnjeg dana, pu, pu, tek na kraju istorije, da mumificiraju i pohrane gore visoko uz Blaženu Ozanu, namjesto vladike našeg koga su iz grobnice proćerali preteče njegove!
… Još uvek živ, a već u vrhove Milaš katunski, među besmrtnike on! Takav pred živoistinitim Šukovićem, pastvom montenegrinskom i nama koji to nijesmo, koji smo slučajem Srbi, biće na svome a pogrešnom mjestu, na kome, koliko razumijen, i ne bi trebalo da budemo, ma su jame manjkale, a Drugi je rat zamalo prije skončao nego su stigli da nas do zadnjeg zamaknu, Srbe iz nekoć srpske Crne Gore!
Ali život nas uči da nikad i za ništa nije kasno za čovjeka čvrsta u vjeri bilo kojoj i kakvoj … Pa će on takav koji nije vjerujući, ali je svejedno pun vjere, svesrdno da poradi na svemu onome što je preksinoć javno obećao, još i sve ono što nije, ali svakako i to hoće samo ako mu se da!
Neće mu biti teško …
Jer mi smo Srbi, kako se to zna, uvijek spremni za jame i za putovanje “ preko Drine“, svikli mi, nije ni nama teško što se mora!
On takav, a mi ovakvi, eto nas u predvorju pakla, strpljivo čekamo da nas prozovu …
Ne i bez svake nađe, kao davljenik za slamku hvatam se one naše stare, one kletve najgrđe, kako su naši stari , i oni u očajanju, kad izgube svaku nadu, jednako kleli istog nekog ovakvog : Dabogda osilio!!!
Ovaj jeste!
Izviše osilio, kao niko prije njega!
Pa sad ostaje da se u Boga nadamo. Da dobri Bog oposli što ne mogu ljudi, da ne kažem Srbi.
… Sa obe strane obale oni.
Naredeno od Vatikana, ucjena i tacka. Isto kao Ukrajina, samo sto ovdje ne moze proci, Bilo bi haosa, bio bi uzas