Besmrtni podvizi Šavarša Karapetjana

U  stvarnom životu, ovaj čovjek napravio je podvige dostojne Herkula i Supermena. Njegova sportska dostignuća Keržakov i Ovečkin ne mogu sanjati čak ni u najluđim snovima. Danas, međutim, ime Šavarša Karapetjana većini ljudi ne znači baš ništa.

Zamislite ovu scenu: nezgrapni, sredovječni muškarac, noseći olimpijsku baklju, trčkara po Kremlju. Očigledno, to par stotina metara pravi mu velike teškoće. Odjednom se baklja ugasi. Službenik FSO zapali plamen svojim upaljačem. Čovjek nastavi da trči, stiže do cilja i predade baklju drugom.

U međuvremenu, društvene mreže su eksplodirale od izliva zlobe i komentara tipa – neki zvaničnik odlučio da učestvuje u predaji olimpijske baklje i propisno se obrukao. Blogeri započeše raspravu o simbolici olimpijskog plamena, kojeg je zapalio  obavještajni oficir. Međutim, niko se nije ni potrudio da sazna ko je taj čovjek sa kojim se moskovski vjetar tako okrutno našalio, i zašto je baš njemu ukazana čast da nosi olimpijsku baklju te, 2014. godine.

VELIKAN IZ VANADZORA

Šavarš Vladimirovič Karapetjan rođen je 19. maja 1953. godine u jermenskom Vanadzoru. Sina prvijenca roditelji su nazvali Šavarš, u čast rođaka koji je poginuo u Velikom otadžbinskom ratu. Od djetinjstva, dječak je bio okrenut sportu.

Otac je želio da ga pošalje na gimnastiku, ali su treneri ocijenili da je premalog rasta, te da neće dostići velike domete. Ovo se nije dopalo nikome – i otac i sin imali su najveće ambicije. Okrenuo se plivanju. Sa 16 godina na Školskim olimpijskim igrama zauzeo je pozicije od 20-30 mjesta, a samo godinu dana kasnije bio je bez premca u svojoj starosnoj kategoriji.

NEOLIMPIJSKA LEGENDA

Ko zna, možda bi uskoro zablistao i na Olimpijskim igrama, da se nijesu umiješale nesportske okolnosti. Konflikt između trenera dovodi do toga da bude odstranjen iz  reprezentacije kao “neperspektivan”. Frustriranom 17-godišnjem dječaku pomagao je Liparit Almasakjan, koji je trenirao ronioce i pružio mu priliku da zablista. Ipak, ova disciplina nije atraktivna kao klasično plivanje i nije uvrštena u program Olimpijskih igara. Upravo ova okolnost je razlog zašto se samo stručnjaci sjećaju velikih dostignuća ove istinske sportske legende.

Godinu dana kasnije, u novoj disciplini, Šavarš je osvojio srebro i bronzu na prvenstvu SSSR. S obzirom na činjenicu da su sovjetski sportski ronioci najbolji na svijetu, ovo je bio ogroman uspjeh. Ali, to je bio samo početak. U avgustu 1972. godine, na prvom Evropskom prvenstvu, osvaja dvije zlatne medalje i postavlja dva svjetska rekorda. Od ovog trenutka do kraja Šavaršove karijere proći će samo četiri godine, a on postaje 17-struki šampion svijeta, 13-struki evropski šampion i 10-struki svjetski rekorder. Sa svoje 23 godine postao je svjetska sportska legenda.

Ali, svoj sportski talenat žrtvovao je radi spašavanja ljudskih života.

NADLJUDSKI PODVIZI

Po prvi put, u ulozi spasioca Karapetjan se našao u januaru 1974. Vraćajući se sa priprema, na planinskom putu, autobus se pokvario i vozač se zaustavio radi popravke. Dok je ovaj bio zauzet motorom, autobus se iznenada pokrenuo i za par trenutaka našao na ivici ambisa. Šavarš, koji je sjedeo blizu kabine vozača, reagovao je munjevito. Razbio je staklo na kabini, i naglo okrenuo volan prema planini. Stručnjaci su kasnije rekli da je to bila jedina ispravna odluka. Zahvaljujući njemu, preživio je sam sportista i još tridesetak ljudi.

Dana 16. septembra 1976, dok je sa bratom Kamom i trenerom trčao obalom Jerevanskog jezera, trolejbus pun putnika uleće u jezero i, za svega par sekundi, potonu na dubinu od 10 metara. Munjevito je napravio plan – on će roniti, a njegov brat i trener – vući žrtve na obalu. To je bio nevjerovatno težak zadatak. Voda u Jerevanskom jezeru bila je veoma hladna, gotovo neprovidna, a da sve bude još gore – otpadne vode izlučivale su se u jezero.

Šavarš je zaronio, slomio zadnje staklo trolejbusa i počeo da izvlači stradalnike. Svi ljekari i spasioci, analizujući sve okolnosti, saglasni su da je ovaj podvig nešto što umnogome nadilazi ljudske moći. I 2-3 spasena čovjeka bila bi nevjerovatan podvig, a on je, vjerovali ili ne, spasio njih dvadeset. U stvari, on je izvukao na površinu mnogo više ljudi, kojima ljekari nijesu mogli pomoći. A on, div-junak, umjesto da se ponosi ovim podvigom, čitave ove situacije sjeća se sa kajanjem: sanja kožno sjedište trolejbusa, koje je greškom izvukao na površinu… to je koštalo života jednog čovjeka…

I sam Šavarš je završio u bolnici, zbog teške upale pluća i sepse, dobijene uslijed posjekotina i direktnog kontakta krvi sa prljavom vodom. Proveo je u bolnici 45 dana. Ko bi poslije ovoga uopšte i pomislio da se bavi sportom? Niko osim njega, naravno. Vratio se, da bi se oprostio kako priliči – šampionski, postavljanjem novog, 11. po redu, svjetskog rekorda. Ali, to je bilo njegovo posljednje protivljenje zdravom razumu i prirodi. Svu svoju snagu ostavio je zauvijek na dnu Jerevanskog jezera.

O njegovom poduhvatu stanovništvo SSSR-a nije odmah saznalo, nisu voljeli da pišu o katastrofama u to vrijeme. Kada je istina izbila na vidjelo, desetine hiljada pisama istinskog divljenja i zahvalnosti poslato je na njegovu adresu. Ono što je jasno običnim ljudima nije uvijek jasno i zvaničnicima. Ovaj velikan nije proglašen “Herojem Sovjetskog Saveza”, niti je odlikovan “Ordenom časti”. Osmog avgusta 1978. astronom Nikolaj Černih otkrio je asteroid broj 3027, koji je nazvao Šavarš, u čast heroja.

Dana 19.2.1985. godine u Jerevanu se zapalio Sportsko-koncertni kompleks, ponos grada. Zar treba reći da je Karapetjan, ne žaleći sebe i zadobijajući opasne opekotine, opet uspio da spasi nekoliko ljudi od sigurne smrti.

Godine 1993, život ga je odveo u Moskvu. Ima malu obućarsku radionicu i nikada se ne žali na svoju sudbinu. Njegova samopožrtvovanost morala se odraziti na njegovo zdravlje. Za 60-godišnjeg Šavarša, ono par stotina metara iz uvoda ove priče bili su istinski izazov. Kao i uvijek – on je pobijedio!

Zaista, pomalo je uvredljivo što se taj plamen ugasio baš u njegovim rukama.

Ipak, vjerovatno, kao po običaju, mi nijesmo u stanju da razumijemo takve stvari! Možda se olimpijski plamen nije ugasio. Možda se samo poklonio pred njim, sa poštovanjem savio glavu pred hrabrošću i veličinom legendarnog Šavarša Karapetjana. Na kraju krajeva, oganj duše ovog sportiste i istinskog čovjeka, ta nebeska vatra koja iz njega isijava, nikada se neće ugasiti!!!

Andrej Sidorčik: AIF.RU