Beskrajnom stazom posrtanja

Piše: Emilo Labudović

Jučerašnji dan obilježile su dvije slike, slike sudbine jednog naroda koji još uvijek tumara tamom vremne, noseći krst i zavjetnu svijeću koja jedva da osvjetljava dalje od nosa. A slike, svaka iz dijametralno suprotnog razloga, tužne, ružne, užasavajuće. Na jednoj, pokora i jadikovka nad sjenima jasenovačkog stratišta; na drugoj veselje u Bjelovaru, u čast dobrodošlice onima koji su se, pješice, uputili u… tri majčine. I na objema isti akteri. U Donjoj Gradini, Srbi, živi i mrtvi, i avet ustaškog noža koji, evo je već osam decenija, nikako da zađe u arhive i dokumenta. U Bjelovaru, Hrvati, naslednici, i Srbi, potomci, pješaci koji, za razliku od predaka iz Donje Gradine, još uvijek pješače uzvodno. U Donjoj Gradini muk, u Bjelovaru veselje, a, sve u svemu, tuga i očaj jednog te istog naroda, raspetog između Golgote i sramote.

Bivalo je i biva u svakom narodu pojedinaca, grupa i pokreta koji, bilo nesvjesni i slijepi za istorijske istine, bilo svjesni, dobro (pot)plaćeni i u službi dušmana svojih, okrenu ćurak i zagaze u mutnu i govnjavu vodu izdaje. Bivalo je, i istorija im je, za vijek vjekova, udarila žig sramote. Ali, čini mi se da u tom pogledu na svijetu nema naroda kao što smo mi Srbi. Dubina i širina našeg posrtanja su planetarnih ramjera, a Bjelovar i Donja Gradina su samo međustanice. Do novog pada i nove izdaje. A taj put zla i krvi traje li traje.

Ima izdaja koje se, mjerene novcem i privilegijama, privremeno žestoko isplate, a ima i onih koje se, bez obzira na dubinu, tek površno pozdrave (aplauzi i cvijeće u Bjelovaru), ali, izmjerene kantarom vremena i istorije izdanog naroda, vrednuju se jedako. Jer stamota i poniženje nemaju gradaciju. Ipak, sve smo to mi, takvi kakvi jesmo, narod koji još uvijek posrće izeđu „klanja i oranja“!

Poznati srpski slikar i pisac, Dragoš Kalajić, je to svojevremeno, okarakterisao ovako: „Kad su Srbi postali predmet demonizacije, sankcija i, konačno, agresije najjačih sila Zapada – mnogi od njih su požurili da se preodjenu u druge, „građanske“, „autonomaške“ ili „vojvođanske“, te „crnogorsko – separatističke“ odjeće, moleći poštedu od neprijatelja, pa i nagradu za takve izdaje. Sve je to ljudski razumljivo i oprostivo, NE MOŽE SVAKO DA BUDE SRBIN“!!!

Ja bih ovome samo dodao: DA JE LAKO BITI SRBIN, NE BI NAS ZAPALO!!!