Beba „državnog udara“

Piše: Sibin

Pro forme

DPS „politika“ se kreira zavisno od toga da li je pritiska velika ili mala nužda, ovaj ili onaj dan u mjesecu, godina izbora ili datum koji zaokružuje hiljadugodišnju državnost, i tim prije, nikog više ne čudi što toj i takvoj „politici“ savršeno pasuje jedan Beba (da, rečenica nastoji da opiše šta se dešava sa atmosferom kad u nju uljegne jedan Beba, i mada gramatički „bode uvce“, ipak ostaje fakat da postoji – jedan Beba!), nedonošče medijske scene, onaj koji nije dostojan ni toga da gostuje na Happy tv, i tek sad mogu opravdati neke koji su sa ovog ojađenog krša zborili kako nas tv Pink kvari i čini prostijim nego što jesmo, kao što nas, zaista, minut-dva upućuje u tajne ovdašnje stvarnosti, koja je, što se vladajuće politike tiče, orginal rijaliti-šou, i možda, ko zna, jedan Beba pravi od DPS-a Farmu, a da ova družina nema blage veze o tome, ponajmanje Tarzan koji još nije razumio šta bi to dođavola bila virtualnu stvarnost.

Neki dan u klubu penzionera, jedan odmjereni čiča koji se ističe po poznavanju Ficdžeralda, igrajući domine, reče: „Jeste, jedan Beba je ispravio ‘politiku’ DPS-a, što je automatski probudilo grohotan smijeh, pojačan takvom distorzijom da smo morali odmah otvoriti prozore, ne pitajte zašto. Tačno, jedan Beba je prekonoć isporavio ‘politiku’ DPS-a, budući da je to najobičniji šibicar sa Zelenog venca (podignut na mračnoj hard kor školi devedesetih!), i nije mu bilo teško, samo je trebalo da se posluži svojim urođenim šarmom, i taktikom koja prevazilazi svako zastiđe.“

Ali, šta da se radi, zahvaljujući jednom Bebi na scenu smo dobili teroristu od sedamdeset ljeta plus koje proljeće zima jesen više-manje, koga ne smeta, dakle, da se upušta u strit fajt, sa puškom preko ramena eno ga kidiše niz Goricu (čujemo da veli javi-se-Morača cajac onome kod kluba Boćara), i kako mu je ispod nivoa da se obračunava preko džojstika na daljinu (popularni rat koji se vodi putem prestižne tehnologije, itd.), stari se razgoropadio, ne ferma taj božiju silu, ide pravo na državu, vojsku, policiju, udbaše, doušnike, i šta ti ja znam na koga sve ne… Međutim, lako mu je, čitavom operacijom upravlja tele-baba!, bežična-baba!, baba-dron!, baba-navigacija i baba-logistika kojoj nema ravne ni u jednom dijelu Nemoguće misije (Impossible mission).

E, sad, uvaženi i dokoni moj, budi iskren i reci: zar nisi toga dana (bio) u tripu kako se nastavljaju snimati Otpisani?! Tihi i Prle, čija slijepa hrabrost u jednoj epizodi razoružavaju fašistu koji se potom presvlači u komunisti, polažući zakletvu da će to ostati do sudnjeg dana. Zato sam svojevremeno i naučavao da u patetici ima nečeg licemjernog, što mi se ovog puta ne da dublje analizirati. Dakle, još nešto ostaje da se, takođe, rasvijetli: jesu li se na dan izbora snimali Otpisani (u Karadžićevoj verziji), ili je, ipak, pokušan državni udar, koji je trebalo da sprovede ekipa nalik Alan Fordovoj?

U jednog Bebu, kad je riječ o DPS-u, još jedino nije u stanju konačno povjerovati Tarzan, što međ’ družinom često na sjednicama zna podići tenzije. Čaršijom već kruži priča kako Tarzana na tom polju podučava Andrija Nikolić, objektivni novinar koji je, gle sad ovo, kao po panju presjekao dalje snimanje Mehanizma, taman kad se emisija mogla razvijati u beskonačnost, poput kakve američke sapunice koja zna trajati i trideset godina. Pa, ipak, Tarzan je tvrdoglav, i Andriju Nikolića stavlja na muke, čova ne može da skonta princip virtualne stvarnosti, jednostavno mu tu ništa nije jasno (i još mu manje ta filozofija ulazi u glavu), i zato je tokom neke od skrivenih sjednica dreknuo: Bre, nije bilo nikakvog pokušaja udara, to je Mimin stariji buraz rekapitulirao Otpisane, kontate braćo!… A što se tiče jednog Bebe, pa niko nije lud povjerovati da takvo nešto postoji, je l’ da! Potom je Tarzan sjeo, i prešlo se na drugu tačku noćnog reda.

Nije pošteno ne pomenuti da se, napokon, građanima obratio i FiJip III, koji vjeruje kako nas na dan izbora nije spasio samo Bog, već i budan rad tajnih službi; i Katnić se, između ostalog, poziva na Boga, ali ne sa argumentima sa kojim je raspolagao Spinoza.

Bilo kako bilo, u crvenoj Crnoj Gori, očigledno da postoje dva bosa, prvi se interesuje isključivo za materijalnu stvarnost, dok drugi vlada nad virtualnom stvarnošću. I kad se sve to upari (terorist od sedam ljeta plus tele-baba i „državni udar“ na dan izbora koji su protekli u demokratskom i fer ambijentu), dobije se prosta računica: milo je svakoj bebi da ispuni svoj ćef!