Baštun, ili o jednom neobičnom slučaju dijeljenja pravde

Piše: Nikola Malović

Baštun su vajali iz sjenovitog drveta najbolji meštri, pa se potom u crkvi osveštavao, da bi tek onda došao u ruke najboljega i najpravednijega u cijelom narodu – u ruke načelnika ili poteštata. U ruke vlasti.

U vremenu žednom pravde, pođimo na bezvodnu Lušticu, najveće poluostrvo ali i najnepoznatiji dio Boke Kotorske, sa svega 500-ak stanovnika u 10-ak ruralnih naselja, te jednim luksuznim rizortom s cijenama tolikim da bogatim nerezidenima uklanjaju iz vidokruga sve domoroce.

Luštica je u pričama najluđi dio Zaliva, s puno neobičnih slika, onostranosti i sujevjerja, o čemu posredno svjedoči i „Igla ispod praga“, nagrađivani mediteranski film sjajnog mladog reditelja i scenariste, Ivana Marinovića.

Postoji i ta legenda o sakrivenom manastirskom blagu, filovana prokletstvom, da će postradati ko ga uzme, te ga niko za dugo ne uzima, dok se ne pojavi djevojka koja bi htjela udati se za konta, što ima bolesnu ženu, pa nagovara konta da iskopa blago, i to ovaj čini do pola, ali ga vraća, da bi doveo bolesnu ženu koja fizički otkopava blago – i time na sebe navlači prokletstvo i umire (što nikome neće biti sumnjivo jer je bila bolesna), pa se finalmente konte ženi djevojkom koja mu je otkrila blago, ali i umire – jer je djevojka prećutala ovo: da će, po slovu legende o zakopanom zlatu prevlačkog manastira, postradati i svi saučesnici koji blago budu otkopali!

Zanimljivije od legende jeste istinita priča o Baštunu.

Pazimo…

Luštica je tokom istorije bila opština, što će reći da je u okviru Austrougarske carevine stekla pravo na samoupravu. Na čelu se nalazio poteštat, tj. načelnik, prvi čovjek, predsjednik – u današnjem smislu riječi. Kao znak moći i kao znak vlasti imao je štap zvani Baštun.

Ali!

Svak je od Luštičana znao da Baštun nije običan štap, jer ima nadnaravne moći.

Baštun se nije pravio od bilo kakvog materijala, bilo kakvog drveta, već samo od sjenovitog (što ne znači: od drveta koje je veliko toliko da pravi sjenu), nego od drveta koje je naseljeno sjenima, a takvo drvo, po starom vjerovanju, ima dušu, kao na primjer stari hrast ili viševjekovna kakva maslina.

No, nije bilo dovoljno tek uzeti materijal od drveta-zapisa, kako bi se danas reklo, jer bi svako sebi onda mogao da načini čudotvorni Baštun, kod kuće, za vlastite potrebe.

Baštun su vajali iz sjenovitog drveta najbolji meštri, pa se potom u crkvi osveštavao, da bi tek onda došao u ruke najboljega i najpravednijega u cijelom narodu – u ruke poteštata. U ruke vlasti. Tako udružene energije činile su Baštun.

Poteštat je Baštun, štap nalik episkopskom, nosio kao skiptar. Baštun je bio znak dostojanstva i moći. Ujedno, to je bio i čarobni štap, u čije su moći vjerovali mještani. Baštun od sjenovitog drveta, osveštan, u rukama narodnog pravednika – bio je i u pravnom smislu nepogrešiv.

Kada bi se dogodio kakav zločin, a uvijek je toga bilo, i kada nije mogao da se pronađe krivac, poteštat bi okupio i u krug poređao sve osumnjičene.

Istraga pomoću Baštuna uvijek je bila javna, i uvijek se poštovala procedura.

U centar kruga, Poteštat je zabadao štap, jer je ovaj imao u tu svrhu naročito okovan šiljak. Onda se poteštat odmicao od Baštuna korak-dva, i u zvaničnoj se formi obraćao Baštunu kao čovjeku, da mu otkrije krivca.

Kako Baštun nije mogao da govori, tumačilo se na koju se stranu, prema kome osuđeniku nagnuo, i time ga prokazao.

Ako pak Baštun nije mrdnuo ni nakon dva ponovljena poteštatova obraćanja, to je značilo da krivac nije među osumnjičenima. Ovdje se „Baštunova pravda“ račvala.

U jednoj varijanti običajne pravde, ako među osumnjičenima nije bilo krivca, kazna se prenosila na tužitelja, zbog fabrikovanja krivice. Ali je poteštat imao i to ekskluzivno pravo da tumači Baštunov spirit, i da vidi je li se štap povio makar i za mrvu.

Bilo je u istoriji slučajeva da su Luštičani protjerivani jer je poteštat tako presudio, a da okupljeni u krugu nisu mogli da opaze sitnu Baštunovu kretnju, kao jednom kada je, bez prava povratka na poluostrvo, protjeran zavodnik udatih žena, premda nevin u vezi sa zločinom zbog kojeg se u krugu s Baštunom u centru tražio vinovnik…

Da je luštički Baštun sačuvan do danas – a nije, jer mu se u zemljotresnoj 1979. godini gubi trag – da li bi se vremenom pokvario i on, te naučio da laže, otvoreno za račun vlasti?

(Izvor: Pečat)

ANTRFILE

Ko drži baštun?

Na obali se ljudi kartaju tradicionalnim, italijanskim kartama triestinama (Carte triestine), kojima se najčešće igraju briškula i trešeta. Četiri su boje u ovim kartama: dinari, kupe, špade i baštuni.

Baštun znači štap, batina, ali označava i kosnik – drveni profil koji strši nad pramcem broda što služi za privez prednjeg jedra floka.

U kulinarstvu baštun znači štangla: – Odlomio sam jedan baštun od čokolade, ostaće ti dovoljno za kolač od naranče.

U Kotoru se za nekog ko dugo priča i nikome ne daje riječ kaže da „drži baštun“.

Preneseno, i za onoga ko vlada, kaže se da drži baštun.

Počesto zna da bude problematično ako neko baš dugo drži baštun.