Balon

Piše: Mijo Perunović

Jedno od uobičajenih pitanja, u brojnim intervjuima, koje sam davao zadnjih godina moje karijere bilo je – da li sam pogriješio što sam prešao u profesionalce? Odgovarao bih, da sa sportskog stanovišta gledano jesam, ali sa ukupno – životnog, ne; i da mi je draže iskustvo koje sam stekao kroz trinaest godina profi karijere, od svih osvojenih titula i dobijenih priznanja u amaterizmu… i intervju bi tekao dalje, bez dubljeg i daljeg objašnjavanja tog mog stava.

A, šta je to tako lijepo i slatko bilo u tom periodu bavljenja profesionalnim boksom, što je zasijenilo one čari uspjeha iz amaterskih dana, koji su mi donijeli neslućenu slavu i popularnost? Šta je to tako veliko i značajno bilo, da pretegne nad onim godinama u kojima sam bio jedan od najomiljenijih sportista Jugoslavije? Što je moglo zasijeniti onu ljubav i poštovanje, koje sam osjećao gdje god da sam boravio na prostoru od Slovenije do Makedonije? Što je moglo staviti u drugi plan, ona silna društvena priznanja, od opštinskih, do najvećih republičkih i saveznih? Što je moglo zamijeniti taj život, o kojem milioni ljudi maštaju, kao o nedostižnoj želji i najljepšem snu?

Istina! Ona sveta istina, do koje se dolazi kroz gorka iskustva sagledavanja laži i licemjerstva koji caruju oko tebe… do koje se dolazi, špartajući tamnom stranom mjeseca, daleko od raskoši i sjaja, svjetlosti pozornice i vatrometa. Koja ti otkriva kako velika većina mnogobrojnih prijatelja, koji su se kleli u doživotno prijateljstvo, preko noći odlaze i postaju daleke sjenke, ili tvoji glavni oponenti i kritičari. Oni, koji su se uzdizali veličinom tvojih podviga, i hranili sjajem tvojih medalja i titula, sada se jednako zaklinju drugima. Istina u kojoj vidiš, da je sve to čemu si pripadao i što te je nosilo, šareni prenapumpani balon koji će brzo pući!

Tih trinaest godina, u kojima više nije bilo euforije i zanosa, i u kojima sam vodio vitešku borbu, koja je daleko prevazilazila značaj ostvarivanja sportskog cilja, donijele su mi sazrijevanje puno raznih, tegobnih iskušenja.
Sada, u godinama pune zrelosti, zahvaljujem Bogu što mi je i u vremenu koje sam proveo u onom balonu, bio podario osjećaj nestvarnosti, i prolaznosti svega toga. On mi je kasnije pomogao da se lakše prilagodim svemu što je dolazilo, i što sam imao priliku da vidim i doživim.

Taj osjećaj se kroz godine pretvorio u jasno duhovno opredjeljenje, koje me vodi, i pomaže da se lakše i brže mirim sa svime što me je nekada jako povređivalo i boljelo. I da ne zavidim onima koji sada žive na visini, u raskoši, opojnosti, i moći, koje im pružaju slični baloni. Pa sada, svom snagom koje ima moje biće, želim, i težim, da steknem osobinu koja će me dovesti do veličanstvenosti doživljavanja ljepote – uzroka izgovorenim riječima:

“Blagoslovi Gospode, i prijatelje i neprijatelje moje. Zaista, teško mi je reći, ko mi je učinio više dobra a ko više zla u ovome svijetu: prijatelji ili neprijatelji. Neprijatlji su me naučili da znam, – što malo ko zna – da čovjek nema neprijatelja u svijetu izvan sebe.’‘ (Sveti Vladika Nikolaj Velimirović)

Pročitajte JOŠ:

Bokserska legenda – Miodrag Mijo Perunović: Iz revolta sam napravio najveću životnu grešku