Arkan

Piše: Bulatović I. Bogić

Savle, učeni farisej iz Tarsa, jedan od onijeh koji je, po predanju, odobravanjem svojim kamenovao rođaka svoga (Arhiđakona Stefana, kojega proslavljaju mnoge naše velike i ugledne Porodice), oštrovidi, i onda, na putu za Damask, vjerovatno je ciljao još koje srce u kojem se sakrilo Dijete vitlejemsko pred potjerom Irodovom koja traje evo preko dva milenijuma i koja će trajati dok god bude popisa Irodovih koji imaju za cilj da prebroje hrišćane, e da bi ih iskorijenili, konvertovali, protjerali ili pogubili. Ali Savle oštrovidi, progledao je u onom Damasku otkuda su našim precima dolazile slavne dimiskije sa očima. OštroUmno je progledao oštrovidi. Dogodilo se Čudo, ako Bog ima pravo da čini Čuda, da postidi „prepodobne sudije“ i da pomogne srcu pokajanom.

Činio je to i naš Sveti Starac i sudile su mu „sudije prepodobne“ i sa jedne i sa druge strane, i sa lijeve i sa desne. Za jedne je bio samo „Turčin“, a za druge samo „sotona“. A Sveti je samo vjerovao u Ljubav i Milost Oca i Sina i Duha Svetoga i u Srce čovjekovo, čije god da je. Koje zebe u svemiru i kojemu malo prave Milosti treba pa da se pokaje.

Jednoj bludnici na Gori maslinskoj, sudila je gomila „prepodobna“ i stao je predanj Izgonitelj bluda, a Sabiratelj Ljudi: „Ko je od vas bezgrešan, neka baci se kamenom na ženu ovu“! I bludnica, budući oštrovida za površnost, oštroUmno progleda i sagleda svu Ljepotu Mužjaštva i Materinstva i pođe za Putem Istine i Života. Druga jedna, docnije će, pokajati se i zavjetovati Pustinji i danas je se sjećamo, Ljubavlju Starca Zosime, u najčistijem i najstrašnijem Postu, u nedjelji Petoj, nedjelji Pashe, u Sedmicama najčednijim i najbolnijim stradanja Svemira. Marija bludnica, na žalost svih „sudija prepodobnih“, a na Slavu Pastira Dobroga koji nema Jaganjaca zaboravljenih, nanovo se rodi kao Marija Egipćanka, simvol kroz trulu tvar ovaploćene Čednosti i preobražene palosti.

Ne trebuju zdravi Ljekara!!!

Te zime, ima nas još koji se vrlo dobro sjećamo, dječak jedan oštrovidi i hitri, više nego nestašni, doskočio bješe do Cetinja. Načuo bješe da se u tom Vitlejemu predaka njegovih (Kući Hljeba), opet dešavaju Čuda!!! Znatiželjno i pomalo umorno čedo surovog i krvavog kamena i asfalta dođe i htjede da progleda. I primi ga Starac kao što primao je bezbrojne bludnice, ubice, prevarante, mnoge fariseje, carinike, državnike, zvjezdare, glumce, žonglere, klovnove, probisvijete, lakrdijaše, lažove, opsenare, pjesnike i šanere… Primao i Grlio i molio se za onaj tračak, ono Sjeme u golemom mraku koje ne proklija, ali kojem htjede na Krstu kako da doturi Kap Vode! Otada, Sveti Starac, Ugodnik Božiji, ponese Krst „Rista sotone“! I nosio Ga je do končine (osuđen od „sudija prepodobnih“) kako samo Sveti Pravednik nepravo optuženi može da Ga ponese: sa vidljivim Osmijehom i sa Suzama potajnim koje je mogao da nazre samo onaj koji bi se zagledao u dugu, srebrnu bradu Njegovu sa koje su se slivali sjajni Potoci Suza za Svijet!

Odlutao je te noći zimske iz Njegovog toplog zagrljaja dječak nestašni, da nastavi svoju borbu – kojem carstvu će se privoljeti. I krenuo bješe putem cetinjske Optine i gle, pomisli dijete nestašno, i više od toga: „ Kako Starac moli se i kako čuva me Molitvom da da ne srljam više u krvi i pravici svojoj koja nije Božija, koja oštrovida je, ali oštrUmna nije“! I ne bi u toj noći cetinjske Optine, ne bješe ni jednoga urlika. Niti laveža pripitomljenih i umilnih zvijeri, koje sada možda se i kaju i stide se što i te noći nijesu bile zvijeri, već umilni zečići iz porodice pokuisnih kunića.

Ode dijete nestašno iz Dvorova Bijelijeh, odluta u svoju noć koje se bojalo nije. A kada se udalji od Kolijevke Časnih Predaka svojih, daleko, daleko, Bogu na Istinu, opet zalajaše psi i mačke, miševi, akrepi i zmije, a Sveti nastavi da se Moli i Zvoni i diže Crkve po ivicama i vrhovima urvina, na kamenu, „kamenu al’ krvavu“!