Antiteističko manitanje i ekstremističko brljavljenje palog diktatora 

Piše: Vojin Grubač

Javnost je  šokirana reakcijom bivšeg predsjednika Crne Gore povodom godišnjice potpisivanja Temeljnog ugovora, koja se iznenada izlila u salvu najprizemnijih uvreda na račun aktuelnog premijera a indirektno i na vjernike Mitropolije koje propali diktator i dalje organski ne podnosi. 

Đukanovićeva retorika u tom bijesnom pamfletu, gdje figurišu etikete: veleizdajnik, patološki lažov, šarlatan, izdajnički marginalac i tome slično, jasno govore o nekontrolisanoj osionosti i izuzetno niskom stepenu političke kulture trajno i nepovratno izbezumljenog i izgubljenog tekstopisca.

Ličnosni profil s elementima političke šizofrenije

Đukanovićev politički profil, kojeg karakteriše licemjerje i jako prepoznatljiva ideološka šizofrenija, odavno je poznat javnosti.

Kada je sijao patološku međunacionalnu i međuvjersku mržnju, obavezno je naglašavao da je „istinski borac za multietnički sklad“.

Ukrivanje plamene, šovinističke retorike devedesetih godina prošlog vijeka i deportovanje Muslimana iz Crne Gore, regulisao je  papagajskim ponavljanjem „osjećaja bola“ i „dubokog naklona žrtvama Srebrenice“, dok je na drugoj strani za malo izazvao građanski rat u Crnoj Gori pokušajem otimanja crkvenih objekata.

Svoju „principjelnu borbu protiv svih vidova etničkih čišćenja“, što je potencirao u retorici, u praksi je realizovao tako što je  u Vladi i državnim intitucijama sprovodio temeljne etničke i vjerske čistke „nepodobnih naroda“. . 

Ako to nije tačno, neka nam Đukanović ili „novo rukovodstvo DPS-a“ navedu bar jednog ministra ili drugog visokog činovnika u zadnje dvije decenije njihove vladavine, koji je u identetskom smislu bio Srbin, ili Crnogorac koji govori srpskim jezikom ili je vjernik Mitropolije?

Naravno da ih nije bilo, jer je izopštenje  iz struktura vlasti identitetski nepodobnih, pravoslavnih Srba i Crnogoraca bilo pravilo vladanja Mila Đukanovića i njegove obijesne ideološke svite.

To mu je bio taj čuveni „multietnički sklad“, a danas piše neka bezobrazna pisma bez osjećaja elementarnog stida i srama za zlo koje je činio u toku cijele svoje vladavine, u kojoj je viševektorni ekstremizam bio jedina konstanta koju nije napuštao

Umjesto da klekne i moli za oproštaj, lik divlja

Umjesto da klekne pred građanima koje je progonio i šikanirao, te ih sa suzama u očima dugo moli za oproštaj, Đukanović je „presavio tabak“  i u dahu izlio kolosalnu količinu mržnje u pravcu premijera Abazovića rekavši, između ostalog, sljedeće „mudre misli“:

„Računajući valjda na plitkoumnost i kratko pamćenje Crnogoraca, premijer nam sugeriše da je odricanje od sakralnog blaga i kulturno-istorijskog identiteta Crnogoraca politički podvig kojeg treba proslaviti. Za toliko bezobrazluka nije dovoljno biti samo veleizdajnik i patološki lažov, treba biti i bez trunke morala.

Vrijeđajući zdrav razum Crnogoraca nadrobio je u obražloženju tog svog nedjela sve što jednom šarlatanu može pasti na pamet.

Sami taj čin ima dugu predistoriju složenosti crnogorsko-srpskih odnosa. Ali, da ne miješamo ozbiljne teme naših istorijskih nesporazuma sa političkim djelovanjem jednog lakosjenastog, vlastohlepnog, izdajničkog marginalca… Koji je sebi dao za pravo da u cilju dopadljivosti nekim inostranim mentorima ponavlja epohalnu političku glupost kako su tobože balkanski nacionalizmi inspirisani korupcijom.“

I opet ista priča, lakosjenasti i vlastohlepni Đukanović, kojeg je uvijek karakterisala „plitkoumnost i kratko pamćenje“, svoj lični opis pripisuje drugima, napominjući javnosti da mu razorni šovinistički impulsi i dalje stanuju u prostorima opskurne političke psihologije.

Pri čemu, na ovaj jezik mržnje i ogoljeni primitivizam koji  predstavlja uvredu zdravog razuma, nije reagovala niti jedna nevladina organizacija u Crnoj Gori. Prave se mrtve, u svom standardnom stilu muljanja i petljanja iza zavjese. 

Na ove izlive gnjeva bivšeg diktatora nije reagovalo ni novo rukovodstvo DPS-a, da se ogradi od njegovog pomamljenog antiteističkog manitanja i ekstremističkog brljavljenja.

Pa da ga, recimo, pozovu u prostorije  stranke i demonstrativno mu pocijepaju partijsku knjižicu pred nosom, što bi bilo logično ako žele plasirati „novi imidž“ posrnule partije.

Da se razumijemo, svojim sumanutim i nedostojnim pisanijama Đukanović se nije odredio-prije svega prema Abazoviću, već prema šezdeset odsto građana koji su ga na zadnjem predsjedničkim izborima suvardali u  politički ambis da više nikad iz njega ne iziđe.

Poslije svega, bilo bi lijepo da se bivši predsjednik države i ozloglašeni diktator napokon odmetne u šumu, što je ranije planirao,  da mu planinski vetrovi izvjetre mozak a miris cvijeća pacifikuje pomame, što je terapija  zdravstveno korisna  živahnim političkim penzionerima  njegovog ranga. 

Jer, nositi toliku količinu zla, predstavlja nehumano ponašanje prema samome sebi.

Nije čak ni ekološki prihvatljivo u ovom vremenu zagrijevanja planete!