Aneta Spaić: Mrsne pisanije protojereja-stavrofora Džomić dr Velibora
1 min read
Dekan Pravnog fakulteta Aneta Spaić, foto: Filip Filipović/Standard
Povodom teksta protojereja – stavrofora Velibora Džomića, objavljenog 24.12.2020. godine, našem portalu se zahtjevom za objavljivanje reakcije obratila Aneta Spaić.
Njenu reakciju prenosimo u cjelosti:
Moja izjava RTCG-u prije nekoliko dana je iz nekog razloga veoma uznemirila jednog od klerika Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, protojereja-stavrofora g. Velibora Džomića. Iako mene optužuje za političke stavove, g. Džomić mi se obratio riječima „stručnosti i pravnih argumenata“ navodeći da “barjačim i larmam” sa “najprizemnijim propagandističkim nastupom”, da sam “diletant” sa “inkvizitorskim” pretenzijama, da su moji javni nastupi “nedostojni”, da bi na kraju završio žargonom u kojem se svakako bolje snalazi od mene, nazivajući moje stavove “pucibrukom”!?
Moja duhovnost, religija i građanski odgoj nikada mi ne bi dozvolili da polemišem sa čovjekom riječi i načina kakav je protojerej-stavrofor g. Džomić, ali me dekanska i druga javna eksponiranost obavezuje da odgovorim na ove “odabrane i bogougodne” riječi kojima mi se ovaj božji sluga obratio. Bez obzira šta je tema spora, nikad nije sasvim svejedno o kome pišete – ovog puta o dekanki Pravnog fakulteta, članici Tužilačkog savjeta, nekadašnjem najboljem studentu Pravnog fakulteta sa prosječnom ocjenom 10, i najboljem studentu Univerziteta CG, stipendistkinji vlade Italije i Japana, najmlađoj doktorki prava u CG, itd. Nego, kada se fakultet završi u relativno poznim godinama, na sumnjivim školama, kod još sumnjivijih mentora, sa opskurnim uzorima u pravnim i crkvenim pitanjima, onda se ni u svemu čistom i ispravnom ne može vidjeti ništa osim prljavštine Kada “čovjek niskog morala i velike pretenzije” – što nijesu moje riječi, nego samo citiram šta je o g. Džomiću jednom prilikom, uzgred, kazao Dobrica Ćosić – sebi da za pravo da drži moralne i druge pridike, bojim se da je “prestalo pravo, a počela tiranija” i duha i uma. Ako još uz to evociramo uspomene na nekadašnji usklik našeg polemičara: “Bacajte bombe, četnici!”, možda je djavo do kraja odnio šalu, pa ta tiranija može i da ne bude samo duhovna.
Tačno je da sam se u mom prethodnom javnom nastupu pozvala na Poslovnik Skupštine Crne Gore, ali ne iz potrebe da, kako trijumfalno sugeriše naš polemičar, pokleknem pred „amaterizmom“ i „diletantizmom“, već iz dva važna razloga:
Prvo, izmjene koje se u Zakonu o slobodi vjeroispovijesti predlažete nijesu minorne, niti beznačajne, pa mi ne dozvoljavaju da se pozovem na Zakon o državnoj upravi. One su suštinske jer se propisanom legalizacijom nezakonitih i spornih upisa i održanjem statusa quo, sprovodi magnum crimen prema crnogorskoj državi; etablira se otimanje najsvetijeg – kulturne i istorijske baštine Crne Gore, za korist i dobrobit SPC i Srbije. U jednom smo saglasni da je bilo spornih i diskutabilnih upisa, pa otuda i potreba da se kao takvi preispitaju u upravnom, a onda i u parničnom sudskom postupku, za sve, osim za Srpsku pravoslavnu crkvu.
Drugo, na žalost, i moju, a trebalo bi i g. Džomića i cijele javnosti, čitanje “ekspertskog” Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o slobodi vjeroispovijesti bio je pravi poraz pravničke i stručne ponude naše današnje vlade. Prijedlog obiluje mnoštvom grešaka najrazličitije prirode.
Prijedlog zakona poziva se na “neustavnost” pojedinih normi. Istina je da i g. Džomić i ja i svaki građanin Crne Gore, pravnik i higijeničar, ljekar i građevinar, može saopštavati svoje mišljenje o ustavnosti neke norme. Predlagač zakona, medjutim, ne bi trebao ovlaš, proizvoljno, arbitrerno, iz zabave ili razonode, pa čak ni na osnovu političkih uvjerenja, izricati ocjene o ustavnosti nekog zakona, a da o tome ne postoji nikakva odluka Ustavnog suda. Bar bi tako trebalo da rade pobornici i poštovaoci vladavine prava i pravne države. Koliko ozbiljno je ekspertska vlada obrazložila neustavnost aktuelnog zakona najbolje se može sagledati kroz njihovo pozivanje na nepostojeće ili pogrešne članove Ustava i pogrešne rubrume. Ekspertski dijapazon i opus nije završen time. U Prijedlogu se umjesto pravnog termina “sistemski zakoni” upotrebljavaju besmisleni pojam “sistematski zakoni”. Ne znam kako je na fakultetu u Kosovskoj Mitrovici na kome je g. Džomić sticao diplomu, ali na Pravnom fakultetu u Podgorici, na prvoj godini, za samo prelaznu ocjenu, student mora da zna da razgraniči ova dva pojma. Omaška? Greška u pisanju? Možda.
O aljkavosti i žurbi u pisanju Prijedloga zakona govore čak i takve pravopisne bizarnosti kakvo je pisanje naziva Venecijanska komisija sa dva velika slova kao “Venecijanska Komisija”. Ova verzija bila bi ispravna npr. na engleskom, ali ne i na našem jeziku.
Naš gorljivi polemičar prebacuje da nijesam iznijela primjedbu, ni kritiku u pogledu normi u Prijedlogu Zakona. Ponoviću još jednom. Registracija nije početak postojanja, već je čin prihvatanja pravnog poretka zemlje u kojoj se djeluje. Iz tog razloga, SPC bi morala da se registruje kako što je urađeno u Srbiji, Hrvatskoj, BiH, jer samo prihvatanjem registracije crkva sa sjedištem u drugoj državi može pokazati elementarno poštovanje pravnog poretka ove zemlje. SPC u Crnoj Gori ne uvažava ni pravila Carigradske patrijaršije, niti HALKIDONSKOG VASELJENSKOG SABORA kojim se propisuje da crkvene granice idu limesom državnih granica. Takodje još jednom ponavljam: Neprihvaljiva je i pravno neodrživa tvrdnja o istorijskom kontinuitetu i osmovjekovnom trajanju SPC u Crnoj Gori. Kod nas ova crkva navodno postoji punih 800 godina, a država u kojoj je njeno sjedište – Republika Srbija u svome ustavu potvrduje da Srpska pravoslavna crkva tamo postoji 184 godine, a pod sadašnjim nazivom svega 91 godinu! Ne znam treba li nešto više od običnog zdravog razuma da se ovo shvati.
Na kraju se pitam da li da vjerujem riječima Jovana Zlatoustog da će post g. Džomića od “gnijevnog čovjeka”, „punog zlobe” učiniti blagim i dobrim? Za slučaj da ponovo poklekne pred naletima đavoljih iskušenja. obećavam da ništa neće učiniti ni da pročitam, a ne da odgovorim na eventualno novu pisaniju čuvenog Mont Blanca. Uz čvrsto uvjerenje da se ovo nikako ne odnosi na našeg gnjevnog polemičara, ipak strepim od riječi koje su davno izrekli sveti oci: “Đavo posti jer ne jede ništa, ali mu to ipak ne koristi, on ostaje đavo.”
Pročitajte JOŠ:
Još jedna muslimanka za raspop miraša? Šta je te muslimane toliko briga za pravoslavlje u cg? Šta im daje pravo da uredjuju našu vjeru? Mene bi bila sramota da njima biram vjerske poglavare i da im ponižavam vjeru koju su primili od turaka. Neka im je sa srećom. Njihova odluka i njihova stvar.
Propale su mirašlije uz svu njihovu moralnu i finansijsku pomoć. Nek puste ovaj narod da živi bez svakodnevnih uvreda i napada od srbomrzaca. I hitler je bio školovan, sto ne znači da je bio ispravan.
Ova individua je Spajic iz Trebinja i orva rodbina joj i dnaas zivi tamo,ustvari komoletna rodbina…Sve je jasno kakvo je ovo konvertitsko stvorenje….Sram je i stid bilo
ovu niko nije posteno Al odavnooo Najgore za nju sto ni nece
Ova ,, dama “ je zaboravila da je samohvalisanje u najmanju ruku nepristojno . Od SVEZNALICE do NEZNALICE je kratak put . Tvrdnja da je ona studirala na Podgoričkom ( Titogradskom ) Fkultetu a neko tamo na Fakulteu u Mitrovici implicira superiornost njene diplome . Ona neće da kaže da su i na jednom i na drugom Fakultetu bili uglavnom Profesori Beogradskog Univerziteta . Mizerno je nekoga ponižavati time što je negde napisano veliko umjesto malog slova iako vidi vraga kako ona kaže to bi u Engleskom jeziku bilo normalno . Možda je bilo najbolje da se uopšte nije javljala jer bi tako vjerujem najbolje pomogla samoj sebi . ,, Ono što se ne napiše izgubljeno je . Ono što je loše napisano , kao da nije napisano “ kaže Ugo Ojeti . Ona se iz svoje velike mržnje prema Srbskoj Pravoslavnoj Crkvi upustila u nauku koja se zove Istorija i tumači je kako to čini i njen istomišljenik Šerbo Rastoder iako ni ona ni on zaslužuju epitet KVAZI ISTORIČARA . Šta je bio cilj pominjanja Srbije nije teško pogoditi . Naravno , na to se ne treba ljutiti jer ono što zaslužuje PREZIR ne zaslužuje LJUTNJU .
Pa recimo i da je u pravu pa da MCP SPC postoji samo 91g koliko je to starije od drzave stvorene 2006g.
Em ti njene ocjene
Vaseljenski sabori
Prvih sedam vaseljenskih sabora koje priznaju i pravoslavne crkve i katolička su bili:
Prvi vaseljenski sabor — Nikejski sabor (maj — jun 325)
Drugi vaseljenski sabor — Carigradski sabor (maj — jul 381)
Treći vaseljenski sabor — Efeski sabor (jun — jul 431)
Četvrti vaseljenski sabor — Halkidonski sabor (8. oktobar — 1. novembar 451)
Peti vaseljenski sabor — Drugi carigradski sabor (maj — jun 553)
Šesti vaseljenski sabor — Treći carigradski sabor (novembar 680. — septembar 681)
Sedmi vaseljenski sabor — Drugi nikejski sabor (septembar — oktobar 787)
Ovako smo postali Crkva:
Car se obradova jako što će videti Savu. Delimično stoga, što su bili neki dalji rođaci (jer carica i Stefanova žena bile su rođene sestre). Mnogo, pak, više zbog toga, što je čuo o Savinom i Simeonovom svetom životu. Patrijarh Manojlo se radovaše još i više susretu kraljevića monaha, o kome je slušao mnoge legende. Tako, doček u Nikeji beše zaista dostojanstven i prisan.
Sava se takođe osećao srećnim, što je u Nikeji. Ne zbog velike lepote grada, koji se sa dva druga grada u Maloj Aziji, Nikomidiji i Brusu takmičio za prvenstvo, već zbog velike važnosti ovog grada u istoriji hrišćanstva. Ovde je održan Prvi Baseljenski Sabor, na kome su oci Crkve, pobedivši jeretike, sastavili naš Simbol Vere, to jest, stavili u nekoliko rečenica neoborivu istinu, da Bog nije poslao svetu velikog čoveka u ličnosti Isusa Nazarećanina, već svoga jedinog Sina, „Svetlost od Svetlosti, Boga istinitog od Boga istinitog„, rođenog u ličnosti Isusa Hrista, Spasitelja sveta. Posle nekoliko dana gošćenja, Božjih službi u hramovima, razgovora i razgledanja grada Sava izađe pred cara i patrijarha i izloži im duhovne potrebe srpskog naroda. On im objasni napore svoga oca i brata u nastojanjima da zaustave zverske napade od strane Rima, direktne ili indirektne protivu pravoslavne Srbije, kao i o razornom dejstvu bogumilske jeresi. Objasnio im je da će obe ove organizacije imati razorno dejstvo sve dotle, dok srpski narod, kao isturena brana Pravoslavlja prema zapadu, bude bio bez svoje, narodne hijerarhije. Prema tome, hitno je i važno, ojačati i ohrabriti Srpsku crkvu, dajući joj sopstvenog arhiepiskopa. Samo dobro organizovana i osnažena Srpska crkva, bila bi u stanju da takođe snažno pomogne normalizovanje stanja u Bugarskoj crkvi, koja je tada bila žalosno potčinjena rimokatolicizmu.
Duboko impresionirani Savinim izlaganjima, obojica, i car i patrijarh, rado prihvatiše njegov predlog kao vrlo razuman i hitan. Oni zatražiše od Save da naimenuje kandidata za položaj srpskog arhiepiskopa. On im odgovori da izaberu jednog iz njegove hilandarske pratnje, pošto je svaki od njih dostojan tako visokog položaja i odgovornosti. Na to car reče: „Svi ovi oci i braća su časni i sveti ljudi, ali moja duša hoće tebe od Boga, jer tvoj život od ranog detinjstva je poznat svima nama.“ Sava pokuša da ubedi svoga slavnog domaćina o svojim slabostima i nedostojnosti za takav položaj, ali bez uspeha. Časni pratioci se jednoglasno saglasiše sa carem. I patrijarh je oduševljeno insistirao na tome, rekavši Savi: „Tvoj narod tebe treba, jer ti imaš mudrost vezanu sa autoritetom. Biće, uz Božju pomoć, tebi mnogo lakše nego ma kome drugom. I pomosli dalje: kakva je korist da čovek spasi samog sebe kroz pustinjsku usamljenost, dok ceo narod očekuje spasenje.“ Sava se branio toliko dugo, da je čak i car počeo da negoduje. Najzad, Sava popusti i reče: „Neka bude volja Božja kroz vas na meni grešniku.“ I tako vaseljenski patrijarh Manojlo, uz sasluženje grčkih episkopa i mnogobrojnog grčkog i srpskog sveštenstva i đakona, a u prisustvu cara Teodora i njegovih civilnih i vojnih velikodostojnika, hirotonisa arhimandrita Savu Nemanjića za prvog srpskog Arhiepiskopa. Ovaj istorijski događaj desio se 1219. godine, osam stotina devedeset četiri godine posle Prvog Vaseljenskog Sabora u Nikeji. Toga dana, obezglavljeni organizam Srpske crkve po prvi put je dobio duhovnog poglavara.
Šta je Pomjesna Crkva:
Pomjesna crkva (ekav. Pomesna crkva) je zajednica koja ujedinjuje više eparhija jedne šire oblasti unutar Pravoslavne crkve.
Sabor u Žiči
Nema lepote koja se može uporediti sa lepotom svetosti. Zato je vizionar tako uzvišene lepote uzviknuo: „O, slavite Gospoda u lepoti svetosti!“ (Ps.29,2). Jer, samo lepota svetosti čisti i uzdiže dušu. To rađa dva plemenita osećanja u srcima ljudi: poštovanje i radost.
Bezbroj ljudskih očiju posmatralo je Žiču sa neopisanom radošću i poštovanjem. Danima pre velikog praznika, kao što je običaj kod Pravoslavaca, narodne mase su se sjatile u Žiču, da bi blagovremeno našle mesto i da bi svoje duše hranile lepotom svetosti. Prostrana crkvena porta, obe obale Žičkog potoka, manastirska livada dole ispod, voćnjaci i doline, brdašca i visoravni i sve dokle oko može da sagleda, beše ispunjeno narodom koji se komešaše kao pčele u košnici. Šatori behu razapeti, a nastrešnice i kolibe od lisnatih grana bili su na brzu ruku napravljeni za odmor i počinak. Stanovnici grada i sela dođoše u svojim najlepšim nošnjama, izvezenim i bogato ukrašenim. Narod iz raznih krajeva, pa i pokrajina, lako se raspoznavao baš po tim nošnjama. Sve duše behu upravljene prema Bogu, a sve oči prema čudesnom novom manastiru, očekujući da u njemu vide Savu i Velikog župana sa pratnjom.
Konjanici stigoše u brzom galopu, javljajući dolazak Velikog župana. Mnoštvo naroda, kao lišće vetrom poneseno, požuri napred da ga vidi i pozdravi. I Stefan stiže, praćen prinčevima, županima, vojvodama i drugim velikodostojnicima. Svi su bili obučeni u bogate i šarolike odežde, utegnuti srebrnim ili zlatnim pojasevima, prema zvanju i položaju, i svi behu ukrašeni dragim kamenjem i brilijantima. Svi su bili praćeni počasnom vojnom gardom, naoružanom blještavo sjajnim oružjem: mačevima, kopljima, nadžacima, šlemovima i štitovima.
Tako se dva brata sretoše ponovo, ne više u crkvi svoga oca, već u njihovoj sopstvenoj zadužbini. Oni pozdraviše jedan drugoga ne rečima, već nečim što je mnogo uzvišenije i dirljivije: uzajamnom ljubavlju i suzama. Stefan je brzim pogledom video Žiču i ostao zapanjen, diveći se njenoj veličanstvenoj slavi i svetoj lepoti. Učini mu se kao da se samo Sunce spustilo na Zemlju. Čuo se i šapat naroda: „Nebo na Zemlji!“ On se bezgranično radovao, što će se to, po Savinom predlogu, zvati njegovom crkvom i njegovom zadužbinom.
Posle kratkog odmora i osveženja, umilni zvuk zvona pozvao je na bdenije, uoči Spasovdana. Sava postavi Stefana u stolicu napravljenu za njega, a drugu zadrža za sebe, spremljenu za Arhiepiskopa. Crkva je bila prepuna velikaša, sveštenstva i naroda. Posle pevanja tropara: „Vazneo si se u slavi, Hriste Bože naš„, Sava iziđe i održa sledeću besedu: „Vi svi znate kako sam ja dva puta pobegao od vas u pustinju. Vi znate, takođe, da ni jedna od mnogih postojećih lepota ovoga sveta nije nadvladala moju ljubav prema Bogu. Niti smatram da ikakvo zemaljsko blago toliko vredi niti toliko donosi sreće kao iskrena molitva Bogu. Radi vašeg dobra, zemljaci moji, ja sam ostavio svoju svetu i slatku pustinju da isključivo spasavam vaše duše. Da bi spasao vaše duše, ja sam zanemario svoju. Čineći to, setio sam se nekih starih svetitelja, koji, žaleći svoje zemljake, govorahu Bogu: „Ako hoćeš, oprosti im grehe, a ako nećeš izbriši i mene iz tvoje knjige!“ (Ps.32,32) Ili: „Želeo bih da i sam budem odlučen od Hrista radi svoje braće, koja su mi rod po tijelu“ (Rimlj.9,3). Eto, tako i ja, želeći da ostvarim vaše spasenje, napustio sam svoje. Ali ako hićete da sledite moje pouke i prihvatite zakon Božji, spasićemo se i vi i ja. Zato od vas tražim, da slušate svaku reč koju vam govorim o Bogu radi vašeg ličnog dobra. Ne zaboravljajte, kako vas je Gospod Bog ojačao, umnožio i povećao preko svog sluge Svetog Simeona. Mnogi su od vas postali upravljači i gospodari, vojvode i knezovi, a neki čak i veliki župani. Nije, dakle, u redu, da čovek koji, po Božjoj milosti, stoji iznad vas u vlasti i dostojanstvu, treba da se zove istim zvanjem kao i vi. Ali, tako isto kao što bejah rukopoložen i ustoličen za Arhiepiskopa, sa vlašću radi vašeg dobra, isto tako, i čovek koji Božjom milošću, upravlja narodom našim, treba da bude izdvojen u dostojanstvu od drugijeh sa kraljevskom krunom, kao vaš kralj. Ovo će poslužiti, ja to verujem, na vašu ličnu čast i slavu. Kada se ovo ostvari, ja ću vam onda nastaviti da govorim o božanskoj veri i vašem spasenju.“
Kao odgovor na savine reči, narod razdragano vikaše: „Ti si nam poslat od Boga i slušaćemo te u svemu!“ U ono doba, naravno, nije bilo tehničkih pojačala i glasnogovornika. Ali reči izgovorene u hramu brzo stigoše do ušiju naroda napolju: „Sutra ćemo imati kralja!“
Mitropolija Crnogrsko primorska je naslenica Prevlačke episkopije a Budimljanskonikšićka je osnovana isto kada i Prvlačka,sve se to danas nalzi u Crnoj Gori,bilo bi dobro da malo pogledate koliko se država i strnih carstava ovdje promijenilo
pa niko nije tražio da se registruju jer je Crkva postojala i prije ovih SPC-Svetosvka Crkva i prije toga ,iskopine po manstira to svjedoče.I sve to ne vađi više od 1000 goidna nego da Vi udarite pečat,ko to i koja to država i što je to ova država laicistička stvorila od imovine u Mitropilij jedino što je oduzimala,toliko biste mogli znati.Nije ovdje problem Džomić ni njegovo lično viđenje bilo četnika ili koga drugog nego vaše nevješto pokušavanje neoprvdanog pokušaja pohare Crkev kao instituvije,koja Vi jedino smeta dok druge zajednice neda vi nesmetaju nego ih na silu osnivate da dokažet multietnički sklad,ima li desetk jevreja u Crnoj Gori,mislim da nema a dali ste im jednko parvo kao nekome ko je sonova ovu državu,nemam protiv njih ništa ,ali vašem licemjerstvu nema kraja.
Halkidonski Sabor i do halkidonske crkve i posle toga ,i gle čuda iskopali ste to da se na tom Saboru Crkva proteže duž državne granice,nešto slabo ste to pokušali predstaviti javnosti jer Crkav je mnogo složenioji pojam uvjek bila, do kako ga Vi vidite kao katastarski problem,a ikao je katastrski problem nikda nije sin bio stariji od oca ili djeda po nasledstvu nego obrnuto ili je i to u Halkidonu riješeno!
Svako Vama dobro ako Vas je Džomić uvrijedio riječima nije to u duhu Crkve sigurno ali koliko vidim ni vi nijest bez jezika,dobro žensko jeste ali i na visokom mjestu,bombe nećemo bacati daleko bilo,pa bile one četničke ili partizanske toga je dosta bilo,nažalost izgleda da je to glavna tema razgovra danas žena u Crnoj Gori,zašto je to tako nemam odogvora,možda neko ima mada ga ne treba tražiti.Crkva uvjek propovijeda i propovijedat će : ko tebe kamenom ti njega hlebom!Sve najbonje Vam želim ,nijesu crkve avioni da polete i promijen mjesto boravka,one ostjau tu a nadamo se i narod koji u njih ulazi i u Boga vjeruje dokle je tako ne sekirajte se za vlasnika!
Zar je o. Dzomić jos tu? U CG?
Vaselji,… O. Džomić jeste tu i biće,…
Fahreta računa natanak crkve od datuma nastajanja svjetovne vlasti,…
Dotična gospođa nije ni trebala nabrajat svoj kapacitet i znanje i prosjeku, sve je jasno čim se udala za najvećeg babojebca i idiota Darmanovića, rečeno je, skim si, takav si.
Uh, dobro se gospođa isfrustrirala na članak oca Velibora, čim je počela sa: bila sam najbolji student, sve 10-tke, Talijanski stipendist, najmlađi doktor prava …
Što se tiče kontinuiteta bilo čega, ne mora se ići do 800 godina unazad, dovoljno je do savremene Crne Gore Kralja Nikole.
Tu je sve rečeno, ko živi u Crnoj Gori, čija je imovina (po tadašnjim pravnim okvirima), kojim jezikom i pismom se govori …
Draga naša mr.dr.Spaić,bez obzira koliko vješto pokušali da pravničkim floskulama i poskočicama umotate mržnju prema Mitropoliji i ne znam iz koga razloga prema Srbiji,iako je ovo naša lokalna stvar,nijeste uspjeli nikoga da zavarate.Mržnja i frustracija prosto izbijaju iz vas i nikakvo taksativno nabrajanje titula vas ne abolira.Da vam olakšam san,čvrsto vas uvjeramo da nijedan hram i crkva neće preći GP Dobrakovo,nego će ostati dje im je vjekovima mjesto,u svojoj državi medju svojim narodom.
Gospodjo Spajic davno je narod rekao:“Nema vece budale,od obrazovane budale“.To su vam trebali reci u procesu vasega „odgoja“.
Koko&Šanel i priganice,never 1918
Tema koja je u osnovi svega ovde napisanog jeste pokušaj manipulacije ljudskim umom od strane dotične. Ljude ne možete kontrolisati tenkovima na ulicama i vojnicima pred ulaznim vratima. To se može učiniti jedino politikom „podeli pa vladaj” i programiranjem masovne svesti (javnog mnenja) na način da veruje kako je ono što žele da učine Dekan Pravnog fakulteta Aneta Spaić i družina joj, dobra ideja ili jedina opcija. Malo ste se zatrčali ovoga puta !
„Takodje još jednom ponavljam: Neprihvaljiva je i pravno neodrživa tvrdnja o istorijskom kontinuitetu i osmovjekovnom trajanju SPC u Crnoj Gori. Kod nas ova crkva navodno postoji punih 800 godina, a država u kojoj je njeno sjedište – Republika Srbija u svome ustavu potvrduje da Srpska pravoslavna crkva tamo postoji 184 godine, a pod sadašnjim nazivom svega 91 godinu! Ne znam treba li nešto više od običnog zdravog razuma da se ovo shvati.“
Aneta, emancipovana muslimanka (inace bi bila Fikreta), kao i svi poturcenjaci jos od vladike Danila pocinje „od kraja tanjega“. Ako se moze govoriti o ikakvom diskontinuitetu u istoriji Srpske Pravoslavne Crkve, uspostavljene kao autokefalne pocetkom XIII vijeka, taj diskontinuitet je nastao kao posljedica otomanske inkurzije i postepene okupacije Balkana. To je kulminiralo ukidanjem Pecke Patrijarsije, a to je uslovilo nesrazmjerno veliki znacaj Mitropolije na Cetinju, jer je ona preuzela taj kontinuitet. Otuda je Mitropolit Crnogorsko Primorski i Egzarh Peckog Trona, a kruna Stevana Prvovjencanog u Cetinjskom Manastiru. I to je to Aneta, ono sto je malu Crnu Goru ucinilo dovoljno velikom da su o njoj pjevali Tennyson i Byron. To sto se neko tvoj poturcio, ne smije da te cini gradjaninom drugog reda, ali ni da ti daje pravo na ovakav stepen manipulacije. Jer tacno je da je Srpska Pravoslavna Crkva kao cjelina uspostavljena prije 91 godinu, ali to nije ni moglo biti prije nego sto smo istjerali donosioce tvoje vjere sa Balkana u Prvom Balkanskom Ratu 1912. Da se, ako Bog da, nikad ne vrate. Zato Aneta, opusti se i uzivaj. Na visokoj si funkciji i ako ti pripada po sposobnosti u struci, nista ne brini. Ali sto se tice istorije i tradicije prave Crne Gore, dobro bi bilo da malo ohladis i spustis loptu.
Dekanka???? Je li to nešto od 10 deka…..?
@Potonja Nevjera,rode,neces se ljutiti ako dodam na tvoje rijeci i rijec Ocvala i pripadajuce sinonime:nadobudna,nabijedjena,nalickana,zadrigla,olinjla,ostarela,namrgodjena,nadrkana,nabijedjena,razularena,isluzena,umisljena,…. 😉
Šta trabunja ova ostrašćena baba!
Izvređa sveštenika, uporedi ga sa đavolom i reče vijera mi ne dozvoljava! Generacija ti po Srbiji uveliko prima vakcinu, a ti se prosipaš ovdje. Jadnica!!!
“biti dekan, nekadašnji najbolji studenti Pravnog fakulteta sa prosječnom ocjenom 10 i najbolji student Univerziteta CG, stipendistkinja vlade Italije i Japana, najmlađa doktorka prava u CG“ – to je lijepo za pohvalu, ali ne garantuje da si i dobar covjek, pogotovo ako si nadojen mrznjom, to psihologija zna. Istorija i danasnjica su pune takvih primjera, postovanje porodice i tradicije, odnos prema istoriji, sve to ide iz kucnog vaspitanja i odgoja.
Ima naš narod jednu izreku nema budale bez školovane budale
HA HA GOSPOĐO DRAGA KO GUBI IMA PRAVA DA,SE LJUTI.
Je li bila najbolja -pionirka? Profesorica slaba rukovidolac nikakva, pravnica- reći će drugi. Samo ljudi iz bivše vlasti daju sami sebi ocijenw. Pedagoški- čista nula
Pop-Art 2020….
Crno-Bijela Dama na Zalasku….
Zaista ne bi trebala dekanica da upotrebljava ovakav recnik! Ipak obavezuje mjesto dekana na neki nivo koji se podrazumijeva u javnom saobracaju. Dakle snagom argumenata razgovarati profesorko bez uvreda na racun svestenika….Jer ubedio me Volter da Vas cujem, ali ne i da Vam vjerujem!