Mitropolit Amfilohije: Pokajanje i pomirenje dolazi sa obnovom crkve na Lovćenu
1 min read
Savjest našega naroda mnogo je zagađena bratoubilaštvom. Sve što se danas gradi u Crnoj Gori, gradi se upravo na bratoubilaštvu, na prolivenoj bratskoj krvi, kazao je mitropolit crnogorsko- primorski Amfilohije.
On je juče na praznik Svetih mučenika i besrebrenika Kozme i Damjana, osveštao novosagrađenu crkvu u selu Staniseljićima u Lješanskoj nahiji i u njoj služio liturgiju.
Amfilohije je kazao da je savjest našega naroda mnogo zagađena bratoubilaštvom.
„Nažalost, sve što se danas gradi u Crnoj Gori, gradi se upravo na bratoubilaštvu, na prolivenoj bratskoj krvi“, istakao je mitropolit crnogorsko-primorski.
On je rekao da je „mali vijenac“, koji je nedavno u Kamničkoj Bistrici u Sloveniji na masovnu grobnicu pobijenih pripadnika velikog narodnog zbjega iz Crne Gore u maju 1945. godine položio crnogorski ambasador Miomir Mugoša, prvi znak bratskog pomirenja našeg naroda zatrovanog bratoubilaštvom Drugog svjetskog rata.
„Bez toga nema budućnosti Crne Gore. To je početak očišćenja duhovnog i pokajanja zajedničkog, našeg pokajanja. To pokajanje i pomirenje će morati proći preko obnove crkve Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu. Njeno rušenje nije ništa drugo do nastavak tog krvomutništva i bratoubilačke pošasti iz 1941. pa nadalje“, poručio je mitropolit Amfilohije.
Nikada u životu nisam komunicirao sa glupljim, primitivnijim i pokvarenijim stvorom od ovoga koji se očito lažno predstavlja da je iz jednog od crnogorskih plemena! Jadnik, zbilja mu je hitno potrebna pomoć!
ZA MAJMUNA IZ DONJE MORAČE
FERHAT DINOŠA ALBANAC NIJE CRNJOGORAC
TARZAN MILOŠEVIĆ NIJE CRNJOGORAC
RAFET HUSOVIĆ NIJE CRNOGORAC
HRVATI IZ BOKE NIJESU CRNJOGORCI
A SVI NESREĆO NEPISMENA ŽIVE U CRNOJ GORI
ETO KOLIKO ZNAŠ BALAVČE OD 10 EURA BJEŽI SA OVOG PORTALA SAMO ZNAŠ DA LUPETAŠ I DA VRIJEĐAŠ I SVI NEZNAJU NIŠTA BEZ T
Strašno je sa kakvim je „pacijentima“ i ortodoksnim neznalicama čovjek prinuđen komunicirati! Vaša primitivna svijest ne može shvatiti da, ako u Trstu ima Srba, a ima ( o čemu svjedoči prekrasni hram koji su gradili pravoslavni Dalmatinci i Bokelji, a ne Srbijanci!), to ne znači da neko želi reći da je Trst srpski! Htjeli smo demaskirati Vaše šovinističke falsifikate da su svi Srbi bili pod Turcima, a da ste Vi „Montenegrini“ (ne želim vrijeđati časno crnogorsko ime!)tobože bili slobodni! I da znate, polupismeni lumpen-šovinisti, ne da nije istina Vaša debilna priča da svi Srbi potiču iz Srbije nego veliki dio današnjih Srbijanaca potiče iz Crne Gore, Hercegovine, Bosne, Makedonije! Pročitajte nešto osim „Pobjede“!
Pa glupane ako neko potiče iz Crne Gore onda je Crnogorac, ako potiče iz Bugarske onda je Bugarin, ako potiče iz Njemačke Njemac. Ali vama su svi Srbi odakle god da dolaze, Zato što živite u državi koju mrzite a Srbima kao i drugi izdajnici služite za jednokratnu upotrebu.
Od nekoga ko se potpisuje kao četnik ništa pametnije i ne očekuješ. Uvijek prepisuješ gluposti iz spskih izvora. I uvijek samo ekavica. Da li to što ima džamija u Srbiji, Hrvatskoj Mađarskoj Grčkoj znači da je to Turska. Imate kao što ti reče Hilandar, pa to nije Srbija i tamo ne žive Srbi. No si ti glup da to svatiš. Kao i uvijek kad se javljaš ti ništa ne pišeš, nego samo prepisuješ.
A onaj glupi Sovereign što je bio u „centar za genetiku“ sa čim ga je uporedio. Sa Crnogorcima jer su iz Crne Gore selili u Srbiju ili Turcima koji su prvu bračnu noć spavali sa nevjestama u Srbiji.
Ti si moracanko toliko zaslijepljena da nevidis da updas samjoj sebi usta.
A ti si Smoje glup pa ne razumiješ. Ali je tragičnije što ne pokušavaš naučiti. Pitaj što ti nije jasno iz onoga što sam napisao.
Moracanko nista ja nerazumem nego onako vidim da ipak priznajes da ste bili pod turcima a ipak histericno negieras da je tvoja postena baba videla turcina.Ti stalno prozivas tudje babe sto je mnogo lijepo i junacki a o svojoj babi ni slova.Njoj izgleda vise leze Rasani nego Turci.
ZA MORAČKOG MAJMUNA KOJI PIŠE SRPSI I ZNA DVA SLOVA DUKLJANSKOG
Marko Miljanov kučkom komadiru Novu Spasojevu
Novo,
Vidio si u prvo pismo koje sam pisa Tomu s družinom za onoga austrinskoga poslanika; no budući je Tomo pozvat na Cetinje, ti se sporazumi s rečenom družinom. Može bit’ vama se učinjelo prećerano da ga bijete, kako sam vi prijed pisa. Ja i sam vidim da je prećerano, kad bi se gledalo s gledišta čovječanskoga, ali nesita sila čojstva ne zaslužuje.
Tu smo zaslugu poznali od Kosova dosad. Svaka sila i kruna nesavjesno se prema Srba pokazala. Oni žale nas od truskoga tirjanstva da ne pod svoje metnu. Što ću govorit’ za ono što svako zna? Đavolja sila nagoni da čojek zaboravi na sebe. Ja ne bi’ toga Austrijanca bio ni poganio ka slugu svoje otadžbine, kad bi služio svoju, a čuva moju. Da ‘oće tako i mi bismo drukčije. No se dobro razmislite za ovo moje tirjansko s njim postupanje. Mi možemo našu ličnu uvredu praštat i zaboravljat’, ali uvredu srpskoga naroda neću zaboravljat niti ju i za čam zamjenjivat’ sa zadovoljstvom svojijem ni drugijem. Sebe ću svaku štetu činjet koliko bidnem moguć’, teke srpski dušman da od mene nema koristi.
Moje brbljanje, koje mi na srce i jezik stoji, da prekinem sad. No, pošto vi se dopada da bi ljepše bilo drukčije, a vi ajde provate i ovo: ako dođe ka i što će doć’ po svoj prilici, recite vi njemu od moje strane da se ne želim velikijem nazvat’. Ako bi pita zašto, valja mu ukratko kazat’ da on kaže austrinskome ćesaru, da bi ja radi(ji) u bosanske i ercegovačke planine pod vedrijem iebom sve muke podnosit’ njemu šgetu činjet’ i koju ranu srpsku osvetit’, no uživat’ u knjaževski čin ili ma koji drugi u Arbaniju ili đe drugo.
Ja bi za arbanaški narod svako dobro želio i činio, kad bi moga, neka mi Bog zna, no se ne može vjerovat’ velikijema da će dobro učinjet’ narodu, a to se vidi na srpski narod kojega su izbavili od Turaka u Bosnu i ‘Ercegovinu. Recite austrinskome poslaniku, da kaže njegovom caru, kad bi ga Bog na dobro obrnuo, pa da sjedini Srpstvo: Bosnu i ‘Ercegovinu, Crnu Goru, Srbiju i Staru Srbiju, pa da je to srpska kraljevina, a Srbi će znat’ kako će bit’ blagorodni svojemu izbavitelju – bismo mu svakojako dobro željeli, više, ako se može, no što mu zla sada želimo. Ja, Boža ti vjera, radi(ji) bi’ mu bio bit’ ta’ ma’ konjušar, no ovako knjaz ili što više; s jednom riječi: ako vi obeća i poštenu riječ da: da će caru njegovu kao srpskoga naroda prijatelj govorit, sretite ga lijepo, a ako ne kćene ništa drugo do samo za moju prestonicu, opet vi kažem: udarite mu tojage. Caru i poslaniku to neka je odgovor.
Ako bidne pisma od arbanaškoga naroda, njima valja odgovorit’ ka što sam vi prijed pisa, pa ako bi vi preša za čam još bila može te mi pisat’.
Vojvoda Marko
Za domaćeg izdajnika koji ne zna ni jedno slovo.
Ti si toliko glup da u zadnja dva mjeseca od kada povremeno pogledam što pišete, nijednom ništa nijesi napisao no sve prepisuješ. I uopšte nikada ne kapiraš o čemu se govori. Ili imaš deset – dvanaest godina ili škole nijesi gleda.
PROČITAJ DARVINA I SVATIĆEŠ OD KOJE ŽIVOTINJSKE VRSTE POTIČEŠ SAMO ME ČUDI ODAKLE TI U DONJU MORAČU TAMO NE USPIJEVAJU BANANE
STVARNO NIJESAM ZNAO DO DANAS DA IMA MAJMUNA U DONJU MORAČU
MANASTIR MORAČA
U srpskim zemljama, pre epohe Nemanjića, crkve su bile vrlo malih dimenzija (3-6 metara duge, a 2-4 metra široke). U tako malim crkvama, pri bogosluženju, bilo je mesta samo za sveštenika i narodne prvake, a narod je stajao napolju. Tek kada su sve oblasti srpskog naroda pod vladom Nemanjinom spojene i postale velika sila na Balkanskom poluostrvu, počele su se podizati veće crkve i manastiri. Sam Nemanja je u tome dao primer svojim potomcima. On je još pre nego što je postao veliki župan počeo podizati crkve i manastire, a njegove docnije zadužbine – manastiri Studenica i Hilandar – spadaju u red najznačajnijih spomenika našeg kulturnog nasleđa. On je slao poklone i crkvama u Jerusalimu, Carigradu, Solunu, Rimu i Bariju. Takođe, obdario je i mnoge svetogorske manastire. Tu njegovu ljubav prema crkvi nasledili su i svi Nemanjići, među kojima i njegov unuk (sin Vukanov) Stefan, ktitor i osnivač manastira Morače.
Jedna od tri oblasti koje je Vukan Nemanjić još za vlade očeve dobio na upravljanje, sa titulom „velji knez“, bila je i Duklja (Zeta). U to vreme, dukljanska oblast zahvatala je i zemljište duž čitavog sliva reke Morače, pa je otuda i došlo do toga da Vukanov sin Stefan podigne zadužbinu u ovom kraju.
Knez Stefan Nemanjić, koji je nosio i staru dukljansku kraljevsku titulu, podigao je manastir Moraču 1252. godine, za vlade kralja Uroša I. Manastir je podignut na desnoj obali reke Morače, u proširenom delu kanjona ove reke, nazvanom Donja Morača, na jednoj terasi koja nadvisuje rečno korito za oko 40 metara. U neposrednoj blizini manastira izvire jako vrelo, čija voda još uvek služi za piće. Tu, do samog manastira, je i obronak zvani Svetigora, sa koga voda pada sa visine od 40 metara. Ovo je najlepši vodopad u Crnoj Gori.
Neki ljudi su toliko neobrazovani da ne znaju da su Srbi živjeli i žive u Boki, Dalmaciji, Vojvodini, Slavoniji, Baranji, Lici, Baniji, Kordunu, Gorskom Kotaru, Istri, Trstu, Sent Andreji, Beču gdje Turaka nikad nije bilo ili su se zadržali jako kratko! Nažalost, mržnja, šovinizam i neznanje pomrače um pa onda moramo slušati ovakve nebuloze!
Slabo poznaješ geografiju i mjesta đe žive Srbi. Nijesi pomenuo Papua- Novu Gvineju!
Naravrno. I u Americi i u Australiji, ali su došli iz Srbije. U Hrvatsku su došli i bili brana Turcima. U Vojvodinu, St Andreu pa i u Beč su pobjegli uglavnom sa Kosova da ne bi ratovali sa Turcima. I to su pravi Srbi, jer im je Srbija matična država. A vi u Crnoj Gori ste posrbice jer većini Srbija nije matična država. Sem onih pravih Srba koji su od nevolje došli prije 25 godina. Ali ti to primorče znaš no ti istina ne odgovara.
Nekim ljudima je ovdje zaista potrebna stručna pomoć, bulazne kao da su u groznici! Hoće li neko biti dobar da pozove Hitnu pomoć?
Odavno nisam čuo ovakvu „bujicu“ besmislica, nepovezanih naklapanja i gluposti! Da bih sačuvao zdrav razum, odjavljujem se!
„pokajanje i pomirenje će morati proći preko obnove crkve Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu“ ?
E zamislite da poslušamo Amfilohija , da srušimo mauzolej i obnovimo crkvu sv.Petra Cetinjskog na vrh Lovćena , a Vladika nam poturi onu srpsku zastavu sa 4c na vrh crkve i Lovćena ?
Pa ko bi to normalan dozvolio !
Može li sa polumjesecom i zvijezdom ,Dragoljube ???
Cijeli život sam u Podgorici pa je normalno da ovako pričam. Možda si ti Turčin jer su Turci bili u Srbiji 450 godina. I nije vam smetalo jer ni jednom ne pokušaste da se oslobodite no ste čekali da sami odu. I zato tu svoju sramotu zadrži za sebe. A mi neki sačuvasmo identitet iako smo bili pod Raškom.
Jeste, sačuvao si ti identitet…
1. Morača je pod Turcima bila duže nego Šumadija.
2. Većina vas je arbanaškog porijekla.
3. A imate i crnogorski manastir „Morača“ koji je podigao Bodin…
Nego avetinjače, idi u hlad ili pod klimu, počeo si da bulazniš na ovoj vrućini.
A koji si ti časti ti? Iz Srbije nijesi. Normalno je da posrbica piše ovakve gluposti. Bile su Grčka i Bugarska pod Turcima više no Morača pa tamo nijesu Turci. No ti tvoju sramotu što Srbi nikad nijesu ratovali oćeš nekako da prebačiš na Crnu Goru ali ti ne ide.
Kretenčiću, ja sam Srbin i to dokazani. Jebeš ga. Postoji jedna institucija gdje ti nećeš nikada stisnuti petlju da odeš, da se oslobodiš tvojih zabluda. Ono se naziva centar za genetiku)))) Kuš, bleso nepismena.
Sovereigne…..mi Moračani nijesmo arbanaškog porijekla….mi smo Srbi, a eto, kao što vidiš,i među nama, na žalost, ima onih koji se odriču svoga roda i korijena….
Nisam imao namjeru da generalizujem. Moračana kao i svih ostalih u NDCG ima raznih, tako da nisu ni moji (staro) Hercegovci izuzetak ..Za sve koji imaju dileme šta su, pravac centar za DNK analizu. Istina to zadovoljstvo košta oko 100 Evra ali pomaže …a i samopouzdanje podiže)))))
Reko bi da ti je miliji turski kulen nego srpski a primali ste i jedan i drugi.
Tvoj kapacitet nije moga smislit ništa bolje. No mislim da si i ovo prepisa jer se prije pojavljivalo. Istorija je rekla ko je imao obavezu da ženu povede kod Turaka prve bračne noći. Je li ko prije iša ili danas ide dobrovoljno nešto je drugo. Ali da za 450 godina vama Srbima ne zasmeta što vam drugi pravi đecu jes malo čudno. Možda i odatle ta tvoja mržnja prema svemu što je crnogorsko.
Ako si smedj,srednje visine onda je sumadijski kulen ako si garagan onda turski ali nema dileme da vise volis turski.
Malo manje si glup kad ne pokušavaš da se šališ. Mora da je i tvoj predak vodio ženu prvu noć Turcima da mu odrade posa, pa sad glupim šalama pokušavaš to da prikriješ. Svako ko je kao ti bez matične države, bez svijetle istorije i bez jasnog identiteta mora da pljuje na državu u kojoj živi i na svoje pretke.
Aćife, Mjesec i zvijezde su na noćnom nebu a tvoj časni sa ocilima crtate svuda čak i na poljske nužnike!
NESRERTNOM DRAŽI KOJI MRZI SAMOG SEBE
KOJE RUŠIO KAPELU NA LOVĆENU BUDALO NEPISMENA
Njegoševa Kapela
„Ne bojim se od vražjega kota, neka ga je ka na gori lista, no se bojim od zla domaćega“ – Njegoš
Snimak Njegoševe crkvice, zavjetne Kapele, objavljen 1893.
Petar II Petrović Njegoš je 1845. godine (ili 1846.) na Lovćenu, na Jezerskom vrhu, podigao crkvicu i posvetio je svome stricu svetom Petru Cetinjskom. Prilikom podizanja, a i neposredno pred smrt, Njegoš je izrazio želju da u ovoj crkvi bude i sahranjen, „na onoj visini, koja je najviša u Crnoj Gori i od kud se vide ponajviše samo srbske zemlje i sinje more,“ kako nam priča Milorad Medaković, Njegošev ađutant i prijatelj, kasnije i državni sekretar crnogorskog knjaza Danila Petrovića Njegoša. Medaković je zabilježio i Njegoševe riječi kojima obavezuje Crnogorce da ga sahrane na Lovćenu: „To je moja potonja želja, koju u vas ištem da je ispunite, i ako mi ne zadate Božju vjeru da ćete tako učinjet, kako i ja hoću, onda ću ve ostaviti pred prokletstvom, a moj posljednji čas biće mi najžalostniji i tu moju žalost stavljam vami na dušu.“ Njegoš je umro 19. (31) oktobra 1851, u 10 sati ujutru. Iz bojazni da bi se Turci mogli noću prikrasti na Lovćen i počivšem vladici odrubiti glavu, sahranjen je Njegoš u Cetinjskom manastiru, da bi 27. avgusta 1855. njegove kosti bile prenešene na Lovćen.
Ruševine crkve na Lovćenu, fotografisane 19. 7. 1924.
(foto: Svetozar Tošić)
Zavjetna Njegoševa Kapela i Lovćen, bili su simboli snage Srpstva Crne Gore. Crnogorski kralj Nikola Petrović Njegoš, rekao je dopisniku francuskog Temps-a, 1913. godine: „Lovćen je Olimp srpski, spomenik podignut Božjom rukom slobodi i njezinim braniteljima, koliko je to naše slavne dinastije, podnožije je to mauzolija pepela Petra Petrovića Njegoša“. Znajući za važnost i simboliku Njegoševe Kapele i Lovćena, Austrijanci su, tokom Prvog svjetskog rata, iz Bokokotorskog zaliva bombardovali ove svetinje, a nakon kapitulacije Crne Gore, okupatorski guverner Veber, po naredbi Vrhovne komande, naredio je ekshumaciju Njegoševih kostiju, kako bi se njegova Zavjetna Kapela srušila i na tom mjestu izgradio spomenik u znak austrijskog osvojenja Lovćena. Mitropolit crnogorski, Mitrofan Ban, pokušao je da u ime građana Cetinja umoli okupatora da odustane od ove namjere rekavši Veberu da je „Njegoš bio ne samo gospodar Crne Gore, već i pjesnik Srpstva, i da će taj čin tužno odjeknuti u svim srpskim sredinama“. Mitropolit nije uspio. Ekshumacija je izvršena 12. avgusta 1916. Njegoševi ostaci su nakon obavljenog parastosa prenešeni u Cetinjski manastir. Njegoševa crkvica je razrušena i raspisan konkurs za izgradnju spomenika koji je sa oduševljenjem propraćen među hrvatskim nacionalistima u njihovom dubrovačkom glasilu „Prava crvena Hrvatska“. Ali, ova ideja nije ostvarena. Austrija je izgubila rat, a pobjedničke srbijanske trupe ušle su u Crnu Goru. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, pod dinastijom Karađorđević, stvorena je 1. decembra 1918.
Učesnici u povorci na rukama nose Njegošev kovčeg tokom uspona ka Jezerskom vrhu
Povorka nakon izvršenog pokopa u obnovljenoj Kapeli
21. septembar 1925.
Odlukom Svetog arhijerejskog sabora i Svetog sinoda Srpske pravoslavne Crkve, po predlogu mitropolita crnogorsko-primorskog Gavrila Dožića iz 14. novembra 1920. godine, Njegoševa Kapela imala se obnoviti. Pet godina docnije, Njegošev zavjet je po drugi put ispunjen, a izvršio ga je kralj Aleksandar Karađorđević, unuk crnogorskog kralja Nikole Petrovića Njegoša. Njegoševa kapela je obnovljena 10. septembra 1925, a osvećena 12. septembra. Osvećenje je izvršio mitropolit crnogorsko-primorski Gavrilo Dožić uz asistenciju četvorice sveštenika. Kao dan svečane proslave, označen je 21. septembar 1925. Ovim povodom pristigao je na Cetinje i srpski patrijarh Dimitrije Pavlović, koji je lično odslužio Službu u pomen Njegošu. Do Ivanovih Korita moglo se automobilom, a odatle su svi išli pješice. Tačno u podne, 21. septembra, na Lovćen je stigao kovčeg sa Njegoševim kostima. Kovčeg su u obnovljenu Kapelu unijeli kralj Aleksandar Karađorđević, članovi Vlade i mitropolit Gavrilo sa episkopima bitoljskim, timočkim i čehoslovačkim. Po spuštanju kovčega u sarkofag, odslužen je svečani pomen. U sarkofag su spušteni komadić svilene Njegoševe odjeće nađen pri otkopavanju stare kapele i albanska spomenica koju je kralj Aleksandar skinuo sa svojih grudi. Mitropolit Gavrilo je potom kovčeg zaključao i zapečatio ga pečatom Mitropolije Crnogorsko-primorske, dok je pečat Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca stavio maršal Dvora, đeneral Damjanović. Ključ je mitropolit Gavrilo predao kralju Aleksandru. Za vrijeme spuštanja poklopca na sarkofag, kralj Aleksandar je otpasao svoju sablju, predao je kraljici Mariji, te položio na spušteni poklopac veliku srebrnu palmovu granu da bi nakon toga od kraljice uzeo sablju, izvadio je iz kora i položio na sargofag da tu prenoći. Oko groba je postavljena vojnička straža.
Unutrašnjost Njegoševe Kapele
Obnovljena Kapela je izrađena od tesanog lovćenskog kamena donešenog iz rudnika „Zlatice“. Temelj Kapele je podignut na solidnoj osnovi, u mogućnosti da se odupre zubu vremena. Sve što je ostalo od stare Kapele uzidano je u obnovljenu. Veličina i oblik stare i nove Kapele bili su isti, a prostor oko nove Kapele je nešto proširen. Oko Kapele je podignuta ograda sa stepenicama od tesanog kamena. Na vrh Kapele je postavljen krst od mermera sa Venčaca. Unutrašnjost je izrađena potpuno prema staroj Kapeli. Kapela i oltar su pokriveni pločama. Pod unutrašnje Kapele postavljen je od kamena sa Brača. Unutrašnjost Kapele je sačinjena od mermernih ploča koje imaju inicijale Petar Petrović Njegoš. U mramornoj ploči urezano je zlatnim slovima: „Mi Aleksandar I, Kralj Srba, Hrvata i Slovenaca, praunuk Karađorđa Petrovića, vođe i početnika oslobođenja Srbije, unuk Kneza Aleksandra Karađorđevića, i sin Petra I velikoga oslobodioca i ujedinitelja našega naroda, i Knjeginje Zorke Petrović Njegoš, obnovismo ovaj sveti hram, koji je na Lovćenu blizu Cetinja podigao i za večnu kuću izabrao slavni naš predak Petar Petrović Njegoš, Vladika i gospodar Crne Gore, veliki rodoljub, pesnik slobode Crne Gore, poklonik, Heroju Topolskome Karađorđu besmrtnome i apostol i pesnik jedinstva našega naroda, a koji bi 1916. godine razoren u ratu za oslobođenje i ujedinjenje. Neka je mir njegovom pepelu. Njegov sveti blagoslov, neka se izlije na naš dom i narod, kroz sve vekove. Amin. Na Lovćenu, 21. 9. 1925. godine“. Pri ulazu u Kapelu je ikona svetog Đorđa. U oltaru je namješten žrtvenik iz stare Kapele. U unutrašnjosti, naslikane na mramornim pločama, nalaze se ikone svetoga Petra Cetinjskog, svetoga Vasilija Ostroškog, svetoga Stefana Piperskog i svetoga Jovana Vladimira. Povrh ovih ikona je freska Gospoda Isusa Hrista. Sveti presto ostao je na istome mjestu kao u staroj Kapeli i osposobljen je za vršenje bogosluženja. Na ulazu u Kapelu, sa desne strane, postavljeni su sarkofag, pokriven jednom pločom od mermera, i kruna, izrađena od istog mermera. Ispod same krune je Njegošev lik u mozaiku. Sa strane sarkofaga je uzidan u zid kamen Njeguša i na njemu je takođe naslikan Njegošev lik. Zlatnim slovima izrađeni su citati iz Gorskog vijenca: „Blago tome ko dovijek živi, imao se rašta i roditi“ i „Vječna zublja, vječne pomrčine, nit dogori niti svjetlost gubi“. Sproveden je i gromobran koji je Kapelu štitio od gromova. Nikola Krasnov je svoj restauratorski zadatak obnove Kapele izvršio na najvišem nivou tadašnjih znanja konzervatorske struke. Krasnov je sačuvao mjesto, osnovu, oblik i polovinu kamena stare Kapele. Kapelu je oslikao Uroš Predić.
Podrška rušiteljima Kapele pred Cetinjskim manastirom, 19. mart 1969.
Napad na Kapelu
Mauzolej, dovršen 1974.
Ni tokom Drugog svjetskog rata Njegoševa Kapela nije bila pošteđena. U aprilu 1942. okupatorska italijanska vojska je oštetila Kapelu, ali, srećom, pričinjena šteta nije bila velika. Međutim, rušenje Njegoševe Kapele do samih temelja nije bilo djelo stranaca. 1. maja 1945, u dnevnom listu „Borba“, glasilu jugoslovenskih komunista, proglašeno je postojanje „crnogorske nacije“ u skladu sa ranijom odlukom KPJ o razbijanju Srpstva i pravoslavlja kao najvećih neprijatelja partije. Novonastala nacija morala se obračunati sa sopstvenom prošlošću, slavnom srpskom tradicijom Crne Gore, a kako je Njegoševa zavjetna Kapela bila najjasnija oznaka tradicionalne i srpske Crne Gore trebalo ju je srušiti. Početkom 1952. godine, u skladu sa odlukom Vlade NRCG, crnogorski komunisti ponudili su hrvatskom vajaru koji je živeo u SAD, Ivanu Meštroviću, da umjesto Kapele na vrhu Lovćena podigne mauzolej. Meštroviću ta ideja ni od ranije nije bila strana, jer je to predložio još 1924, ali su srpske vladike odbile njegov predlog. Ovoga puta nije bilo prepreke za Meštrovića, poznatog i po izjavama da zajednički život Srba i Hrvata nije moguć. Meštrović je odmah prionuo na posao, ali su se radovi na izgradnji mauzoleja odužili zbog loših ekonomskih uslova u Crnoj Gori, pa je čak, 1962. godine kada je Meštrović umro, izgradnja bila obustavljena na neodređeno vrijeme. Najumniji ljudi iz cijele zemlje su stali o odbranu Njegoševe Kapele, ističući da se mora poštovati vladičin zavjet. Kao kompromisno rješenje predlagano je da se mauzolej posvećen Njegošu podigne na Cetinju. Ali, decembra 1968. godine, opštinska skupština Cetinja donijela je odluku o podizanju Njegoševog mauzoleja na Lovćenu po projektu i izradi Ivana Meštrovića. U februaru 1969, Zavod za zaštitu spomenika kulture SRCG dao je odobrenje Opštini Cetinje da „izmjesti Kapelu“. Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve izdao je saopštenje po kome se ne može saglasiti sa odlukom da se Njegoševa zadužbina, posvećena svetom Petru Cetinjskom, sruši, poredeći takav čin sa rušenjem Kapele u vrijeme austrijske okupacije. Međutim, opštinska skupština Cetinja zabranila je Srpskoj pravoslavnoj crkvi da se miješa u njena „Ustavom zagarantovana samoupravna prava“ i donijela je jednoglasno, 18. marta 1969. godine, neopozivu odluku o podizanju mauzoleja na mjestu Kapele. Sjutradan su na Cetinju, u znak podrške odluci Skupštine opštine Cetinja, organizovane demonstracije protiv Mitropolije Crnogorsko-primorske i mitropolita Danila Dajkovića. Mitropolija Crnogorsko-primorska je zatražila zaštitu od Ustavnog suda Jugoslavije koji se proglasio nenadležnim i ustupio predmet Ustavnom sudu Crne Gore. Ustavni sud Crne Gore je ocijenio da su odluke Vlade NRCG i Skupštine opštine Cetinje bile zakonite i donio je rješenje da se na drugom mjestu očuva autentičnost Njegoševe Kapele, izrazivši mišljenje da Njegoševa Kapela nije hram, već nadgrobni spomenik i spomenik kulture. Livada na Ivanovim Koritima bila je mjesto gdje treba premjestiti Njegoševu Kapelu. Svetogrđe je ubrzo uslijedilo i Njegoševa zavjetna Kapela porušena je do temelja. Od 1974. godine, na njenom mjestu se nalazi djelo niske umjetničke vrijednosti, Meštrovićev mauzolej, po Meši Selimoviću – „faraonska grobnica“.
Vidimo koliko ste pismeni, bolje po Vas da ne otvaramo tu temu! Za Vas je svako ko ne govori i piše ovim ruglom od jezika četnik, to govori o Vašem lingvističkom „potencijalu“!
Ne nego je izdajnik svako ko je protiv svoje države. Četnik je onaj ko podržava četničke zločine, Svetog Macu Vukojičića, Pavla, Baja i najvažnije ideologiju istrebljenja Crnogoraca, Muslimana… Pišem ka što sam vazda pisao no ste vi počeli olovke iz Beograda da nabavljate, pa ne pišu ka naše.
Kako te nađoh efendija iz donje morače.Ko bi reka ,jadan ? Ti li si seku? Kad se preturi u donjomoračanina jado moj ?Oda te mržnja prema Srbima i Beogradu.A i pantalone si potkratio, tri frtalja kao oni iz Sirije.
Mislim da si se malo z….. Srbe i Beograd ne mrzim, no ste mi čudni vi što pljujete po svojoj državi i milija vam je neka druga. Ka što već rekoh i za to ima dijagnoza.
Bleso, shvati da ovo nije naša država. Od prvog dana smo protiv nje i ona protiv nas…A svi su izgledi da nje neće biti, ili ne u ovim granicama, i to uskoro.
Dražo sjeti se ti Sarajevskih kazana ,svata na baščaršiji ,Tuzlanske kolone,Dobrovoljačke…I ja i ti smo muslimani i treba da se stidimo naših zločina!!
Ja nijesam musliman !
Nije ni on, no te pali. On je Srbin jer je „Aćif“. Da je Crnogorac bio bi „Oćif“.
SAMO UŽIVAJ U SVOJOJ GLUPOSTI
KAKO SE NA VAŠ TAMO VAŠ JEZIK PIŠE DONJA MORAČA
Zlatni Srbi sa Jadrana
Žitelji gradića na obali “neveste Jadrana” slave svoje šampione – Stanišu Mandića, Andriju Prlainovića i sestre Dabović
ŽITELjI gradića na obali „neveste Jadrana“ – Herceg Novog slave ovih dana šampione, svoje „delfine“, „orliće“, zlatne zvezdice: Stanišu Mandića, Anu i Milicu Dabović i Andriju Prlainovića, koji su podarili radost reprezentaciji Srbije ali i svim iskonskim prijateljima sporta u Crnoj Gori. Oduvali su oni pod srpskim grbom i trobojkom sve sportske sile Evrope i sveta i sada sa vrha Orjena gledaju put dalekog Brazila gde će se naredne godine održati Olimpijske igre. Usijali su se dlanovi armije fanova, uz gromoglasno navijanje koje je probijalo zidine Kanli kule.
Radost je otvorio Staniša Mandić golom u finalu protiv Brazila kada je ceo Novi digao na noge ali i pola Crne Gore i od tada čestitke stižu sa brojnih adresa ljudima koji su ispisali blistavu stranicu srpskog sporta.
Trijumf ovih sportista otvorio je pitanje gde bi danas oni bili da su kojim slučajem ostali u Crnoj Gori, u kojoj su napravili prve zamahe u vaterpolu, pikanje lopte na čuvenim „Solilima“ ili igrom pod obručima? Jer, nisu samo ove zvezde zaslužne za uspeh srpskog sporta nego i drugi pre njih, koji su od majskog referenduma 2006. i razlaza Podgorice i Beograda, ostali verni Srbiji: Nikčević (rukometaš), braća Nikić, Miloš i Slobodan (odbojkaš i vaterpolista), Škuletić (fudbaler)…
Neki su imali grdnih muka zbog odluke da karijeru nastave u Srbiji, poput Andrije Prlainovića, koji je prelomio da igra za „delfine“, što mu crnogorski suverenisti nikada nisu oprostili.
SPEC. V.N.
MNOGI među srpske reprezentativce iz Herceg Novog ubrajaju i sjajnog mladog vaterpolistu Dušana Mandića, ali on je Kotoranin, rođen u Tivtu.
Jesi,jesi dražo . I ti , i ja a izgleda i naš brat u Alahu donjimoračanin.A da smo svi Srbi po porijeklu to je valjda jasno.
Prilično glupo. Ovo nije bila Srbija. Nije mi ni matična država, pa Srbin ne mogu bit nikako. Možda ne možeš bit ni ti sem ako nijesi doša u Crnu Goru. Ostavi Alaha muslimanima a ti se drži Kosovskih rvača i ovog što dijeli Tajnovidce.
Dobro ,de nije bila Srbija a jeste Raška.Efendijo iz donjemorače.Da te zovem Raško ili Rašid svejedno je.Samo u morači brđani ne osijecaju kad zbore to toliko bi trebao znati. Nema ,,doša,, , ,,poša,, itd.Loše se prikrivaš efendijo.Alah nam je potreban jer smo muslimani obojica.
PAZI OVO PIŠE MUSLIMAN DONJA MOJACO
Salih Selimović: Stara Raška u Turskim administrativno-upravnim podjelama
Aktuelna zbivanja u Raškoj oblasti, odnosno djelovanje muslimanskih ekstremista i separatista, nameću urgentnu i permanentnu potrebu za razjašnjavanjem pojmova – imena Raška, Stara Raška, sandžak, Raška oblast, kao dijelova Stare Srbije. Zapravo, treba objasniti njihovo leksičko, geografsko i istorijsko značenje. Nikakav politički, ustavno-pravni, etnički ili bilo koji drugi poseban položaj nije imao bivši Novopazarski sandžak koji se često, potpuno neosnovano, identifikuje sa teritorijom nekadašnje srpske srednjevjekovne države Raške. Od Berlinskog kongresa 1878. godine, a posebno od kraja XIX vijeka, sve više je na Zapadu i kod domaćih separatista u upotrebi samo ime “Sandžak”. To ime se posebno aktuelizuje sa izmišljenim problemom ljudskih prava u vrijeme kriznih i ratnih situacija na Balkanu, a i šire.
Od svog osnivanja 1990. godine Stranka demokratske akcije (SDA) stalno insistira na autonomiji ili nekom posebnom (specijalnom) statusu “Sandžaka”, odnosno Raške o&pasti. Nikada neće da kažu da je ovaj prostor Stara Raška (i u nekim zapadnim izvorima je nazivana Allte Rascien – Stara Raška) ili savremenim imenom Raška oblast. To ne čine zbog toga što bi u tom slučaju priznali, u nauci i narodnom pamćenju nesporan, kontinuitet srpskog istorijskog i etničkog prostora koji je poznat i na Istoku i na Zapadu kao Stara Raška, koja je zajedno sa Kosovom i Metohijom i sjevernom Makedonijom uvijek sačinjavala Staru Srbiju.
Stranka demokratske akcije je 1991. godine formirala ilegalno i paradržavno Muslimansko Nacionalno Veće Sandžaka (MNVS), koje se od prošle godine naziva Bošnjačko Nacionalno Veće Sandžaka (BNVS). To ilegalno MNVS je 1993. godine uputilo Memorandum o specijalnom statusu “Sandžaka” vladama Savezne Republike Jugoslavije, Republike Srbije i Crne Gore sa zahtjevom da se taj memorandum prihvati. Isti tekst Memoranduma je upućen i nekim velikim silama sa zahtjevom za međunarodnu podršku, u stvari za intervenciju EZ-NU i UN, odnosno SAD i Njemačke. To vaskrsnuće tzv. “Sandžačkog pitanja” ima samo za cilj dalje penetriranje zapadnih sila u unutrašnjost Balkana i razbijanje srpskog etničkog i državnbg prostora. Ranije je Austro-Ugarska “Sandžačkim pitanjem” sprečavala ujedinjenje srpskih etničkih i istorijskih zemalja.1 Ovaj prostor je ostavljen na Berlinskom kongresu kao neka tampon zona između srpskih zemalja i istovremeno kao koridor za dalju infiltraciju Habzburške Monarhije i Njemačke posle okupacije Bosne i Hercegovine 1878. i vojnog zaposijedanja zapadnog dijela Raške oblasti (Pljevlja, Prijepolje i Priboj) 1879. godine. Iz istog razloga je bivša Austro-Ugarska podržavala ekspanzionizam Albanaca na Kosovu i Metohiji i u bivšem Novopazarskom sandžaku, jer bi buduća albanska država (još kasnije tzv. Velika Albanija) bila pod protektoratom te Monarhije.2Naravno, to se radilo, a i danas radi, na štetu Srbije i srpskog naroda. Otvoreno je sa Zapada podržavano albaniziranje raških muslimana i muslimanskih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, posle njene okupacije 1878. i aneksije 1908. godine, kako u Staroj Raškoj tako i na Kosovu i Metohiji.3
Zbog svog geopolitičkog, odnosno geostrateškog položaja ova oblast je uvijek bila predmet političko-diplomatskih manipulacija, još od rešavanja tzv. Istočnog pitanja (nasleđa turskih teritorija na Balkanu), a u tom okviru i rješavanje vješto iskonstruisanog “Sandžačkog pitanja”. Tvorac tog “Sandžačkog pitanja” je bila Austro-Ugarska, koju je podržavala Njemačka posle svog ujedinjenja 1871. godine. sa njihovim političkim i ekonomskim, odnosno imperijalnim planovima podudarali su se i interesi Vatikana, odnosno, može se reći, katoličkog Zapada.
Aktuelna balkanska politika Zapada pokazuje da su i dalje prisutni recidivi “Sandžačkog pitanja”, ali umjesto Austro-Ugarske tu su Evropska uncja (EU) i NATO, zapravo SAD i Njemačka, posle svog ponovnog ujedinjenja 1990. godine. Postojale su, a i dalje postoje razne varijante ili opcije rešavanja tzv. “Sandžačkog pitanja”, kao što su: bosanska (bošnjačka), arbanaška, ustaška (za vrijeme zloglasne NDH), neka nedefinisana autonomija, specijalni status i ko zna koja još. Za sve te varijante iskonstruisani su “dokazi” o nekom individualitetu i kontinuitetu davno bivšeg Novopazarskog sandžaka, sada i u domaćoj i u stranoj propagandi samo “Sandžaka”. Zaboravlja se da je u Osmanskoj Imperiji taj sandžak bio samo jedno od mnogobrojnih vojnih lena i administrativno-upravnih jedinica u rangu današnjih okruga.
Sve te konstrukcije i varijante potenciraju se u političkoj i “naučnoj” propagandi, preko raznih medija i publicistike, kako bi se pred međunarodnom javnošću opravdale težnje za “separiranjem” i amputacijom ove, oduvijek srpske istorijske i etničke, oblasti. Bolje rečeno, ovaj prostor je “kopča” srpskih etničkih i istorijskih zemalja (Raške, Duklje-3ete, Bosne, Kosova, Metohije, skopskog i tetovskog područja). Problem ljudskih prava je nepostojeći, ali se koristi kao izgovor za razne pretnje i pritiske prema SRJ, Srbiji i Crnoj Gori. Zapadne sile nastoje da ostvare svoj dalji prodor na jugoistok Evrope i u istočno Sredozemlje dok se Rusija nije oporavila od svojih teških unutrašnjih ekonomskih i političkih problema i trenutne inferiornosti u međunarodnim odnosima posle raspada SSSR i Varšavskog ugovora.
Radi razumijevanja aktuelnih zbivanja i raznih političko-diplomatskih špekulacija sa Starom Srbijom, pa tako i sa Starom Raškom, potrebno je iznijeti neke relevantne činjenice i eksplikativne podatke o Staroj Raškoj, Raškoj oblasti iz njene srednjovjekovne prošlosti i administrativno-upravnog organizovanja za vrijeme viševjekovne Osmanlijske dominacije.
II
Na prostoru između rijeka Ibra i Drine, Zapadne Morave i Tare nastala je srpska srednjovjekovna država Raška. Prema jednom kotorskom dokumentu iz 1186. godine tj. još iz Nemanjina vremena, ova središnja srpska zemlja je nazivana Raškom (Rassa).4 U zapadnim izvorima (Venecija, Italija, Vatikan, Dubrovnik, Kotor, Njemačka, Ugarska) prihvaćeno je ime Rasciae (Raška), Regnum Rasciae (Kraljevina Raška). Tako će se ovaj prostor nazivati u zapadnim (latinskim) izvorima i kada se srpska srednjovjekovna država bude veoma proširila na ostale srpske, kao i neke susjedne zemlje, za vrijeme kralja Milutina i cara Dušana, u XIV vijeku. I kasnije, sve do kraja XLX, Raška je bilo ime za ovu oblast, pa i širi prostor, što je bio sinonim za Srbiju, a Rašani za Srbe.5
Ime srpske srednjovjekovne države Raške potiče od imena grada Rasa, rimskog Arsa. Ostaci tog drevnog grada postoje i danas u predgrađu Novog Pazara. Grad Ras je dugo bio i “stolno mjesto” srpskih vladara iz svetorodne dinastije Nemanjića. Ovaj epicentralni srpski istorijski i etnički prostor je u istočnim izvorima (vizantija, Romeji-Grci) nazivan Srbija. Kasnije će se nazivati Stara Srbija za razliku od one koju će stvoriti vožd Karađorđe i knez Miloš početkom XIX vijeka južno od Save i Dunava. Ta stara, adekvatna i jedino izvorna imena ne mogu se nikako zamjenjivati sa imenom sancak koje je dao osvajač i viševjekovni okupator svim takvim administrativno-upravnim jedinicama u rangu okruga u svom Carstvu. Taj naziv za ovu staru srpsku oblast samo podstiče neki iskonstruisani individualitet i pothranjuje separatizam “raznih boja, ali asocira i na našu tragičnu prošlost. Ime sandžak za nekadašnje administrativno-upravne jedinice u Osmanskoj Imperiji treba ostaviti istoriji, koju treba znati, ali joj ne treba robovati i ne treba je zloupotrebljavati.6
Sandžak je ime za osnovnu administrativnu-upravnu jedinicu u Osmanskom Carstvu još od vremena kada je to bila samo pogranična kneževina u Anadoliji. Na čelu sandžaka su bili vojni namjesnici sa titulom sandžak-beg, koji su imali i neke upravne nadležnosti.7 Sama riječ sandžak na turskom znači zastava. Na arapskom takva administrativna jedinica se nazivala liva, što takođe znači zastava. Sandžak-beg je bio vojno-upravni starješina i feudalni gospodar, pa je sandžak bio i vojno leno do reformi 1839. i 1852. godine. Sandžaci su se dijelili na subašiluke i kadiluke,a ovi na nahije. Veće administrativno-teritorijalne jedinice od sandžaka bile su beglerbegluci ili ejaleti. Za vrijeme viševjekovne turske vlasti na našim prostorima bilo je 25 takvih Sandžaka, u evropskom dijelu Turske Imperije 77, a početkom XIX vijeka 290 u cijelom Osmanlijskom Carstvu.8 Od tolikog broja sandžaka nijedan nije ni nominapno kao ovaj zadržao to tursko ime. Taj naziv se acministrativno-upravne jedinice u rangu okruga i u samoj Turskoj je ukinut, već davne, 1921. godine.
III
Posle pad Skoplja pod tursku vlast, 1392. godine, i formiranja Skopskog krajišta, koje je bilo baza za dalja osvajanja, turske granične i pljačkaške jedinice (akindžije) su još češće i nemilosrdnije harale prostorom Stare Srbije, pa tako i Stare Raške kojima je još nominalno vladao Vuk Branković (zapadnim dijelovima Stare Raške vladao je tada bosanski kralj). Već 1396. godine turske vojne posade bile su stacionirane u srpskim srednjovjekovnim gradovima Zvečanu i Jeleču i važnom rudniku Gluhavici gdje je sjedio i turski kadija (sudija koji je imao i neka upravna ovlašćenja). U gornjem Polimlju i Potariju Turci Osmanlije su bili 1398, dok su Brskovo na Tari zaposeli 1399. godine. Tako će sve do konačnog pada Stare Raške 1455. godine postojati svojevrsno dvovlašće na prostoru današnje Raške oblasti. Posle definitivnog pada Raške pod tursku vlast jedan dio ovog prostora ušao je u sastav Skopskog krajišta, mada su Limski Nikšići bili popisani u jednom turskom popisu već 1453. godine.9 Ranije srednjovjekovne župe Zvečan, Jeleč, Ras i Sjenica postale su vilajeti (vojno-administrativne oblasti u sastavu Skopskog krajišta.10 Osim ovih vilajeta Skopskom krajištu su priključeni i vilajeti Moravica i Limski Nikšići.11 Kada su Turci osvojili Bosnu 1463. godine ukinuli su Skopsko krajište i formirali Bosanski sandžak kojem su pripojili vilajete Zvečan, Jelež, Ras, Sjenicu, Moravicu i jedno kratko vrijeme Nikšić. Do turskog popisa 1468/69. godine kadiluku Jeleču, koji je u međuvremenu bio formiran, pripadape su Moravica, nahije Barče (Nova Varoš), Vrače, Gluhavica i Limski Nikšići. Kasnije je sjedište kadije premješteno u Novi Pazar, kada je postao važan trgovačko-zanatski centar.12 Novi Pazar kao vilajet i kadiluk (sudsko-administrativna oblast) pominje se 1485. godine, a nešto kasnije i kadiluk Stari Vlah kojeg su činile nahije Sjenica, Nova Varoš i Priboj. Ovi kadiluci i nahije (opštine) ostaće u sastavu Bosanskog beglerbegluka (ejaleta, vilajeta) do 1877. godine, osim Moravice i dijelova Nove Varoši koji će 1830- 1833. godine ući u sastav Kneževine Srbije.
Drugi dijelovi Stare Raške na koje će se širiti ime “sandžak” zbog čestih administrativno-upravnih promjena nalazili su se u
nekoliko sancaka. Kada su Turci Osmanlije osvojili najveći dio Hercegovine organizovali su vilajet Herceg 1469. godine sa sjedištem U Foči (Srbinje). Ovom vilajetu bio je priključen vilajet i kadiluk Mileševo koji je bio formiran 1477. godine i sjedište mu je bilo u tvrđavi Mileševac (kasnije Hisardžik). Turci će ubrzo, tj. već 1470. godine, formirati Hercegovački sandžak i obuhvataće, osim vilajeta Herceg, i prošireni vilajet Mileševo na gornje Polimlje, zapravo i na nahiju Budimlju (Berane). Vilajet i kadiluk Mileševo se od 1482. godine počinje nazivati Prijepolje, jer je sjedište prenijeto u tada sve razvijeniji trg i palanku Prijepolje. Prijepoljskom kadiluku pripadale su sledeće nahije: Mileševa, Kukanj (Breznica, Pljevlja), Poblaće (od današnjeg Priboja prema Pljevljima), Kričak, Ljuboviđa i Budimlje. Tako je kadiluk Mileševo (Prijepolje) jedno vrijeme obuhvatao oblasti srednjeg i gornjeg Polimlja i Potarja.13
Posle 1482. godine nahije Budimlje i Komaran (bjelopoljski, beranski i brodarevski kraj), a prije 1485. godine, bile su u sastavu kaze Bihor, zajedno sa nahijama Zla Rijeka (Andrijevica) i Plav. Kaza Bihor je tada pripadala Skadarskom sandžaku. Iste nahije iz gornjeg Polimlja bile su jedno kratko vrijeme posle 1455. godine u sastavu Prizrenskog sandžaka. U popisnom defteru Prizrenskog sandžaka 1489. godine ponovo su popisane kao njegovi vilajeti Bihor i Plav.14
Početkom XVI vijeka mileševski, odnosno prijepoljski kadiluk je i dalje u sklopu Hercegovačkog sandžaka čije je sjedište bilo u Foči. Sredinom XVI vijeka u oviru Hercegovačkog sandžaka formiran je kadiluk Taslidža (Pljevlja) kojem su pripadale neke teritorije prijepoljskog kadiluka.15 Sve do druge polovine XIX vijeka, odnosno do 1864/65. godine nahije Taslidža (Kamenica, Pljevlja), Kukanj, Kričak, Vraneš, Mataruge, Ljuboviđa, Komaran, Poblaće i Prijepolje ostali su u sastavu Hercegovačkog sandžaka, čije je sjedište bilo u Pljevljima od 1572. do 1833. godine.16 Tada će biti ponovo formiran Novopazarski sandžak i sve pomenute nahije ući će u njegov sastav.
Kaze (srezovi) Trgovište (Rožaje) i Bihor, iz oblasti Stare raške, i do devete decenije XVI vijeka pripadale su Prizrenskom sandžaku. Međutim, u popisu Skadarskog sandžaka 1582/83. godine nalazile su se nahije Budimlje (Berane), Zla Rijeka (Andrijevica) i Komaran (Brodarevo). Već početkom XVII vijeka jedan mletački popis nahija Skadarskog sandžaka svjedoči da pomenute nahije (opštine) nisu više bile u njegovom sastavu i očigledno je teško pratiti sve te upravne promjene.17
Između 1578. i 1584. godine, najvjerovatnije 1580. godine, formiran je Bosanski pašaluk (Beglerbegluk, ejalet). U njegov sastav, osim nahija i kadiluka koji su i ranije bili dcjelovi Bosanskog sandžaka, ušli su i kadiluci Pljevlja i Prcjepolje, iz Hercegovačkog sandžaka. Izgleda da nije bilo više ovako čestih administrativno- teritorijalnih promjena sve do kraja XVIII vijeka u ovom dijelu Stare Srbije, odnosno Stare Raške. Što se tiče jugoistočnog dijela Stare Raške, promjena je bilo i dalje. Tako je turski geograf Hadži-Kalfa zabilježio da su sredinom XVII vijeka Prizrenskom sancaku pripadale kaze Bihor, Has (Donji Vasojevići, Berane) i Trgovište (Rožaje). Hadži-Kalfa je, takođe, zapisao da su Dukađinskom (Pećkom) sandžaku pripadali kadiluci Plav i Podmila (kraj između Sućeske i Murine u gornjem Polimlju koji se i danas naziva Podmila ili Polimlje). Krajem XVII vijeka kadiluk Bihor je i dal»e u Prizrenskom sandžaku, a Trgovište (Rožaje) se nalazilo u okviru novopazarskog kadiluka, kao jedna od njegovih nahija. Nahija Budimlja je od 1685. godine ponovo činila jedan kadiluk sa Prijepol»em i opet se našla u Hercegovačkom sandžaku.18 Dakle, može se zaključiti da se teritorijalno-upravni položaj Stare Raške do kraja XVII vijeka stalno mijenjao i da su se pojedine nahije, kaze i kadiluci “vezivali za više centara – Skadar, Prizren, Dukađin (Peć), dok su drugi kadiluci stalno bili u sastavu Bosanskog i Hercegovačkog sandžaka”.19
Od početka XVIII vijeka kaza Bihor sa nahijama Budimlja, Zla Rijeka (Gornji Vasojevići) i Plav su sastavni dijelovi Skadarskog sandžaka, odnosno Skadarskog pašaluka od 1757. godine, pa do 1833. godine. Tim pašalukom su skoro samostalno i nasl»edno upravljali veziri i paše iz albanske porodice Bušatlija, čestih odmetnika od sultana i velikih neprijatelja Crnogoraca i Srba. Tada je formirana Gusinjska nahija (kasnije mudirluk – srez), od tri bivše nahije: Budimlje, Zle Rijeke i Plava.
IV
Novopazarski sandžak je kao administrativno-upravna jedinica prvi put formiran negdje oko 1790. godine. Centralni dio oblasti Stare Raške je činio ovaj sandžak, koji je bio izdvojen iz Bosanskog pašaluka, kao jedan od njegovih sandžaka. Tada su Bosanski pašaluk činili sledeći sandžaci: Sarajevski, Travnički, Zvornički (sjedište U Tuzli), Banjalučki, Bihaćki, Hercegovački (do 1833. sjedište u Pljevljima, a posle te godine u Mostaru) i Novopazarski (nešto kasnije sjedište u Sjenici, pa se ponekad nazivao i Sjenički).20 U tek osnovani Novopazarski sandžak ušli su kadiluci: Novi Pazar, Sjenica, Nova Varoš, Mitrovica (Kosovska) i Trgovište (Rožaje).21 Ovaj Novopazarski sandžak je egzistirao do 1817. godine, kada je sultanovom naredbom ukinut. Kadiluci iz njegovog sastava su ponovo pripojeni Bosanskom (Sarajevskom) sandžaku. Za skoro tri decenije postojanja ovog sandžaka nije ostao nikakav trag o nekoj posebnosti, odnosno nekom individualitetu ovog prostora.
Veliki uspjesi koje su postigli srpski ustanici, pod komandom Karađorđa Petrovića, 1809. godine u Novopazarskom sandžaku doveli su do promjena u ovoj administrativno-upravnoj jedinici. Oslobođeni su kadiluk Brvenik i dio kadiluka Stari Vlah (dijelovi tadašnjih područja Nove Varoši i Sjenice). Te teritorije su konačno priključene Kneževini Srbiji sultanovim hatišerifom 1833. godine. Hatišerifom od Gjulhane, 1839. godine, ukidaju se kapetanije u Bosanskom pašapuku i uvode se nove administrativno- upravne jedinice muselimsluci (rang sreza), na čijem čelu se nalazio muselim, kao upravno-policijski funkcioner. Ukidaju se kadiluci kao sudsko-upravne oblasti. Kadijama (sudijama) ostala je samo sudska vlast. Begovi i kapetani su se uporno suprotstavl>ali sultanovim reformama, a pogotovu ovim koje su proklamovane Hatišerifom 1839. godine (tanzimati hajrije – spasonosne uredbe), jer je najprije trebalo razvlastiti konzervativno vojno plemstvo i ajane (prvake) i tako onemogućiti dalji otpor reformama.
Posle konačnog slamanja bosanskog begovata (ajani i kapetani), Omer-paša Latas je uspio da sprovede novu upravnu reformu u Bosni i Hercegovini 1851-52. godine. Ukinuo je sandžake i definitivno kadiluke, a uveo kajmakamluke (okruge) i mudirluke (srezove).23 Prema ovoj novoj podjeli Bosanskog pašapuka ustanovljeno je šest kajmakamluka i to: Sarajevski, Travnički, Banjalučki, Bihaćki, Zvornički (sjedište u Tuzli) i Novopazarski (sjedište u Sjenici). Novopazarski kajmakamluk je obuhvatao stare kadiluke Novopazarskog sandžaka prije 1817. godine, ali bez Brvenika i dijelova Starog Vlaha. U Hercegovačkom pašaluku (ejaletu) formirana su tri kajmakamluka. Jedan od njih je bi Pljevaljski u kojem su bili zapadni dijelovi oblasti Stare Raške. Pljevaljski kajmakamluk su sačinjavali mudirluci Pljevlja, Prijepolje i Kolašin.24 Ostala dva kajmakamlukaHercegovačkog pašaluka bila su Mostarski i Trebinjski.25
Bosanski pisac Ivan Frano Jukić, prolazeći kroz Novi Pazar 1852. godine, zapisao je da su Novopazarskom kajmakamluku (orugu) pripadali kadiluci, odnosno mudirluci: Sjenički, Novopazarski, Mitrovački, Višegradski, zapravo prostor između rijeka Drine, Sitnice i Ibra.26 Isti pisac je ostavio zapisano i to da su se do 1850. godine u Skadarskom pašaluku nalazili Limski Vasojevići, odnosno osim Gusinjske nahije i “gorski predeli” Bihor, Rožaje i Pešter, ali sad, tj. 1852. godine, “tobože radi lakšeg upravljanja spadaju u nahiju Novopazarsku”.27 Omer-paša Latas je sigurno 1852. godine izdvojio Bihor, Rožaje, Bijelo Polje (Akovo) i gornju Pešter iz Skadarskog i pripojio ih Novopazarskom kajmakamluku, odnosno Bosanskom pašaluku. Tako je ostalo do 1865. godine
Novom administrativno-upravnom reorganizacijom, koju je sproveo bosanski valija (guverner, namjesnik provincije) Topal- Osman-paša 1865. i 1866. godine, izvršeno je preuređenje Bosanskog ejaleta. Sultan je donio dekret 1865. godine po kojem se ukidaju pašaluci, a formiraju vilajeti (pokrajine, provincije) koje su bile zavisnije od Porte (turska vlada). Ukinut je Hercegovački pašaluk 1866. godine, pa su Bosna i Hercegovina činile jedno upravno područje – Bosanski vilajet, čije je sjedište bilo u Sarajevu (još je Omer-paša Latas prenio vezirsku stolicu iz Travnika u Sarajevo). Ponovo su uvedeni sandžaci (okruzi) koji su se dijelili na kaze (srezove), nahije (opštine) i džemate (sela).28 Vilajstima je upravljao valija (guverner, pokrajinski namjesnik), sandžacima kajmakami, odnosno mutesarifi od 1867. godine (okružni načeliici), kazama kajmakami ili mudiri (u rangu sreskih načelnika), nahijama beledi reisi (predsednici opština) i selima muktari (starešina sela).290vakva administrativno – upravna reforma urađena je po ugledu na unutrašnje uređenje Trećeg Francuskog Carstva. Osmansko Carstvo je tada bilo pod snažnim uticajem Francuske. Turska je želela da svoje davno započete reforme sprovede do kraja kako bi “bolesnik na Bosforu” preživio. Sigurno je sprovođenje administrativnih i teritorijalnih reformi, ukidanjem janjičarskog reda, razvlašćivanjem vojnog plemstva, preuređenjem svojinskih odnosa na selu i sl., doprinijelo održavanju sve inferiornije Turske Imperije. Trebalo je još mnogo vremena da se sruši ta nekada moćna Imperija, jer su njenom dugovečnom održavanju pogodovali suprotni interesi evropskih hrišćanskih država. Za neke evropske sile bolje je bilo da na Balkanu i na Moreuzima vegetira slaba Turska, nego da se tu pojavi neka jaka i superiorna sila (na primer Rusija).
Ovom velikom upravnom i teritorijalnom reformom čitavo gornje Polimlje je definitivno izdvojeno iz Skadarskog i pripojeno Bosanskom Vilajetu. Izgleda da su se Berane, kao sjedište novoformirane kaze, našle u sastavu Bosanskog pašaluka odmah posle osnivanja grada Berane 1862. godine.30 Ova kaza je obuhvatila Donje Vasojeviće i dio Bihora.
U toku nove reorganizacije Bosanskog vilajeta, kako je već rečeno, po drugi put je formiran Novopazarski sandžak. Po nekim dokumentima to je bilo 1865. godine, a po drugim 1867. godine. Čak ima mišljenja daje formiran 1864. godine. Ustavni zakon (“Turski ustav”) o administrativnim promjenama donešen je 1865. godine a carska Uredba o reorganizaciji vilajeta stupila je na snagu 1867. godine.31 Po toj reorganizaciji teritoriju Novopazarskog sandžaka činile su kaze: Sjenica (i dalje sjedište sandžaka), Novi Pazar, Mitrovica (Kosovska), Nova Varoš, Trgovište (Rožaje), Bijelo Polje (Akovo) sa Bihorom, Gusinje, Pljevlja (Taslidža), Kolašin i Prijepolje.32
Gusinjska kaza (Gusinjsko-plavska kotlina) i dio tada još neoslobođenih Gornjih Vasojevića, već su bili izdvojeni iz Novopazarskog sandžaka i Bosanskog vilajeta 1868. godine i priključeni Prizrenskom vilajetu koji je bio formiran iste godine. Gusinjska kaza sa pomenutim predelima ostaće sastavni dio Prizrenskog vilajeta do 1877. godine. Tada je osnovan vilajet Kosovo u koji je ušla i kaza Gusinje.33
Prema navodima Hazima Šabanovića, Novopazarski sandžak je bio izdvojen iz Bosanskog vilajeta 1872. godine. Tada mu je priključen Niški sandžak, pa je od ta dva sandžaka osnovan Novopazarski vilajet sa sjedištem u Novom Pazaru, koji je postojao samo dvije godine. Novopazarski sandžak je ubrzo vraćen u Bosanski vilajet iz kojeg će definitivno biti izdvojen 2. februara 1877. godine i biće pripojen Kosovskom vilajetu, koji je bio osnovan iste godine sa sjedištem u Skoplju.34 Kosovski vilajet je u svom sastavu imao sedam sandžaka: Skoplje, Priština, Prizren, Novi Pazar, Niš, Pirot i Debar. Novopazarski sandžak se tada sastojao od sledećih kaza: Sjenica (opet sjedište sandžaka i metesarifa-okružnog načelnika), Novi Pazar, Mitrovica, Nova Vsroš, Berane (Vasojevići), Bijelo Polje sa Bihorom, Rožaje, Pl»evlja, Kolašin i Prijepolje.5
Sa svim ovim kazama Novopazarski sandžak će postojati samo 12-13 godina, i to je taj “sandžak” na koji se muslimanski fundamentalisti i separatisti stalno pozivaju kao da je on imao neku izrazitu islamsko-orijentalnu posebnost. Sve do 1878. godine, zapravo do kraja osme decenije XIX veka, broj hrišćana je uvijek bio veći od broja muslimana i pored smišljenog naseljavanja muslimanskih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.36 Tada, a ni prije ni kasnije, ovaj sandžak nije imao nikakav poseban ni politički ni pravni položaj u Osmaniskoj Imperiji, odnosno nikakav corpus separatum, kako se pokušava predstaviti.
Ubrzo posle pripajanja Novopazarskog sandžaka Kosovskom vilajetu kaza Mitrovica biće priključena Prištinskom, a kaza Rožaje Pećkom sandžaku. Austro-Ugarske trupe su zaposjele, po Novopazarskoj konvenciji potpisanoj u Sarajevu 1879. godine, zapadni dio Stare Raške tj. kaze Pljevlja i Prijepolje i mudirluk Priboj. Porta je taj zaposjednuti dio izdvojila iz Novopazarskog sandžaka i od njega formirala novi, Pljevaljski sandžak sa sjedištem u Pljevljima 1880. godine. U ovom sandžaku je postojalo dvovlašće i pored sultanovog suvereniteta sve do 1908. godine, kada je Austro-Ugarska izvršila nelegitimnu aneksiju Bosne i Hercegovine. Tada je povukla svoje garnizone iz Pljevaljskog sandžaka. Novopazarski sandžak, koji se često nazivao i Sjenički zbog sjedišta mutesarifa, bio je sveden na kaze: Sjenica, Novi Pazar, Nova Varoš, Kolašin i šest nahija (Vraneš, Mojkovac, Brzava, Bistrica, Ravna Rijeka i Kamdat.36
Novopazarski sandžak koji je bio sveden na tako mali prostor postojaće do 1902. godine. Tada se odvaja i kaza Novi Pazar i pripaja Prištinskom sandžaku. Od preostalih kaza biće i zvanično formiran i sjenički sandžak 1903. godine (po nekim izvorima 1902.), ali će se po staroj navici i dalje nazivati Novopazarski, iako taj sandžak više nije postojao. U Sjeničkom sandžaku su bile kaze Sjenica, Nova Varoš, Bijelo Polje, Donji Kolašin i onih šest nahija: Mojkovac, Bistrica, Brzava, Vraneš, Ravna Rijeka i Kamdat.37 Posle aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine. iz Sjeničkog sandžaka je izdvojena kaza Donji Kolašin i priključena Pljevaljskom sandžaku. Tako je Sjenički sandžak, koji se i dalje nazivao Novopazarski, bio sveden na samo tri preostale kaze: Sjenica, Nova Varoš i Bijelo Polje kao i onih ranijih šest nahija. Sa takvom administrativno-teritorijalnom rascjepkanošću oblast Stare Raške je dočekala konačno oslobođenje od Turaka 1912. godine.
V
Prostor između reka Ibra i Drine, Zapadne Morave i Tare bio je embrion srpske srednjovekovne države, njene kulture i duhovnog života. Stara Raška, Raška oblast, je nesporan srpski etnički i istorijski prostor, ali sa nekim kulturnim posebnostima koje su nastale samo iz vjersko-konfesionalne različitosti (islam i pravoslavlje). U oblastima Stare Raške islamizacija i sve ono što je ona donijela, nije nikada bila toliko radikalna i masovna sve do početka XVIII veka. Tek od tada počinje se značajnije mijenjati demografska slika i etnički mozaik stanovništva. Na taj proces, kao i na veoma izražena migraciona kretanja, presudno su uticali Austro- Turski ratovi krajem XVII i u XVIII vieku. Ovi ratovi su izazvali velika stradanja (egzodus) i premeštanja domaćeg stanovništva i doseljavanje albanskih katoličkih Malisora (Brđana). To je bila smišljena i dalekovida politika osmanskih vlasti, jer su katoličke Malisore (Klimente, Hote, Škrijelje, Šalje, Gege, albanske Kuče) postepeno, i milom i silom, islamizirali tokom XVIII i do polovine XIX vijeka. Turske vlasti su podsticale veoma brzo širenje njihove populacije u gornjem Polimlju, Bihoru, Kolašinu, Štavici (današnje područje opštine Tutin), Pešteri. Taj proces je trajao sve do kraja turske vlasti. Podršku albanskoj ekspanziji pružala je i Austro-Ugarska da bi se tako prigušio ionako ugroženo srpsko stanovništvo i sprečilo ujedinjenje srpskih etničkih i istorijskih zemalja.
Iz crnogorskih Brda i Hercegovine doseljavalo se novo srpsko stanovništvo na mesto starog koje je masovno, zbog raznih zuluma i pritisaka, odlazilo u unutrašnjost Srbije. Međutim, i oni Srbi koji su se islamizirali nikada nisu potpuno izgubili svoja etnička obilježja (jezik, mentalitet, neke zajedničke pravoslavne i narodne tradicije kao Božić, Petrovdan, Uskrs, Đurđevdan i sl.). I bosanske izbjeglice, od kojih se jedan broj zadržao u Raškoj oblasti, bile su uglavnom srpskog porijekla i pravoslavne provenijencije. Pa i bosanski bogumili su bili u velikom broju srpskog porijekla, kako oni koji su prebjegli iz Nemanjine Raške, tako i oni koji su Bosni prihvatili tu jeres.
Prema svemu tome nikada se nije toliko izmijenila etnička struktura stanovništva Stare Raške, Raške oblasti, da bi izgubila svoj srpski etnički karakter.
Zemljače, nije ni Kipranima Grčka matična država, pa su Grci,,,,,i ne pada im na pamet da se odreknu grčkog imena i jezika…. nego mi smo neka čudna sorta……
Što bi dobro bilo da si ti „muslimane“ dopao šaka Batku Vlahoviću pošto si bio u Sarajevu! Garantujem ti nebi imao čega da se stidiš jer nebi ni postojao!
Uh, stvarno je strašno kad nas ljubitelji „čirgilice“ podučavaju pismenosti i gramatičkim pravilima, to je kao da pripadnice „najstarijeg zanata“ drže predavanja iz etike!
Da znate pravopis vjerovatno bi ga neko od vas ispravio jer mu se greška stalno ponavlja. Pišem i pričam kao i prije trides godina no što ću sa vama koji od Crnogoraca postaste Srbi i Četnici.
A šta ćemo s tobom bivši Srbine ??Kad se ti poturči , obraza ti .
Crnogorac sam od rođenja. A i ti si bio ako imaš više od 30 godina. I svuđe đe si po Jugi bio zna si lupit šakom o sto i reć mi CRNOGORCI, i svi bi se ušutali. No ne znam što ti bi u zadnje vrijeme. Došla ti iz Beograda nova pamet.
Tipičan pocrnogorčeni arbanas…Jeste neko se usrao od straha kada te je vidio. A kada si lupio šakom od sto, sve je mrtvo padalo okolo…Tipična crnogorska paranoja veličine…Ćuti k….., bićeš pametniji.
Kako se javljaju bezmudovići i podsmerkovići,treba da Milo vlada još jedan vijek,da ve šibikaje i samari,jer bolje nijeste zaslužili,a Mitropolita se sjetite kada prigladinte ,kako se čini biće toga još više i češće.
I mitropolit da podrzi proteste opozicije u CG. Bio je aktivan na protestima u Srbiji protiv Milosevica pa bi bilo logično da podrzi pad poslednje diktature komunisticke u Evropi.
Nema srece i mira u Crnu Goru dok je na tronu sv.Petra Cetinjskog Amfilohije Radović !
A vidi onog guslara Raja , starog četničića kako se šlihta Vladici , pi .
A da smo najgori jedni za druge jesmo , no što se ne sjeti Vladika zločina iz ’90-tih , Štrbaca na primjer , ili to za vas nije zločin ?
Mogu ti reći, kad sam gledao buvlji pazar u Potočarima prije neki dan, razmišljao sam i o Štrbcima, intenzivno…A kad sam vidio onu blesu tvog raspopa, sjetio sam se nje ))))))
ZA OVOGA ŠTO SE LAŽNO POTPISUJE KAO DRAŽA
„Pasje groblje“
Na Badnji dan 1942. godine partizani su u kolašinskom lugu na desnoj obali Tare, nad telima 240 unakaženih građana, razapeli lešinu psa na daskama u obliku krsta. Zatim su napisali: „Ovo je pasje groblje“. Kao komandant okupiranog Kolašina, major Joksimović je nekoliko meseci kasnije prisustovao iskopavanju žrtava „pasjeg groblja“. On je sve žrtve okvalifikovao kao nevine:
Pred tim jezivim prizorom nemo stojimo svi, naročito rodbina. Ona ne može da prepozna leševe svojih milih i dragih, jer su strašno unakaženi i bez pojedinih delova tela. Ruke i noge su im polomljene; zubi povađeni grubim kleštima još dok su bili živi; lobanje su im razmrskane drvenim maljevima, čije su udarce čuli stanovnici najbližih kuća one svete noći uoči Božića. Sve u svemu, pravi pakao na zemlji, u koji su doterani i u kome su stradali pravednici, Srbi pravoslane vere i nacionalno opredeljeni. To su bili ljudi iz svih društvenih redova, od sudije do običnog radnika. Njihova je jedina „greška“ bila što nisu prihvatli bezbožnički komunizam…[1]
Na osnovu Brozovih naređenja, partizanski preki sudovi slali su ljude u smrt po kratkom postupku i bez prava žalbe. „Ova presuda je izvršena i protiv iste nema mjesta žalbe“, pisao je Sava Kovačević, predsednik Prekog vojnog suda Nikšićkog partizanskog odreda. Od 19 optuženih na ovom procesu, osmoro je osuđeno na smrt, uz konfiskaciju imovine. Od svih osmoro, petoro su bili rođaci Save Kovačevića: Novica S. Kovačević, Blažo S. Kovačević, Marko K. Kovačević, Marko J. Kovačević i Petar B. Kovačević. Prvooptuženi Novica je pre rata bio sudija, dok je njegov rođak i ubica, Sava, bio krijumčar duvana
vidmo kao ste taj mir zamislili,u stvari kaoko ga postujete,ono sto su vi ocevi poubijali i pokrali to ste vi u sistemu privatizacije na vas preveli,DEMOKRATSKI“jos samo hvali da narod to potvrdi ovako kao ti .
A sto se mauzoleja tice treba da stoji kao dokaz bezumnosti jednog naroda i svjesti tadasnje i danasnje i novoga imena ,bez kojega nebi bilo ni ovg samara na Lovcen koji vama Novocrnogorcima stoji bolje nego ikome drugom ,to st ste grob svome vladaru razrusil za vas je ponos,a istovreneo pjevate pjesmu „Lovcen nam je oltar sveti“na koji oltar ste mislil bilo bi dobro da nam objasnite.
Boli koliko si nepismen. Jednom sam, ti već napisao da „hvali“ znači o nečemu lijepo pričati a „FALI“ znači nedostajati. Ali koga briga za pravopis. Važno je da Srbuješ. Ne smeta ti što jue Kralj „A“ srušio Njegoševu kapelu i postavio novu koju je posvetio sinu. Lovćen je simbol slobode i normalno je da je u pjesmi. Vas sloboda nikad nije interesovala, pa je jasno da ti je to ne razumiješ.
Jesi li ti devojcica?Mislim,blentav si onako na zenski nacin.
Nije ti blentavo što ti je drug nepismen. Jednom sam mu objasnio razliklu. A ni ti nijesi mnogo pametniji. Šljega si na more pa misliš da si pokupio mudrost koju Latini imaju. A i ekavicu si nabačio. Ili ti ostala od Babušnice.
Lijepo te pitam jesi li ili nisi?Ovaj tvoj odgovor vec lici na nekog blentavog polu muskarca.Ekavicu koristim da nerviram blentavce.Ko bi se normalan lozio na to?
Počeo si da razmišljaš, pa ti je to prekomplikovano. Ekavicu koristiš jer ne možeš uvijek da se iskontrolišeš. Kao što si jednom napisao „prodava“ umjesto prodaje. Koliko god se ukrivaš oda te neka sitnica. Zar misliš da svojom glupošcu i mržnjom prema Crnoj Gori možeš nekoga da naložiš.
IJU LJI TE MUVE PO MORAČI DONJOJ
Ne smeta ti što jue Kralj „A“ srušio Njegoševu kapelu i postavio novu koju je posvetio sinu. Lovćen j
Bilo bi dobro da objasnis kada si vec toliko upucen ,kada je to Aleksandar srusio kapelu,ipak je to novi istoriski dokaz koji bi trebalo uvesti u istoriju,to nikome sem vama bezmozgovicima nije do sada poznato.Ali koga briga stvara se novi covjek,a to je ipak nesto.
A sto se slobode tice o tome mozete razgovarti sa ovim prelo Prokletija,nesto se im dobro slicni, tu je Cosa donekle u pravu.
Sjutra je parastos Drzi ,samo da vas obavijestim ako nijesi kupio Dan,ili vam ga sluzba donosi ,sto vjerujem da je najblize sitini.
Samo radite od vaseg rada zavisi nacija “ Crnogorac“ .
Imaš fotografije oštećene Njegoševe kapele koja je mogla da se sanira. Ne znam je li Aco udara krampom ili neko drugi, ali je ona srušena i na njeno mjesto podignuta slična (malo veća) koju on posveti svom sinu. I za sve ovo imaš fotografije stare skoro sto godina (pod uslovom da te istina uopšte ne interesuje). Znam da te je strah od istine jer bi ti prva reakcija bila od srca, ka za onog Tajnovidca. Novine ne čitam 4 – 5 godina i počinuo sam.
stvarno,pa sto ste cekali od 1916 ,moj mozgicu vidm da si za sve naredan,nego radi li vam klima,znam da je o trosku drzave,a zatim i SPC ve je okupirala,i sto cuda,ima toga pisu ljudi,eto tako i Siptari ruse po Kosovu i Metohiji,narvno tudje ruse ,tako ste i vi tudje rusili,a ne svoje isto kao Austrija.Kosovo i Metohija je oduvjek bilo Siptarsko isto kao Prestonica tvoja prcija i vas nekoliko,privatna crkva i vjerovatno da Bog oprosti nekog vaseg privatnog anatemnika hocete za Boga pravoga.
Nego reci mi koliki je priliv turista u odnosu na proslu godinu,kazu 9%,pa kada se tome doda prihod na onaj od prosle godine i poveca za 9% eto novih para u budzet ,a niko ne zna odakle.U tome je problem ne bilo sto drugo,zato si tu da smrdis ,i baljezgas………………… velicino ljudska !!!!!!!!!!
…pa je jasno da ti je to ne razumijes.Kakav vokabular pismene moracanke.Ja volem C.Goru al nevolem nato jaja.
Pokušavaš da budeš smiješan, ali ti nešto ne ide. I iz ovih kratkih komentara vidi se koliko si glup za neke ozbiljnije teme. Drži se ti epskih pjesama.
Nemislis valjda da cu trositi vrijeme na tebe, samo te trolam sto bi rekli mladi.Imas vokabular sitnicave,zle zene,pakosan si tipicno na zenski nacin.Ja cu slusati epske pjesme a ti se drzi Miljenka Hrgovica,avangardo moja.
Mi smo se davno izmirili, odali počast svim nevinim žrtvama komunizma i fašizma , jedino nas ti Vladiko svađaš i dijeliš od kada si stigao ođe !
Evo ga dokaz da ne treba puštit muvu na nos jer će ona odmah i u nos! Mugoša položi vijenac na groblje četnika u Sloveniji a mitropolitu se odmah javi apetit da ruši mauzolej na Lovćenu!?
Ne ,,seku -istino,, no ćemo položiti vijence u Blajburg pošto ste njihovo ,,cvijeće,, ili na šehidska mezarja.Biraj.