Amerika platila pokolj u Gazi

Sjedinjene Američke Države su ključni akter svakog izraelskog napada, tvrdi novinar Glen Grinvald, bliski saradnik bivšeg američkog obavještajca Edvarda Snoudena.

Za takvu osudu, Grinvald ima dovoljno jakih dokaza, izvučenih iz obimne dokumentacije koju mu je Snouden dostavio prije nego što je napustio posao u američkoj Nacionalnoj bezbjednosnoj agenciji.

To se uglavnom znalo, ali sada je i dokumentovano, znači i neporecivo dokazano, da je američka NSA tijesno sarađivala sa izraelskom tajnom službom ISNU, na više „razboja“: tehničkom i analitičkom.

Sve se to vidi kao na dlanu iz tajnih papira koji svjedoče o zacrtanim ciljevima, urađenim analizama, pa sirovim podacima, kao i onim globalnim – koji zajedno sačinjavaju opsežnu, optužujuću priču o ovom savezništvu.

Grinvald, uz pomoć Snoudenove arhive, piše na internetu da SAD nijesu ni najmanje nekakav „posmatrač“ u ratu koji vodi izraelski premijer Benjamin Netanijahu, kao što se to iz Vašingtona uporno servira svjetskoj javnosti, već da su – glavni u svakoj od ofanziva pokrenutih iz Tel Aviva.

„Svaka izraelska akcija u Gazi ima na sebi američke otiske prstiju„, slikovito je objasnio Grinvald vezu zaštitnika iz Vašingtona sa štićenikom na Bliskom istoku.

Prije svega, ovo savezništvo ima istinsko uporište u obilnoj finansijskoj (i vojno-tehničkoj) pomoći izraelskoj vladi, koja i omogućava vlastima u Tel Avivu da vode opsežne vojne operacije poput one koja je ovih dana opustošila Pojas Gaze i pobila hiljade ljudi.

Cilj su bili tuneli kojima su se radikalni pripadnici Hamasa ubacivali na izraelsku teritoriju, ali je u toj „pustinjskoj oluji“ koju je svojim potpisom i ratnom retorikom ovjerio premijer Benjamin Netanijahu, stradalo i mnogo civila.

Da su čelnici vlasti u Vašingtonu (i generali u Pentagonu kao realizatori planova), zaista želeli da spriječe pokolj u Gazi, imali su na raspolaganju dovoljno sredstava kojima bi primirili svog ratobornog bliskoistočnog saveznika.

Umjesto da budu samo „posmatrači“ (za kakve se smerno predstavljaju), Amerikanci su svoju navodnu političku spremnost da zaustave krvoproliće i bez površne misije svog šefa diplomatije Džona Kerija, mogli da obuzdaju svakodnevna bombardovanja – onim čime raspolažu: Uticajem i parama mogu uvijek da kontrolišu, zakoče, pa i potpuno zustave ratoborne ambicije Tel Aviva.

Isporuke oružja, novac i obavještajna saradnja dvije zemlje su dovoljno široko polje za pomenutu rampu Izraelu. Ali, umjesto toga, svjetskoj javnosti je servirana Kerijeva turneja po Bliskom istoku koja je na vrhuncu označena kao propala, da bi se u završnici nekako provukla sa prelaznom ocjenom.

Primirje je sklopljeno na brzinu i bez garancija, kao Potemkinovo selo koje će prikriti svu bedu i jad koju su još prije sedam decenija zacrtali Englezi planom o naseljavanju Jevreja, kao „nagradi“ za svo stradanje kroz koje su prošli kao žrtve nacističke Nemačke.

Grinvald je uz pomoć Snoudena proširio optužnicu na račun pakta Vašington- Tel Aviv, jer američka NSA u ratnim pohodima ne sarađuje samo sa već spominjanim izraelskim kolegama iz službe ISNU, već i sa takođe tajnom agencijom SOD, specijalnim odredom izraelskih vojnih obaveštajaca, ali i širom svijeta poznatim MOSAD-om.

Pritom, nijesu samo Amerikanci liferovali oružje, pare i savjete, već su u cijelu priču do guše umešani i Britanci, odnosno njihova tajna služba, pa i kanadske kolege, onda oni iz prijateljskih arapskih zemalja poput Jordana.

Protiv ove falange, Palestinci nemaju nikakvih izgleda da nešto ozbiljnije učine i savladaju napadače.

U svemu ovome, u kompletu globalne obavještajne igre, zanimljiv detalj predstavlja i činjenica da su izraelske tajne službe pomno prisluškivale američkog državnog sekretara Džona Kerija dok je po Bliskom istoku vodio pregovore oko uspostavljanja primirja. Za svaki slučaj.