Aleksandar Lekso Saičić – kapetan carske ruske i crnogorske vojske

Na današnji dan, 7. aprila 1911. godine umro je Aleksandar Lekso Saičić, poznati crnogorski junak, kapetan carske ruske i crnogorske vojske. Umro je od povreda koje je dobio gaseći požar na dvoru kralja Nikole. Aleksandar Lekso Saičić, rođen je 1873. godine (Vinicka, Berane). Gimnaziju učio na Cetinju i Dubrovniku, a Pješadijsku podoficirsku školu u Beogradu.

Po stupanju u rusku vojnu službu, proslavio se u Rusko-japanskom ratu (1904–1905. godine) pogubivši čuvenog japanskog samuraja u dvoboju kod Vladivostoka. Odlikovan je najvišim ordenima ondašnje Rusije.

Lekso Saičić je bio upamćen je po nevjerovatnom umijeću rukovanja sabljom. Kao vojnik sa željom za daljim usavršavanjem odlazi u Istanbul gdje stupa u tursku vojsku kao poručnik carske garde gdje službuje tri godine. Iz Istanbula odlazi u Mandžuriju i priključuje se ruskoj vojsci. U Mandžuriji ga je zatekao veliki rat između Rusije i Japana. Tu počinje priča o njemu.

Dvije vojske valjale su se jedna prema drugoj. I onda utaborile pod Jun-džu-anom, u istočnoj Mandžuriji, ne tako daleko od Vladivostoka. Rusi spram Japanaca, u drugoj godini rusko-japanskog rata. Bitku je valjalo zapodjenuti usred polja. Širokog, naravno. I dok su ruski stratezi i dalje tragali za najboljim putem koji bi ih odveo do pobjede, poslije niza neuspjeha, iz suprotnog tabora izdvojio se konjanik s bijelom zastavom. Šta li sad pa ovaj hoće? Komandant japanskih jedinica, preko svog izaslanika sa bijelom zastavom, zahtijevao je od ruskog kolege da izabere jednog ratnika koji će, prije bitke, izaći na dvoboj njihovom samuraju. Ruske štablije bile su, najblaže rečeno, zapanjene. Sijede glave sa epoletama nijesu mogle da vjeruju da se Japanci i na početku dvadesetog vijeka pridržavaju svog starog običaja. Vijećanje je dugo trajalo: ako ne pošalju megdandžiju, sramota je, a ako pak odluče da prihvate japanski izazov, koga poslati da se suprotstavi njihovom vještom i iskusnom ratniku? Znali su da pobjeda u takvom dvoboju znači veliku psihološku prednost pred predstojeću bitku. I odluka je pala: naći dobrovoljca koji će htjeti i smjeti da se suprotstavi samuraju. Našli su ga odmah ili, bolje reći, našao je on njih. Čim je po logoru zaječao glas da se traži dobrovoljni zatočnik koji bi trebalo da brani čast i slavu ruskog oružja i borilačke vještine, pred šator komandanta gotovo u trku stigao je visok i mršav poručnik.

– Aleksandar Saičić iz Berana, Crna Gora – oštro je salutirao.

– Podanik knjaza Nikole, sad u službi Njegovog carskog veličanstva, spreman sam da izađem na megdan mrskom neprijatelju – odlučan je bio Saičić.

I dok su štablije nepovjerljivo odmjeravale tridesetdvogodišnjeg dobrovoljca, on je pred njima stajao kao ukopan, strpljivo očekujući dalju naredbu. Visoki oficiri dugo su se nešto sašaptavali i onda odlučili da im nema druge nego da mu pruže priliku kad je već tako samouvjereno zatražio a i niko drugi se još nije prijavio. Pitomac knjaza Nikole propisno je salutirao i odmah se dao u potragu za konjem i sabljom koji bi mu najviše odgovarali. Sablju je brzo našao, od ponuđenih konja izabrao je tek trećeg. Onog koji je, na komandu jahača, umio da krene lijevo pa desno, da na vrijeme izbjegne napad neprijatelja. U nestvarnom okruženju, nalik onom iz naših epskih pjesama, Saičić je izjahao nasred polja. Uz pratnju muzike vojničkog marša. Iz suprotnog tabora, izišao je ratnik obučen u crno krzno. Strah božiji. Lekso je kasnije pričao da ga je podsjećao na kakvu zlokobnu crnu orlušinu. Dvoboj na život i smrt. Glasovi vojski utihnuli su kad su megdandžije krenule jedan na drugog. Zaprštala je zemlja ispod konjskih kopita. Onda jeka poslije udara čelika o čelik. Obojica i dalje u sedlu. Potom ponovo zalet. Onda je Saičić osjetio žestok bol i nešto toplo krenulo mu je sa čela u oči. Rukavom mundira uspio je da za trenutak otre krv i vidi zloslutno sječivo tik nad glavom. U tom trenutku Lekso Saičić munjevitom brzinom, samo njemu svojstvenom, mahnu sabljom i posječe japanskog junaka. Čuo je urlik pored uveta, pa onda urnebesno „živio“ na ruskom. Čim je samuraj pao na zemlju, njegov konj odkasao je ka japanskoj vojsci. Ovom pobjedom nanijet je teški moralni poraz japanskoj vojsci. Poslije pobjede u dvoboju, Aleksandar Lekso Saičić postao je kavaljer Ordena Svete Ane, najvećeg ruskog odlikovanja, kao i vlasnik mnoštva drugih priznanja. Uz to, ruska vlada mu je odredila svotu od četrdeset napoleona u zlatu godišnje, i to do kraja života. U dalekoj Mandžuriji unaprijeđen je u čin kapetana i do kraja vojne komandovao je konjičkim eskadronom Amurskog dragonskog puka. Sablja kojom je savladao samuraja danas se čuva u Vojnom muzeju u Moskvi.

Svetigora